Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3011/20 (M., Ž. i Ž. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3011/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3011/20, rješavajući apelaciju Mare Knežević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mara Knežević, Željko Knežević i Željka Knežević protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 013824 20 Gž 4 od 28. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Knežević, Željko Knežević i Željka Knežević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Fojnice, koje zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnijeli su 17. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 013824 20 Gž 4 od 28. maja 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 013824 19 P 3 od 10. oktobra 2019. godine utvrđeno je da su tužioci (J.T. i J.T.) suvlasnici zemljišta pobliže označenog izrekom prvostepene presude, te da su apelanti dužni trpjeti da se predmetno zemljište u katastarskim i zemljišnim knjigama odcijepi i pripoji parceli novog premjera preciziranoj izrekom prvostepene presude. Obavezani su apelanti da tužiocima nadoknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je presudom od 9. februara 2013. godine prvostepeni sud odbio predmetni tužbeni zahtjev tužilaca, te je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužilaca izjavljenoj protiv te presude istu rješenjem od 7. marta 2014. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, da je u ponovnom postupku presudom od 5. januara 2015. godine prvostepeni sud ponovo odbio tužbeni zahtjev tužilaca, da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama tužilaca i apelanata izjavljenim protiv te presude, presudom od 4. novembra 2015. godine iste odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, dok je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o reviziji tužilaca rješenjem od 4. decembra 2018. godine predmetnu reviziju usvojio i ukinuo drugostepenu presudu. Takođe, da je Kantonalni sud, postupajući po rješenju Vrhovnog suda od 4. decembra 2018. godine, rješenjem od 13. marta 2019. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak u kojem je donesena predmetna presuda. Općinski sud je dalje naveo da je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku, te da se ukupni troškovi u iznosu od 10.548,00 KM odnose na zastupanje tužilaca po advokatu i to: za sastav tužbe i pristup na tri pripremna ročišta i tri glavne rasprave iznosi od po 720,00 KM, za pristup na uviđaj na lice mjesta iznos od 480,00 KM, za sastav dvije žalbe iznosi od po 900,00 KM, te za sastav revizije iznos od 1.080,00 KM, dalje, PDV od 17% u ukupnom iznosu od 1.428,00, te troškovi vještačenja u iznosu od 250,00 KM, sudska taksa na tužbu u iznosu od 235,00 KM i sudska taksa na presudu u iznosu od 235,00 KM. Općinski sud je naveo da je tužiocima, budući da su uspjeli u parnici, predmetne troškove dosudio u cijelosti.

4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je osporenom Presudom broj 49 0 P 013824 20 Gž 4 od 28. maja 2020. godine odbio predmetnu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka provedeno vještačenje po vještaku geometru I.P. koji je sačinio skicu lica mjesta i na istoj prikazao spornu površinu zemljišta, te je u svom nalazu i mišljenju od 29. oktobra 2012. godine, a nakon što je izvršio upoređivanje stanja na terenu i originalnih mjera te identifikovao parcele po starom i novom premjeru, utvrdio da se granična linija između parcela tužilaca i apelanata razlikuje za površinu od 60,53 m2, koje zemljište je upravo sporno među parničnim strankama. Kantonalni sud je dalje naveo da je vještak pojasnio da je sporna površina zemljišta od 60,53 m2, prema starom stanju bila dio parcele tužilaca, a prema novom stanju pripala je parceli apelanata. Kantonalni sud je takođe naveo da stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka, tako da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je isti prihvatio u cijelosti kao jasan, objektivan i stručan. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je sporno zemljište u površini od 60,53 m2, bilo dio parcele koja je bila upisana na prednika tužilaca, a da je prednik tuženih „postao vlasnikom spornog zemljišta u postupku uspostave novog premjera i katastra nekretnina koji je stupio na snagu 2003. godine“, te da se, dakle, radi od zemljištu koje je prije toga bilo dio parcele u suvlasništvu tužilaca, a koje vlasništvo, odnosno suvlasništvo su tužioci stekli kupovinom još 1977. godine, pa se prednik tuženih nije mogao u postupku izlaganja nekretnina upisati kao vlasnik spornog zemljišta na način da je sporna površina pripojena njegovoj parceli, jer za ovaj upis nije bilo valjanog pravnog osnova. Kantonalni sud je takođe naveo da su neosnovano u toku postupka apelanti tvrdili da je sporno zemljište još od 1976. godine bilo njihovo vlasništvo, po starom i po novom premjeru, a u postupku nisu uspjeli dokazati da su pravo vlasništva na spornom zemljištu stekli po osnovu dosjelosti, jer tuženi nisu imali isključivi posjed spornog zemljišta, pa pravo vlasništva putem dosjelosti nisu ni mogli steći.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise odlučujući o troškovima postupka. Apelanti navode da redovni sudovi nisu, uviđajem na licu mjesta, „utvrdili stanje stvari iz kojeg bi se mogao izvući zaključak o posjedu na spornom zemljištu“, te da je „bez izlaska na lice mjesta nemoguća objektivna ocjena, nego samo paušalna“. Takođe navode da je drugostepeni sud propustio da cijeni žalbeni navod koji se odnosi na visinu dosuđenih troškova jer „iznosi od 900,00 KM i 1.080,00 KM za neke radnje poduzete od strane punomoćnika tužioca (sastavi žalbi i revizije) premašuju iznos prosječne plate u Federaciji BiH“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata da drugostepeni sud nije cijenio njihove žalbene navode koji se odnose na dosuđene troškove postupka, Ustavni sud primjećuje da su apelanti predmetnom žalbom isticali da „kako je odluka o glavnom tužbenom zahtjevu pogrešna, onda se nužno takvom pokazuje i odluka o troškovima postupka“, pri čemu Ustavni sud zapaža da je predmetna žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, kao i da je prvostepeni sud u svojoj odluci detaljno obrazložio pojedinačne iznose dosuđenih troškova postupka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dakle, ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3011/20 (M., Ž. i Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio