Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3123/20 (M.M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3123/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3123/20, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 045071 20 Gž od 26. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. M.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 I 045071 20 Gž od 26. juna 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 19. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 I 045071 20 Gž od 26. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 01045071 19 Kom od 4. maja 2020. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 14. januara 2020. godine (kojim je povodom prijedloga tražioca izvršenja Općine Velika Kladuša određeno izvršenje na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine Velika Kladuša broj 03- 23/6-1672/17 od 20. juna 2017. godine i Rješenja Općine Velika Kladuša broj 03-23/6-19/18 od 5. januara 2018. godine radi isplate glavnog duga i troškova izvršnog postupka u novčanim iznosima-zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta).
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je rješenjima na osnovu kojih je određeno izvršenje utvrđena da je naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta 2017. godine u novčanom iznosu za poslovni prostor, kao i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta 2018. godine za poslovni prostor, koje naknade je obavezan platiti apelant. Prvostepeni sud je naveo da je članom 47. Zakon o izvršnom postupku taksativno propisano koji su razlozi koji sprečavaju izvršenje, te da izvršni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke koja predstavlja izvršni naslov. Prvostepeni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju izvršne isprave - rješenje (Općine Velika Kladuša) broj 03-23/6-1672/17 od 20. juna 2017. godine (koje je postalo izvršno i pravosnažno 15. januara 2018. godine) i rješenje 03-23/6-19/18 od 5. januara 2018. godine (koje je postalo pravosnažno i izvršno 31. januara 2018. godine). Takođe, prvostepeni sud je ukazao da je Presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine, kojom je utvrđeno da odredbe koje se odnose na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH, objavljena u Službenim novinama Federacije BiH dana 23. novembra 2018. godine. Prvostepeni sud je naveo da je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja, kao izvršnih isprava, da izvršni sud ne može mijenjati izvršnu ispravu koja je donijeta u upravnom postupku, pa je prigovor izvršenika u cijelosti odbio kao neosnovan shodno članu 49. Zakona o izvršnom postupku.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda žalba apelanta je odbijena kao neosnovana, a prvostepeno rješenje potvrđeno.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tražilac izvršenja u ovom predmetu traži naplatu potraživanja koja su utvrđena rješenjima koja su donesena u upravnom postupku, koja su pravosnažna i izvršna koja glase na ispunjenje novčane obaveze pa predstavljaju izvršne isprave u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da izvršni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost izvršnih isprava, već je dužan sprovesti izvršenje sadržano u skladu sa rješenjem o izvršenju, koje je određeno na osnovu izvršnih isprava. Kantonalni sud je naveo da apelant u ovom predmetu nije dokazao postojanje ijednog osnovanog razloga propisanog članom
47. Zakona o izvršnom postupku za izjavljivanje prigovora, niti postojanje drugih okolnosti koje bi sprečavale izvršenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u predmetnom postupku došlo do pogrešne primjene prava. Apelant navodi da je osporeno rješenje Kantonalnog suda u suprotnosti sa Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o žalbi apelanta podnesenoj u izvršnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, o njegovim "građanskim pravima ili obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije se odlučivalo u upravnom postupku u kojem su donesena rješenja Općine Velika Kladuša od 20. juna 2017. godine i 5. januara 2018. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine a)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević