Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2616/20 (M. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2616/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2616/20, rješavajući apelaciju Mirsada Topčagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se apelacija Mirsada Topčagića podnesena protiv Rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 015030 20 Kv 10 od 2. jula 2020. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 31 od 16. juna 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Abdagić advokat iz Cazina, podnio je 28. jula 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 K 015030 20 kv 10 od 2. jula 2020. godine i 01 0 K 015030 20 Kpp 31 od 16. juna 2020. godine.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 01 0 K 015030 20 Kpp 31 od 16. juna 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća Kantonalnog suda od 2. jula 2020. godine, apelantu su kao osumnjičenoj osobi određene mjere zabrane iz člana 140.a stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), i to: zabrana preduzimanja određenih službenih aktivnosti – zabrana vršenja funkcije savjetnika Premijera USK (a); zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja (b) i zabrana sastajanja s određenim osobama (c), na način kako je opširnije opisano u izreci rješenja. Navedene mjere su apelantu izrečene zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Primanje dara ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 382. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) a provođenje mjera je povjereno Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 15. juna 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje mjera zabrane apelantu kao osumnjičenoj osobi na funkciji savjetnika premijera USK, uz obrazloženje da se protiv određenih fizičkih i pravnih osoba (navedena imena i prezimena odnosno nazivi pravnih osoba) u predmetu „Pero“ vodi istraga zbog krivičnog djela Organizirani kriminal, Zloupotreba položaja ili ovlaštenja, Krivotvorenje isprave, Porezna utaja i Pranje novca (u daljnjem tekstu: predmet „Pero“). Dalje je navedeno da je Tužilaštvo saslušalo svjedoke i to Damira Omerdića, ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi USK i sekretara navedenog ministarstva Albijanu Trnavci na okolnosti poduzimanja radnji za koje se apelant sumnjiči na način kako je opisano u naredbi o sprovođenju istrage. Radnje za koje se apelant sumnjiči navedene su na str. 2 i 3. obrazloženja rješenja i u ključnom se odnose na apelantov utjecaj na svjedoka Damira Omerdića kao ministra da u skladu sa svojim ovlaštenjima pokrene prekršajni postupak protiv dijela osumnjičenih u predmetu koji se vodi u predmetu „Pero“ protiv više lica, kako bi se u tom predmetu onemogućila istraga Tužilaštva po principu ne bis in idem.

4. Nakon razmatranja prijedloga i dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog, sudija za prethodni postupak je ocijenio da su ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje mjera zabrane apelantu, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav. Osnovana sumnja da je apelant poduzeo krivičnopravne radnje za djelo za koje se sumnjiči proizilazi, kako je obrazloženo, iz dokaza i to izjava svjedoka Damira Omerdića i Albijane Trnavci i sadržaja akta KT USK Bihać od 26. novembra 2019. godine koji je potvrđen iskazima navedenih svjedoka. Osim toga, sud je imao u vidu i Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta unutar kabineta Premijera USK te opis poslova i ovlaštenja savjetnika. Iz navedenog je utvrđeno da apelant koji je obavljao funkciju savjetnika premijera nije imao ovlaštenje za davanje bilo kakvih naredbi, naloga ili uputa bilo kojem od ministarstava u Vladi USK. Navedena činjenica je dovedena u kontekst sa sadržajem izvedenih dokaza te je zaključeno da je apelant svojim ponašanjem, kako je opisano u izreci rješenja, prekoračio svoja službena ovlaštenja.

5. S obzirom da je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđeno postojanje osnovane sumnje u počinjenje krivičnog djela, ocijenjeno je da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjera zabrane iz člana 140.a stav 1. tač. a, b) i c) ZKP FBiH. U tom kontekstu je navedeno da je apelant u činjenju predmetnog krivičnog djela koristio svoj uticaj i položaj savjetnika premijera što zahtijeva daljnju zabranu da tu funkciju koristi s ciljem ometanja istrage, pa je usvojen prijedlog iz člana 140.a. stav 1. točka (a) ZKP FBiH (zabrana vršenja funkcije savjetnika). Logičan slijed naprijed navedene mjere zabrane, kako je dalje obrazloženo, je mjera iz člana 140.a. stav 1. točka (b) ZKP FBiH da se apelantu onemogući prilazak Ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture USK i osumnjičenoj pravnoj osobi iz predmeta „Pero“, s istim ciljem da se spriječi u daljnjem ometanju istrage u tom predmetu. I na kraju, mjera zabrane iz člana 140.a. stav 1. točka (c) ZKP FBiH ima za cilj da se apelant spriječi u pritiscima na svjedoke odnosno da se spriječi u bilo kakvom dogovaranju sa osumnjičenim iz predmeta „Pero“, radi neometanog vođenja istrage u tom predmetu.

6. Vijeće Kantonalnog suda je rješenjem broj 01 0 K 015030 20 Kv 10 od 2. jula 2020. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je žalba neosnovana, navodeći u nastavku razloge za takav stav. S tim u vezi je istaknuto da je žalbom ukazano na bitne povrede postupka zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama.

7. U vezi s neosnovanošću žalbenih prigovora, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje te za zaključke dao valjane i prihvatljive razloge koji žalbom nisu dovedeni u pitanje. U tom kontekstu je napomenuto da iz prikupljenih dokaza i podataka dostavljenih od strane Tužilaštva uz prijedlog za određivanje mjera zabrane proizilazi osnovana sumnja u počinjenje krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, koja predstavlja opći uvjet za određivanje mjera zabrane. Zaključeno je da je prvostepeno rješenje dalo razloge o utvrđenim činjenicama pa se ne može raditi o bitnoj povredi postupka kako se ukazuje žalbom. U pogledu neosnovanosti žalbe u dijelu u kojem je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (odlučne činjenice) od kog je ovisila primjena materijalnog prava, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da je žalbom prvenstveno ukazano na sadržaj iskaza svjedoka koji su dati u Tužilaštvu i na kojima se, kako je u žalbi navedeno, nije moglo zasnivati pobijano rješenje jer su po stavu žalbe svjedoci istovremeno i podnositelji krivične prijave protiv apelanta. S tim u vezi je istaknuto da je neprihvatljiva tvrdnja žalbe da navedena lica (svjedoci) nakon obavještavanja Tužilaštva o određenim za njih sumnjivim okolnostima nisu mogla biti saslušana u svojstvu svjedoka. Budući da su u osporenom rješenju jasno interpretirani iskazi svjedoka dati na zapisnik kod nadležnog Tužilaštva, pri čemu je data i ocjena sadržaja iskaza, vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da nema potrebe ponovno ih sadržajno prenositi te da je iz prvostepenog rješenja jasno proizilaze odlučne činjenice i primjena materijalnog prava. Iz naprijed navedenih razloga je riješeno kao u izreci u smislu člana 337. stav 3. ZKP FBiH.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

9. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant prije svega ukazuje na nedostatak osnovane sumnje u vezi s kvalifikacijom krivičnog djela za koje se sumnjiči, napominjući da Tužilaštvo nije dalo dovoljno dokaza kojim bi dokazalo minimum osnovane sumnje da je počinilac krivičnog djela. U tom pravcu ukazuje na nedostatak odlučnih činjenica. Smatra da su u postupku iz kog su proistekla osporena rješenja učinjene bitne povrede postupka jer sudija za prethodni postupak nije raspravio sve prigovore odbrane niti je odlučivao o dokazima odbrane, da iz osporenih rješenja nije vidljivo koje činjenice su utvrđene kao nesporne, da su osporena rješenja proizvoljna i konfuzna. S tim u vezi, apelant ističe da u postupku uopće nije utvrđena protivpravnost radnji koje bi činile biće krivičnog djela za koje se navodno sumnjiči i da su rješenja bazirana na pretpostavkama. Sve izrečene mjere, kako je dalje obrazloženo, imaju za cilj daljnje sprečavanje ometanja istrage u tzv. predmetu „Pero“ u kojem apelant nema nikakav status, pa smatra da navedene mjere nikako nisu mogle biti određene. Osim toga, smatra nelogičnim da u svojstvu savjetnika premijera na bilo kakav način utiče na rad Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta odnosno resornog ministra.

10. U tom smislu, apelant posebno ukazuje da pri lišenju slobode radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog, osim osnovane sumnje, nije bio obaviješten o drugim osnovima za saslušanje koji uz osnovanu sumnju moraju kumulativno postojati. U pogledu ograničenja prava na slobodu kretanja apelant ukazuje na propust Kantonalnog suda da ispita je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno jesu li izrečene mjere zabrane zaista bile neophodne. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te utvrdi povredu navedenih prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja proizilazi da su apelantu kao osumnjičenoj osobi u krivičnom predmetu koji se protiv njega vodi radi krivičnog djela Primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 382. stav 2. KZ FBiH određene mjere zabrane i to: zabrana preduzimanja određenih službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta i zabrana sastajanja s određenim osobama, sve iz odredbe člana 140.a. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP FBiH. Navedene mjere zabrane apelant dovodi u vezu sa ograničenjem njegovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a potom i u vezu sa pravom na slobodu i sigurnost, pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, pri tome ne precizirajući u čemu se konkretno ogleda kršenje navedenih prava izuzev ukazivanja na navodne proceduralne propuste počinjene od strane redovnih sudova.

14. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja raspravio u svojoj praksi u predmetu broj AP-3357/19 (vidi Odluka o dopustivosti broj AP-3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je također bilo pokrenuto pitanje proizvoljnosti postupanja redovnih sudova u postupku opravdanosti egzistiranja izrečenih mjera zabrane.

15. U navedenoj odluci, Ustavni sud je podsjetio da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Zhechev protiv Bugarske, presuda od 21. juna 2007. godine, broj aplikacije 57045/00, stav 33. i Afflerbach protiv Njemačke, presuda od 24. juna 2010. godine, broj aplikacije 39444/08, stav 52), […] da iz sadržaja izrečenih mjera ne proizilazi da one pokreću pitanje garancija prava na slobodu kretanja, te da stoga ispitivanju osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti sa aspekta, ne kako to predlaže apelant, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije […] iz razloga jer svaki krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji […] da su takve posljedice kompatibilne s članom 8. Evropske konvencije pod uslovom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (točka 14. navedene odluke). Pri tome je Ustavni sud imao u vidu praksu Evropskog suda iz koje slijedi da ograničenja nametnuta pristupu (obavljanju) određenoj profesiji (djelatnosti) utječu na „privatni život“ (Sidabras i Džiautas protiv Litvanije , stav 47; Bigaeva protiv Grčke, st. 22-25) te su navodi apelacije u kontekstu izrečenih mjera zabrane analizirane u svjetlu garancija prava na prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud nadalje ističe da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine

17. Imajući u vidu naprijed navedene principe u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, odnosno u situaciji kada su redovni sudovi u predmetnom postupku izrekli mjere zabrane apelantu (određenih službenih dužnosti, posjećivanja određenih mjesta i sastajanja s određenim osobama) i dali obrazloženja u pogledu osnovanosti svake od naprijed navedenih zabrana i uslova na osnovu kojeg su iste izrečene, Ustavni sud sagledavajući postupak u cjelini ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni u konkretnom slučaju sud primijenio pozitivnopravne propise (pobliže navedene u obrazloženju osporene odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja jasno proizilazi da je osnov sumnje zbog kojeg su apelantu izrečene mjere zabrane utvrđen temeljem materijalnih dokaza i iskaza svjedoka, te da se navedenim odlukama odnosno zabranama apelantu osigurava efikasno vođenje drugog krivičnog postupka u predmetu „Pero“ u kojem je osumnjičen veći broj fizičkih i pravnih osoba za ozbiljna krivična djela organizoiranog kriminala, zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, krivotvorenje isprave, porezne utaje i pranja novca, odnosno zbog neometanog vođenja istrage u tom predmetu.

18. Ni ostali navodi apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da osporenim odlukama apelant nije lišen slobode niti je ponudio relevantne argumente iz kojih bi proizašla sumnja da je izrečenim mjerama zabrane u konkretnom slučaju ugrožen bilo koji aspekt prava obuhvaćenih garancijama iz člana 8. Evropske konvencije, a niti drugih prava na koja se apelant pozvao (član II/3.d), e), k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju), osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18.stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci broj AP-3357/19.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2616/20 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio