Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/20 (M. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3045/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14.oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3045/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirjana Simović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Simović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 539655 18 Rsž od 20. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Simović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 539655 18 Rsž od 20. februara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 539655 15 Rs od 14. avgusta 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena (Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina) da apelantkinji isplati razliku plate s naknadom za minuli rad, razliku naknade za godišnji odmor i za jubilarnu nagradu kao i da za apelantkinju obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za vremenske periode i u iznosima preciziranim izrekom prvostepene presude. Obavezana je apelantkinja da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 14. avgusta 2018. godine, Kantonalni sud je osporenom Presudom broj 65 0 Rs 539655 18 Rsž od 20. februara 2020. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantkinji isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad i razliku naknade za godišnji odmor te da za apelantkinju uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u određenim novčanim iznosima i za vremenske periode precizirane izrekom osporene presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja dokazala da poslovi koje je obavljala kod tužene spadaju u treću grupu poslova iz člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija Federacije BiH, te da su utužena potraživanja trebala biti dosuđena apelantkinji u skladu sa ugovorom o radu i Kolektivnim ugovorom za granu finansija Federacije BiH. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravilno žalbom apelantkinje ukazuje da poslovi koje je obavljala kod tužene odgovaraju trećoj grupi poslova iz člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finasija Federacije BiH za koje je predviđen koeficijent od 1,70 do 2,50. Kantonalni sud je dalje naveo da, u konkretnom slučaju, kako tužena nije izvršila razvrstavanje poslova u podgrupe iz Kolektivnog ugovora za granu finasija Federacije BiH sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelantkinje, kao ni pravilnik o platama tužene ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, jedino je moguće primijeniti koeficijent koji je za određenu grupu najniži koeficijent, tj. prvi u predviđenom rasponu za određenu grupu složenosti. Kantonalni sud je naveo da su, stoga, utužena potraživanja trebala biti dosuđena u skladu sa ugovorom o radu, te Kolektivnim ugovorom za granu finansija Federacije BiH, po koeficijentu 1,70, a ne koeficijentu 2,50 kako se to pogrešno ukazuje žalbom apelantkinje. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da kolektivni ugovor garantuje minimum prava pa se, u slučaju kada koeficijent nije određen, koristi onaj koji je najniži za određenu grupu. Kantonalni sud je dalje naveo da načelo primjene najpovoljnijeg prava prema odredbi člana 3. Općeg kolektivnog ugovora pretpostavlja da je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno različitim izvorima prava nabrojanim u tom članu, a ne, kako se to pogrešno žalbom ukazuje, da se u jednom pravnom osnovu bira i tumači povoljnija varijanta. Kantonalni sud je takođe naveo da minimum prava iz predmetnog Kolektivnog ugovora za granu finansija Federacije BiH sa rasponom koeficijenata, kada poslodavac nije izvršio sistematizaciju radnih mjesta, niti je pravilnikom odredio grupe složenosti poslova sa pripadajućim koeficijentom, jeste koeficijent koji je najniži za određenu grupu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, a konkretno Kantonalni sud, trebali da, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantkinje, primijene najpovoljnije pravo, odnosno da za apelantkinju utvrde najpovoljniji koeficijent složenosti poslova (2,5) prilikom obračuna predmetnih potraživanja, shodno kolektivnim ugovorima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-4502/19 od 26. marta 2020. godine i AP-706/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević