Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-686/19 (Frigos d.o.o. u stečaju Čelić i D. N.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-686/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-686/19, rješavajući apelacije Frigos d.o.o. u stečaju Čelić i Džemala Nahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Frigos d.o.o. u stečaju Čelić protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine i Džemal Nahić protiv rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 028022 18 Gži 2 od 31. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-686/19

1. Frigos d.o.o. u stečaju Čelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 13. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine.

2. Apelant je 29. jula 2014. godine Općinskom sudu u Tuzli u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Općina Čelić), na osnovu rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 601.852,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa računa izvršenika. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 32 0 Ip 193633 14 Ip od 2. septembra 2014. godine odredio predloženo izvršenje. Apelant je 29. marta 2017. godine predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja predlažući izvršenje procjenom i prodajom nekretnina izvršenika bliže označenim u navedenom prijedlogu, iz razloga što su po apelantu novčana sredstva izvršenja na transakcijskom računu nedostatna ili ih uopće nema. Apelant je 31. marta 2017. godine Općinskom sudu dostavio isti prijedlog putem stečajnog upravnika. Općinski sud je 9. januara 2018. godine donio rješenje kojim je odbio prijedlog apelanta za promjenu predmeta i sredstva izvršenja u predmetnom izvršnom postupku.

3. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je rješenjem broj 32 0 Ip 193633 17 Pž od 4. septembra 2018. godine odbio apelantovu žalbu, te je potvrdio navedeno rješenje Općinskog suda od 9. januara 2018. godine.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog od 29. marta 2017. godine kojim je tražio da se na temelju iste izvršne isprave i istog potraživanja, dozvoli izvršenje procjenom i prodajom nekretnina izvršenika. Naime, pored toga, što je na apelantov prijedlog određeno izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, apelant je predložio promjenu predmeta i sredstva izvršenja, tako da se izvršenje provede i na nekretninama izvršenika upisanim u zk.ul. broj 478 KO Čelić, a na kojima je u pogledu izgrađenih objekata upisano pravo raspolaganja u korist izvršenika, te trajno pravo korištenja zemljišta u korist Fructal Živilska industrija doo Ajdovščina, R Slovenija. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1. Zakona o dopuni Zakona o izvršnom postupku („Sl.novine FBiH“, broj 39/09), iza člana 79. Zakona o izvršnom postupku dodat novi član 79.a, kojim je propisano da „ne može biti predmet izvršenja nekretnina Federacije, kantona, grada, općine i javnog fonda, odnosno da ne može biti predmet izvršenja nekretnina ustanove koja se finansira u cijelosti ili djelimično iz budžeta, a koja je osnovana za vršenje djelatnosti od javnog interesa kojom se osigurava ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dječiju zaštitu, socijalnu zaštitu, nauku, kulturu i fizičku kulturu, ako nekretnina služi za vršenje djelatnosti te ustanove i ako cilj vršenja djelatnosti nije sticanje dobiti". Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je odlučujući o pomenutom prijedlogu apelanta, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom navedene zakonske odredbe donio odluku kojom je odbio prijedlog apelanata za promjenu predmeta i sredstva izvršenja u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, u situaciji kada citirana odredba člana 79.a. Zakona o izvršnom postupku ni na koji način nije stavljena van snage, Kantonalni sud ukazuje da se žalbom apelanta neosnovano polemiše da je primjenom iste prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. II/3.e) i k) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

2. AP-1093/19

5. Džemal Nahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Sanil Hasić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 028022 18 Gži 2 od 31. decembra 2018. godine.

6. Apelant je 4. jula 2014. godine Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Opštine Bosanski Petrovac) radi prinudne naplate novčanog duga pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa računa otvorenih kod Unicredit Bank d.d Mostar. O podnesenom prijedlogu za izvršenje Općinski sud je odlučio svojim rješenjem o izvršenju od 21. jula 2014. godine. Rješenje o izvršenju postalo je pravosnažno 27. avgusta 2014. godine nakon čega je Općinski sud 16. septembra 2014. godine isto dostavio na provođenje Unicredit Bank d.d. Mostar. Pismenim dopisom od 30. septembra 2014. godine navedena banka je obavijestila sud da je primljeno rješenje o izvršenju zavedeno u evidenciju redoslijeda kojim se tereti transakcijski račun izvršenika te da će se isto provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta izvršenika. Apelant je pismenim podneskom od 13. maja 2015. godine podnio prijedlog za određivanje izvršenja prodajom nekretnina izvršenika. O prijedlogu apelanta Općinski sud je odlučio svojim rješenjem od 15. septembra 2015. godine kojim je utvrdio da se smatra povučenim apelantov prijedlog za promjenu predmeta i sredstva izvršenja. Protiv tog rješenja apelant je uložio žalbu koja je rješenjem Kantonalnog suda od 21. decembra2015. godine odbijena kao neosnovana, te je u cijelosti potvrđeno prvostepeno rješenje. Apelant je pismenim podneskom od 12. decembra 2017. godine predložio Općinskom sudu da se odobri izvršenje pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa svih transakcijskih računa otvorenih kod banke bliže navedene u navedenom prijedlogu. Općinski sud je Zaključkom od 26. decembra 2017. godine usvojio apelantov prijedlog tako što je odredio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa svih računa otvorenih kod navedene banke. Apelant je 12. februara 2018. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za određivanje izvršenja pljenidbom novčanih sredstava koja izvršenik potražuje od ŠPD „UNSKO-SANSKE ŠUME“ Bosanska Krupa. O navedenom prijedlogu apelanta Općinski sud je odlučio svojim rješenjem od 16. maja 2017. godine kojim je predmetni prijedlog odbio kao neosnovan.

7. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je rješenjem broj 17 0 P 028022 18 Gži 2 od 31. decembra 2018. godine odbio apelantovu žalbu, te je potvrdio navedeno rješenje Općinskog suda od 16. maja 2017. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja u spisu predmeta proizilazi da je rješenje o izvršenju odobreno na novčanim sredstvima izvršenika koja izvršenik ima na transakcijskim računima kod poslovnih banaka, da je rješenje o izvršenju dostavljeno bankama na provođenje, te da apelant u toku trajanja izvršnog postupka zatražio da se izvršenje provede pljenidbom i prijenosom potraživanja koje izvršenik ima prema ŠPD Unsko-sanske šume, slijedom čega je prvostepeni sud navedeni prijedlog odbio. S tim u vezi, Kantonalni sud je dalje naveo da apelant, iako radi naplate svog potraživanja ima odobreno izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika koja se nalaze kod poslovnih banaka, zatražio je da se izvršenje odredi i na potraživanju koje izvršenik ima prema ŠPD Unsko-sanske šume. Odredbom člana 67. Zakona o šumama USK-a propisano je da se naknade za korištenje državnih šuma iz člana 53. ovog zakona određuju i uplaćuju u sljedećim iznosima i to 4% na poseban računa budžeta kantona i 5% na namjenski račun jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se ostvaruju prihodi, dok je članom 70. stav 2. istog zakona određeno da predstavničko tijelo lokalne samouprave donosi godišnji plan o utrošku namjenskih sredstava i prije donošenja ovog plana, sredstva se ne mogu trošiti. Dakle, u smislu navedenih zakonskih odredbi, naknade za korištenje državnih šuma jesu naknade koje se odnose na novčana sredstva i u procentu od 5% uplaćuju se na račun jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se ostvaruju prihodi, međutim da plan o utrošku namjenskih sredstava donosi predstavničko tijelo lokalne samouprave odnosno Općinsko vijeće i da se prije donošenja plana sredstva ne mogu trošiti, što znači da su to namjenska sredstva na kojima se ne može odobriti izvršenje i ta sredstva, a u smislu člana 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, jedinice lokalne samouprave koriste u skladu sa svojim potrebama, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su apelantovi žalbeni prigovori iznijeti u tom pravcu neosnovani. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-686/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, u predmetu AP-1093/19 apelant se pozvao i na kršenja prava pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelanti, kao tražioci izvršenja, u suštini smatraju da je pogrešna argumentacija redovnih sudova da je neosnovan njihov prijedlog za promjenu predmeta ili sredstva izvršenja u predmetnim postupcima.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su drugostepeni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su drugostepeni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene drugostepene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnim apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepenih rješenja, ako je navode, su razmotrili drugostepeni sudovi prilikom donošenja odluka po žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne može uticati na drugačije odlučivanje u predmetnim slučajevima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente kojima bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-686/19 (Frigos d.o.o. u stečaju Čelić i D… | Sudska praksa | Aktio