Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/20 (M. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Internet
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2872/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2872/20, rješavajući apelaciju Melihe Musić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melihe Musić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 218857 19 Rsž od 18. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meliha Musić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 218857 19 Rsž od 18. marta 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. aprila 2011. godine i uspostavi radno-pravni status apelantice kod tuženog (,,DŽENIHAN“ d.o.o. Kladanj) na poslovima knjigovođe, te da se obaveže tuženi da apelantici na ime toplog obroka i pripadajućih naknada plaće isplati određene novčane iznose (periodi i iznosi bliže navedeni u izreci prvostepene presude), te da za apelanticu obračuna i uplati na ime obaveznih doprinosa za PIO određeni novčani iznos (period i iznos bliže navedeni u izreci prvostepene presude).
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je tuženi dokazao da je u cijelosti postupio po odredbama člana 88. st. 1., 2. i 4. i člana 91. Zakona o radu, jer je odluku o otkazu ugovora o radu apelantici donio u skladu sa članom 15. ugovora o radu u kojem je navedeno da do otkaza ugovora o radu može doći zbog skrivljenog ponašanja zaposlenika. Prvostepeni sud je naveo da je apelantica zatečena da sjedi u kancelariji B.P. za njegovim računarom i sa uključenim facebook-om, zbog čega je tuženi opomenuo za povredu radne obaveze, da je apelantica nakon pismene opomene ponovo prekršila radnu obavezu, jer je napustila radno mjesto u toku radnog vremena radi prisustva projekciji propagandnog filma firme „Aluco", zbog čega je ponovo usmeno opomenuta. Prvostepeni sud je naveo da je tuženi omogućio apelantici da se izjasni na navode da je u toku radnog vremena koristila internet u privatne svrhe (član 88. stav 2. Zakona o radu). Prvostepeni sud je naveo da je tuženi pravilno donio odluku o otkazu ugovor o radu apelantici zbog skrivljenog ponašanja, jer u periodu od 1. jula do 30. septembra 2011.godine ukupno provedeno vrijeme apelantice na internetu iznosi 1380 minuta, što predstavlja težu povredu radne obaveze. S obzirom da nije osnovan prvi dio tužbenog zahtjeva apelantice za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, prvostepeni sud je naveo da nije osnovan ni drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade plaće koju je apelantica trebala primati za vrijeme dok je radila, uz obavezu tuženog da na utvrđenu razliku plaće uplati za apelanticu doprinose za PIO/MIO, kao ni dio za isplatu toplog obroka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantici data mogućnost da iznese svoju odbranu, pa su neosnovani apelantičini navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je naveo da tuženi ne zapošljava 15 zaposlenika pa nema obavezu omogućiti formiranje vijeća zaposlenika, niti sindikat u tom slučaju može vršiti ovlaštenja vijeća zaposlenika (član 108. stav 1. Zakona o radu). S obzirom da je tuženi za ponovnu povredu radne obaveze (korištenja interneta u privatne svrhe) saznao 30. septembra 2011. godine, a odluku o otkazu ugovora donio 3. oktobra 2011. godine, Kantonalni sud je naveo da je odluka o otkazu je donesena u roku propisanom članom 90. Zakona o radu, pa je neosnovan navod apelantice da tuženi ugovor o radu nije otkazao u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je ugovor o radu otkazan po proteku zakonskog roka od 15 dana. Apelantica navodi da apelantici nije data mogućnost da iznese odbranu prije donošenja odluke o otkazu ugovor o radu, te da je otkaz u suprotnosti sa Zakonom o radu i Zakonom o vijeću zaposlenika F BiH, jer nije donesen uz konsultacije sa sindikatom, a tužena nema formirano vijeće zaposlenika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević