Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/20 ("M&S Crni" d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3144/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćemanvi sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3144/20, rješavajući apelaciju "M&S Crni" d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "M&S Crni" d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 052577 18 Rev od 8. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "M&S Crni" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 052577 18 Rev od 8. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (D.J.) da apelantu na ime naknade štete isplati novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu. Obavezan je apelant naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je suprotno zaključku prvostepenog suda, drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev zaključivši da apelant nije dokazao da je tuženi krivicom ili krajnjom nepažnjom prouzrokovao štetu jer izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan oslonac o tome, a teret dokazivanje ove činjenice je bio na apelantu. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je u smislu člana 81. Zakona o radu odštetna odgovornost zaposlenog zasnovana na njegovoj krivici koja se ispoljava kao namjera ili krajnja nepažnja, a što podrazumijeva dokazivanje, a teret dokazivanja pada na poslodavca. Nadalje je navedeno da prema pravilu o presumiranoj krivici iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pretpostavlja se samo najblaži stepen krivice (obična nepažnja) počinitelja štete, dok se teži stepen krivice (krajnja nepažnja i namjera) presumiraju samo ako je takva presumpcija zakonskim pravilom izričito utvrđena ili ako iz smisla, odnosno zakonskog pravila to nedvosmisleno proizilazi. Izvan tih slučajeva stepen krivice dokazuje se prema općim pravilima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da ovakav pravni zaključak drugostepenog suda prihvata i ovaj revizijski sud. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženi postupao sa namjerom ili iz krajnje nepažnje u konkretnom slučaju, što je bio dužan u smislu člana 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 81. stav 1. Zakona o radu i članom 154. stav 1. i 158. ZOO. Vrhovni sud je naveo da apelant svoj zahtjev temelji na krivici tuženog, koja se ispoljava kao namjera ili krajnja nepažnja za pričinjenu mu štetu na vozilu, pa je na njemu bio teret dokazivanja iz kojih razloga je došlo do saobraćajne nezgode, odnosno da je šteta na vozilu nastala krivicom tuženog budući da odredba člana 154. stav 1. ZOO presumira samo običnu nepažnju, za koju zaposlenik u smislu odredbe člana 81. Zakona o radu ne odgovara. Vrhovni sud je ukazao da, protivno navodima apelanta, vještak saobraćajne struke može dati ocjenu da li je neka vožnja bila bezobzirna budući da se ne radi o pitanju isključivo pravne prirode, nego i o pitanju saobraćajno-tehničke prirode. Vrhovni sud je naveo da se prema prihvaćenoj sudskoj praksi bezobzirnom vožnjom smatra vožnja koja je dva ili više puta veća od saobraćajnim znakom ograničene brzine, a u konkretnom slučaju tuženi nije upravljao vozilom brzinom koja je dvostruko veća od ograničene brzine. Vrhovni sud je naveo i da drugostepeni sud svoju odluku nije zasnovao na izjavi vještaka da se u konkretnom slučaju ne radi o bezobzirnoj vožnji, nego na činjenici da sa sigurnošću nije utvrđeno da je brzina kretanja vozila bila uzrok nezgode. Kako izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan oslonac o tome, pri čemu je teret dokazivanja ove činjenice bio na apelantu, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud osnovano zaključio da nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva, te pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno pravne propise. Apelant navodi da je, suprotno utvrđenjima Vrhovnog suda, krivica tuženog za nastanak prometne nezgode u potpunosti dokazana, a da tuženi nije dokazao da je za nezgodu postojao neki drugi uzrok, niti da je šteta nastala bez njegove krivnje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/20 ("M&S Crni" d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio