Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/20 (S. A., H. E., A. A. i H. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3176/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3176/20, rješavajući apelaciju Sabine Aganović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sabina Aganović, Hidajeta Eminović, Amina Alić i Hasiba Menzilović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 387969 15 Rsž od 19. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabina Aganović, Hidajeta Eminović, Amina Alić i Hasiba Menzilović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantice, trećeapelantica i četvrtoapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijele su 25. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 387969 15 Rsž od 19. juna 2020. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda, naloženo je tuženoj (JU Osnovna škola „Velešički heroji" Sarajevo) da apelanticama na ime razlike toplog obroka za naznačene periode isplati novčane iznose sa zakonskim zateznima kamatama i na ime razlike regresa za naznačene periode isplati novčane iznose sa zakonskim zateznom kamatama. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica za isplatu novčanih iznosa na ime razlike plaće zbog povećanja troškova života za navedeni period sa zakonskim zateznim kamatama, zahtjevi za isplatu novčanih iznosa na ime razlike plaće zbog neusklađivanja osnovice sa zakonskim zateznim kamatama, zahtjevi za uplatu novčanih iznosa na ime razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zahtjevi za isplatu novčanih iznosa na ime razlike toplog obroka za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama, zahtjevi za isplatu novčanih iznosa na ime regresa za navedene periode sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjevi za naknadu troškova parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da su apelantice tužbenim zahtjevom, opredjeljenim na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, tražile isplatu razlike plaće zbog povećanja troškova života na osnovu Odluke Vlade Federacije BiH od 15. aprila 2008. godine (povećanje najniže satnice od 0,20 KM), a da pri tome nisu u toku postupka predložile, niti provodile dokaze na okolnost da im je u spornom periodu plaća bila manja od iznosa koji je kao najniži garantovan u vidu najniže satnice od 1,95 KM. Kantonalni sud je naveo i stav Vrhovnog suda Federacije BiH iz Odluke broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine shodno kojem ne postoji mogućnost da neko drugi, mimo Vlade Federacije BiH, vrši usklađivanje bruto satnice na bazi povećanja troškova života, a pogotovo ne sud ili vještak. Kantonalni sud je naveo da slijedom navedenog apelanticama ne pripada pravo na isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, a samim tim ne pripada im ni pravo na uplatu bilo kakve razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Kantonalni sud je ukazao da apelanticama u konkretnom slučaju ne pripada pravo ni na isplatu razlike plaće zbog neusklađivanja osnovice, a samim tim, izostankom osnova za isplatu razlike plaće, nema ni obaveze tužene da u korist apelantica uplati Federalnom zavodu PIO bilo kakvu razliku doprinosa za penzijski i invalidsko osiguranje. Kantonalni sud je nadalje naveo da je tačno da je izmjenom odredbe člana 29. stav 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo ugovoreno da naknade plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja ne mogu biti manje od tih naknada utvrđenih za zaposlenike organa uprave. Kantonalni sud je naveo da se topli obrok i regres ne mogu svrstati u naknade koje nemaju karakter ličnih primanja, pa po ocjeni Kantonalnog suda apelanticama i ne pripada pravo na isplatu toplog obroka i regresa u iznosima zagarantovanim odredbama člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Kantonalni sud je ukazao da apelanticama, kao zaposlenicima tužene u utuženom periodu, pripada pravo na topli obrok i regres u iznosima i visini zagarantovanim odredbama člana 36. i 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka finansijske struke, proizilazi da je apelanticama isplaćen manji novčani iznos na ime regresa i toplog obroka za navedene periode, te je sud u tom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice navode da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenio pravo, te da se u konkretnom slučaju radi o diskriminirajućoj odluci suda u odnosu na druge uposlenike, radne kolege apelantica, te uposlenike na istim i sličnim radnim mjestima u drugim školama, s obzirom da u odnosu na predmetna pravna pitanja postoji drugačija sudska praksa Kantonalnog suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantice pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelantica da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelantica. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-121/19 od 9. septembra 2020. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-1344/18 od 6. juna 2018. godine, tačka 23., dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević