Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2515/20 (M. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2515/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2515/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Dragoje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Dragoje protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 006287 17 U od 15. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Dragoje (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 20. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga sud Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006287 17 U od 15. svibnja 2020. godine.
2. Rješenjem tuženice (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanje branitelja – Mostar, Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP), Hercegovačko-neretvanskoga kantona od 22. prosinca 20015. godine, te upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VIII skupine sa 40% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama HVO-a i da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da priznata prava pripadaju od 22. svibnja 2017. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
3. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda odbijena je tužba apelanta.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da, iz obrazloženja osporenoga rješenja tuženice i podataka u spisu predmeta, proistječe da je tuženica na temelju čl. 14. i čl. 7. st.
3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu priznatu rješenjem od 22. prosinca 2005. godine, predmet uputila nadležnome kantonalnome odjeljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenoga stanja, radi revizije nalaza i mišljenja. Vrhovni je sud istakao da je na temelju uvida u medicinsku dokumentaciju i neposrednim pregledom apelanta nadležna ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 15. studenoga 2016. godine, kojim je apelantu utvrđen invaliditet u visini od 30% - IX skupine. Vrhovni je sud istakao da je apelant sukladno čl. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) pravovremeno podnio zahtjev za novo vještačenje na navedeni nalaz i mišljenje. Vrhovni je sud istakao da je nadležna ljekarska komisija, po pravovremeno uloženome zahtjevu za novo medicinsko vještačenje, na temelju uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje od 16. veljače 2017. godine, te je komisija istakla da se radi o oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzročeno pod okolnostima vršenja vojne službe, ali se može zaključiti da su ratni napori utjecali na njeno pogoršanje, pa je radi svega navedenoga došlo do smanjenja ukupnoga procenta vojnoga invaliditeta sa 70% na 40%. Vrhovni je sud istakao kako je po ocjeni suda navedeni nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskoga stanovišta od značaja za donošenje pravilnoga rješenja sukladno čl. 8. st. 2. Pravilnika, te da su neutemeljeni navodi tužbe da su povrijeđena pravila postupka, i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći da je „Vrhovni sud propustio cijeniti sve navode apelanta potkrijepljene obimnom medicinskom dokumentacijom“ i da „nije jasno kako dolazi do apsolutno dijametralnih postotaka ocjene vojne invalidnosti tj. jedna liječnička komisija je utvrdila 70%, dok su druge utvrdile 40%“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević