Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3184/20 (T.D.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3184/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3184/20, rješavajući apelaciju T. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. D.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019756 18 Uvp od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Andrej Obradović advokat iz Banjaluke, podnio je 25. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019756 18 Uvp od 4. juna 2020. godine.
2. Rješenjem Područne jedinice Banjaluka Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.11/476-1059/14 od 8. jula 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na građevinskom zemljištu pobliže označenom izrekom predmetnog rješenja, kao i zahtjev za upis zabilježbe u gruntovnom operatu vođenja postupka uspostave ranijeg vlasničkopravnog odnosa.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Područne jedinice od 8. jula 2016. godine, Republička uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je Rješenjem broj 21.05/476-194/16 od 29. septembra 2016. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 11 0 U 019756 16 U od 13. decembra 2017. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja tužene (Republičke uprave) od 29. septembra 2016. godine.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Okružnog suda broj 11 0 U 019756 16 U od 13. decembra 2017. godine, Vrhovni sud je osporenom presudom broj 11 0 U 019756 18 Uvp od 4. juna 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 26. decembra 2014. godine Područnoj jedinici podnio zahtjev za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na spornom građevinskom zemljištu, na parcelama pobliže označenim predmetnim zahtjevom, a po osnovu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Dalje, da je apelant u svom zahtjevu naveo da je zakonski nasljednik L.D., koji je bio suvlasnik predmetnih nepokretnosti zajedno sa njegovom braćom, a koja braća su zajedno imala firmu „Braća D.", te je priložio izvod iz matične knjige rođenih i zapisnik o preuzimanju zemljišta od 3. maja 1948. godine, a na poziv (upravnog) organa zahtjev je uredio podneskom uz koji je dostavio i presudu Vrhovnog suda BiH od 18. aprila 1967. godine, kao dokaz o ranijem vlasništvu na tim nepokretnostima. Vrhovni sud je dalje naveo da je upravni organ, postupajući po predmetnom zahtjevu apelanta proveo postupak u kojem je izvršio identifikaciju spornih nepokretnosti i uvid u istorijat upisa, te utvrdio da prednik apelanta nikad nije bio upisan kao nosilac prava svojine, niti kao korisnik spornih nekretnina, niti je to bilo preduzeće „Braća D.“.
6. Vrhovni sud je naveo da je za primjenu odredaba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu neophodno da se ispune uslovi propisani navedenim odredbama, a koji uslovi se odnose na utvrđenje po kom osnovu je zemljište postalo društvena, odnosno državna svojina, da li je izuzeto iz posjeda ranijeg vlasnika, odnosno korisnika i da li je privedeno namjeni, pa je u tom smislu potrebno da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni po regulacionom planu, te da je zemljište u društveno, odnosno državno vlasništvo prešlo na osnovu zakona navedenog u članu 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak upravnih organa i nižestepenog suda da predmetne parcele nisu oduzete od apelanta, niti od njegovog prednika, jer oni na istim nikad nisu bili upisani sa pravom vlasništva, pa nije bilo osnova za primjenu člana 44. navedenog zakona, jer apelant, niti njegov prednik nisu imali status ranijih vlasnika.
7. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da mu je trebalo priznati pravo vlasništva na predmetnim parcelama na osnovu presude Vrhovnog suda BiH od 18. aprila 1967. godine jer je tom presudom utvrđeno da je prednik apelanta učestvovao sa doprinosom od 1/3 dijela u sticanju drugih nepokretnosti (a ne onih navedenih u zahtjevu apelanta), te da su zakonski nasljednici M.D. dužni priznati pravo vlasništva apelantu na 1/3 dijela na nepokretnostima koje nisu bile nacionalizovane. Vrhovni sud je naveo da presuda na koju se apelant poziva nije dokaz da je sva imovina M.D. bila u vlasništvu preduzeća „Braća D.“, jer to nije navedeno u presudi, a da, osim toga, u predmetnom postupku nije utvrđeno da su sporne parcele uopšte bile upisane u korist preduzeća „Braća D.“.
8. Vrhovni sud je dalje naveo da, iz izvršene identifikacije i uviđaja na licu mjesta, a u odnosu na jedan dio spornih parcela, proizlazi da su te parcele građevinski izgrađene, da predstavljaju betonirane površine i da su u javnim evidencijama nepokretnosti upisane sa pravom svojine Autoškole ,,Krajina“ a.d. Banjaluka sa 1/1 dijela, pa da, s obzirom da ovo zemljište u društvenu, odnosno državnu svojinu nije prešlo po osnovu zakona iz člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu (nego na osnovu Uredbe o uknjiženju prava svojine na društvenoj nepokretnoj imovini od 3. juna 1947. godine) činjenica privedenosti namjeni istog nije bitna, jer nisu ispunjeni uslovi iz tog člana za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Dalje, da u odnosu na drugi dio spornih parcela, a s obzirom da te parcele nisu bile u ranijem vlasništvu prednika apelanta (nego su u zemljišne knjige bile upisane kao društvena svojina sa 1/1 dijela, sa pravom korišćenja u korist S.D., N.D. i D.D. sa po 1/3 dijela), takođe nisu ispunjeni uslovi iz člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu da se utvrdi prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, zbog čega je predmetni zahtjev apelanta pravilno odbijen kao neosnovan.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da su pogrešno sudovi odbili njegovu tužbu, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te da u predmetnom postupku nisu cijenili Presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 358/66 od 18. aprila 1967. godine kojom je utvrđeno da je prednik apelanta učestvovao sa doprinosom od 1/3 u sticanju nekretnina preciziranih predmetnom presudom jer se navedena presuda „analogno primjenjuje i na prava na drugim upisima“. Apelant dalje ističe da je „potpuno jasno“ da su u konkretnom predmetu ispunjeni uslovi propisani članom 44. Zakona o građevinskom zemljištu jer su predmetne nekretnine izuzete na osnovu zahtjeva za nacionalizaciju najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, građevinsko zemljište nije privedeno namjeni u skladu s regulacionim planom, apelant je nasljednik ranijeg suvlasnika, te je u momentu podnošenja predmetnog zahtjeva sporno zemljište bilo državno vlasništvo. Relevantni propisi
10. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 112/06 i 38/11-OUS) Član 44.
(1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96.
Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
(3) Prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko pravne poslove.
(4) Rješenje iz stava 2. ovog člana može se osporavati žalbom u postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
(5) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević