Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3199/20 („City Centar AD“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3199/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3199/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „City Centar AD“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „City Centar AD“ d.o.o. Cazin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 St 019594 20 Pž 5 od 1. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 St 019594 11 St od 18. maja 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „City Centar AD“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnio je 26. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 St 019594 20 Pž 5 od 1. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 St 019594 11 St od 18. maja 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 St 019594 11 St od 18. maja 2020. godine, donesenim u postupku stečaja nad imovinom stečajnog dužnika („Tvornica kartona i ambalaže“ d.o.o. Cazin – u stečaju), nekretnina stečajnog dužnika pobliže označena izrekom osporenog rješenja dosuđena je kupcu „Poljo-Sementi“ d.o.o. Cazin po kupoprodajnoj cijeni postignutoj na javnom nadmetanju za prodaju nekretnina u iznosu od 450.000,00 KM.
3. Odlučujući o žalbama stečajnog povjerioca (Grad Cazin) i apelanta izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 18. maja 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 St 019594 20 Pž 5 od 1. jula 2020. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je prodaja nekretnina provedena u skladu sa zakonom, da je održana van prostorija suda uz korišćenje mjera zaštite, te da nije u suprotnosti sa odlukom Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BIH (u daljnjem tekstu: VSTS BiH) od 22. marta 2020. godine jer je u konkretnom slučaju prvostepeni sud ocijenio da je prodaja nekretnina stečajnog dužnika neodložna, budući da bi iz uplaćenih sredstava došlo u cijelosti do izmirenja povjerioca opšteg isplatnog reda, a i stvaranje uslova za izmirenje svih povjerilaca nižeg isplatnog reda, što je cilj stečajnog postupka. Kantonalni sud je naveo da (imajući u vidu prednja utvrđenja prvostepenog suda) činjenica da je u vrijeme održavanja ročišta za prodaju nekretnina imovine stečajnog dužnika 24. marta 2020. godine bila donesena odluka VSTS BiH od 22. marta 2020. godine, kao i naredbe predsjednika Općinskog suda od 18. marta i 23. marta 2020. godine, nije učinila navedenu prodaju nezakonitom. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prodaja nekretnina stečajnog dužnika nije bila javna, te da je istu trebalo odložiti. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je javno objavljeno da je zakazano ročište za javnu prodaju nekretnina stečajnog dužnika (na oglasnoj tabli Općinskog suda 3. marta 2020. godine i u dnevnim novinama Oslobođenje 6. marta 2020. godine) čime su svi zainteresovani kupci upoznati o danu i mjestu održavanja predmetnog ročišta. Dalje, da do odlaganja predmetnog ročišta nije došlo jer je stečajni sudija ocijenio da postoji potreba za njegovim održavanjem budući da se radi o prodaji nekretnina društva koje se nalazi u stečaju, a koji postupak je hitne prirode. Kantonalni sud je dalje naveo da, s obzirom da nije došlo do odlaganja ročišta za prodaju nekretnina, to je apelant imao mogućnost da 24. marta 2020. godine u 9.00 časova pristupi pred zgradu Općinskog suda, kada bi bio upoznat sa novim mjestom održavanja prodaje kao što su to saznali i ostali zainteresovani kupci - ponuđači. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, upravo poštujući odluku VSTS BIH i naredbe predsjednika suda donio odluku da se ročište održi van zgrade suda i to u kancelariji stečajnog upravnika, a koja mogućnost mu je i data stavom (1) tačka 7) navedene odluke VSTS BiH, te normirana i odredbama člana 84. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
5. Kantonalni sud je dalje naveo da je paušalan navod apelanta da se 24. marta 2020. godine „pojavio“ pred Općinskim sudom, jer apelant ove navode nije potkrijepio niti jednim dokazom, dok iz sadržaja spisa (a što i nije sporno) proizlazi da su pred zgradu suda navedenog dana pristupila tri zainteresovana kupca koji su tom prilikom upoznati o novom mjestu održavanja ročišta za prodaju nekretnina stečajnog dužnika, kao i da će isto započeti u 9.30 časova, kako je navedeno u zapisniku sa predmetne prodaje. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je ispunjavao uslove da učestvuje na spornom javnom nadmetanju jer je posjedovao uplatnicu o uplaćenom depozitu na iznos od 10.000,00 KM imajući u vidu da je sporno ročište održano 24. marta 2020. godine, a da je apelant dostavio uplatnicu od 23. maja 2019. godine iz čega proizlazi da se navedena uplata depozita mogla odnositi na ročišta o javnoj prodaji nekretnina stečajnog dužnika koja su održana u maju 2019. godine, a nikako na konkretno ročište. Kantonalni sud je naveo da je apelant, ako je bio zainteresovani kupac, trebao postupiti po uputama iz zaključka stečajnog upravnika od 3. marta 2020. godine, te uplatu osiguranja u iznosu od 10.000,00 KM uplatiti najkasnije jedan dan prije održavanja javne prodaje što bi značilo najkasnije do 23. marta 2020. godine. Kantonalni sud je takođe naveo da je neosnovan navod apelanta da je održavanjem ročišta o javnom nadmetanju za prodaju nekretnina stečajnog dužnika došlo do povrede prava stečajnih povjerilaca, jer je apelant na ranijim ročištima za nekretninu opisanu u izreci pobijanog rješenja ponudio cijenu od 600.000,00 KM. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao apelantu da nije dovoljno samo ponuditi cijenu prilikom javnog nadmetanja, već ponuđenu cijenu treba u ostavljenom roku i uplatiti, jer se u suprotnom, a shodno relevantnim odredbama ZIP, ponuda najpovoljnijeg ponuđača zaključkom proglašava nevaljanom. Kantonalni sud je naveo da su bez uticaja navodi stečajnog povjerioca da je na ranijem ročištu apelant za predmetnu nekretninu nudio iznos od 600.000.00 KM, odnosno veću cijenu od ponuđača sa prodaje od 24. marta 2020. godine, a s obzirom da je navedena ponuda proglašena nevaljanom jer nije uplaćena ponuđena cijena, dok je ponuđač „Poljo-sementi" d.o.o. Cazin ponuđenu cijenu od 450.000,00 KM uplatio, a koja uplata je bila i uslov za donošenje pobijanog rješenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za održavanje ročišta, te da isto „nije održano na način i pod uslovima navedenim u zaključku o petom ročištu za prodaju nepokretne imovine stečajnog dužnika“. Apelant takođe navodi da je predmetno ročište održano suprotno odluci VSTS BiH od 22. marta 2020. godine kojom je „odlučeno da se odlažu sva ročišta u građanskoj materiji, osim u onim predmetima gdje treba odlučiti o mjeri osiguranja“. Dalje navodi da je Općinski sud svojom naredbom od 18. marta 2020. godine, a kojom naredbom su obavezane sudije da odmah otkažu sva ročišta izuzev hitnih, sudijama, suprotno navedenoj odluci VSTS BiH, dao mogućnost da sami procijene da li se u svakom konkretnom slučaju radi o hitnom predmetu. Apelant smatra da je navedena odluka VSTS BiH „isključiva i ostavlja mogućnost održavanja ročišta samo i jedino povodom odlučivanja o mjeri osiguranja“, pa je Općinski sud postupanjem suprotnim toj odluci uticao na „zakonitost održavanja spornog ročišta od 24. marta 2020. godine. Dalje navodi da redovni sudovi u konkretnom predmetu nisu obrazložili koje su okolnosti uticale na ocjenu da se u predmetnom postupku radi o „hitnom“ postupku. Apelant takođe navodi da je održavanje predmetnog ročišta zaključkom Općinskog suda bilo zakazano u prostorijama Općinskog suda, sa početkom u 9.00 časova, ali je održano u prostorijama stečajnog upravitelja A.Dž. sa početkom u 9.30 časova, pa je ovakva promjena mjesta i vremena održavanja ročišta suprotna relevantnim odredbama ZIP, što predmetnu prodaju čini nezakonitom. Apelant u vezi s tim navodi da se „nekoliko minuta prije zakazanog termina pojavio pred Općinskom sudom, te mu od strane sudskih policajaca nije dozvoljen ulazak u zgradu uz usmeno saopštenje istih da će zakazano ročište biti odgođeno zbog mjera prouzrokovanih pandemijom virusa COVID-19“. Dalje ističe da je na dan održavanja ročišta na računu stečajnog dužnika imao uplaćen predujam u iznosu od 10.000,00 KM, što mu je zasigurno dalo pravo da kao ravnopravan ponuđač učestvuje u javnom nadmetanju i prodaji predmetnih nekretnina, a koje pravo mu je povrijeđeno održavanjem predmetnog ročišta u vrijeme i na mjestu o kojem nije obaviješten. Takođe navodi da je na ranijim ročištima za predmetnu nekretninu nudio iznos od 600.000,00 KM, a koji iznos je značajno veći od iznosa od 450.000,00 KM za koliko je predmetna nekretnina prodata kupcu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se i na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a u pogledu kojih su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević