Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3970/19 (AD Rudnik boksita "Srebrenica" Srebrenica)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3970/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3970/19, rješavajući apelaciju AD Rudnik boksita "Srebrenica" Srebrenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD Rudnik boksita "Srebrenica" Srebrenica podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 024047 19 Rev 2 od 26. jula 2019.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. AD Rudnik boksita "Srebrenica" Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, vršilac dužnosti direktora Mladen Radić, podnio je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 024047 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 024047 Ps 2 od 1. oktobra 2018. godine odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi "Gasolin kompani" d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu naknadi štetu na ime izgubljene dobiti, u iznosu bliže označenom u izreci presude (vrijednost spora 314.261,70 KM). Također, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu bliže označenom u izreci presude.
3. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 024047 18 Pž 4 od 14. marta 2019. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Višeg privrednog suda od 14. marta 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 024047 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine odbacio predmetnu reviziju.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da je reviziju u ime apelanta sačinio njegov direktor Mladen Radić, koji nema položen pravosudni ispit (naime, iz stanja spisa proizlazi da je Okružni privredni sud, postupajući po dopisu Vrhovnog suda od 28. maja 2019. godine, zatražio 30. maja 2019. godine od direktora apelanta Mladena Radića da tom sudu dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, obzirom da je potpisnik revizije, te da je u podnesku apelanta od 10. juna 2019. godine upućenom Vrhovnom sudu navedeno da podnosilac revizije nema položen pravosudni ispit). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da zato revizija nije dopuštena prema članu 301b. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji propisuje da stranku u revizionom postupku mora zastupati advokat, kao i da u njeno ime reviziju može izjaviti samo lice koje je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da je shodno odredbama člana 247. st. (1) i (2) ZPP reviziju valjalo odbaciti kao nedozvoljenu (jer je reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlaštenje za podnošenje revizije). Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, tvrdi da se odredba člana 301b. ZPP nikako nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju jer se njom ograničava pravo apelanta, kao pravnog lica zastupanog po svom direktoru, na pravično suđenje. Također, apelant ukazuje da prostim tumačenjem navedene odredbe zaključak može biti da se ta odredba odnosi samo na punomoćnike, a nikako na zakonske zastupnike pravnih lica, kao što je u konkretnom slučaju Mladen Radić, vršilac dužnosti direktora apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da postupi u skladu sa odredbama člana 237. stav (1) u vezi sa članom 301b. ZPP („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), zbog čega je njegova revizija odbačena. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, revizija apelanta odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije postupio u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, čime je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP- 2930/18 od 19. februara 2020. godine, AP-95/20 od 8. aprila 2020. godine i AP-2299/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247. stav (2) ZPP-a nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević