Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/20 (M. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3246/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3246/20, rješavajući apelaciju Mirze Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Hadžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 031595 18 Rev od 18. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 031595 17 Gž od 17. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 031595 15 P od 6. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nikica Gržić advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 031595 18 Rev od 18. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 031595 17 Gž od 17. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 031595 15 P od 6. oktobra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Emka Bosnia d.o.o. Goražde) da apelantici isplatiti iznos od 5.760,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev apelantice.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi angažovao apelanticu kao punomoćnika da vodi postupak pregovora i zastupanja tuženog sa Vladom BPK Goražde radi izmjene odluke o utvrđivanju javnog interesa za raspolaganje imovinom putem specijalne pogodbe a radi izgradnje fabrike u Vitkovićima-Goražde, te da zastupa tuženog pred organima BPK radi izgradnje fabrike i da sačini ugovore sa notarom, te da je tuženi dao apelantici punomoć od 15. marta 2012. godine u kojoj punomoći su navedene tačno određene radnje koje apelantica, kao advokat treba da izvrši za tuženog. Vrhovni sud je naveo da je apelantica kao punomoćnik tuženog mogla preduzimati samo one poslove za čije preduzimanje bila ovlaštena (član 91. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima: u daljnjem tekstu: ZOO), jer je tuženi u izdatoj punomoći apelantici kao advokatu tačno naveo radnje koje će izvršiti za njega. Vrhovni sud je naveo da iz navedene punomoći proizlazi da je tuženi ovlastio apelanticu za preduzimanje tačno određenih poslova, pa bi se ista mogla tretirati kao ugovor o nalogu u smislu člana 749. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je ugovor o nalogu dvostrani ugovor u kojem se jedna od ugovornih strana, nalogoprimac obavezuje da će izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, dok je obaveza nalogodavca da nalogoprimcu isplati naknadu po obavljenom poslu (član 90., član 749., član 751. stav 1. i član 762. stav 1. ZOO). S obzirom da je apelantica, kao advokat, osnovom izdate punomoći zastupala tuženog u navedenim predmetima pred nadležnim organom BPK Goražde u kojima je preduzela označene radnje, Vrhovni sud je naveo da samim tim apelantici kao punomoćniku stranke pripada pravo da od tuženog zahtijeva isplatu naknade za zastupanje u skladu sa Zakonom o advokaturi Federacije BiH, a u vezi sa članom 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka za rad advokata u Federaciji BiH. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom primjenom člana 749. ZOO ocijenio tužbeni zahtjev apelantice kao djelimično osnovan, te da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantici pripada pravo na isplatu iznosa od 5.760,00 KM za izvršeni nalog sadržan u punomoći (član 759. ZOO). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku) odbili tužbeni zahtjev apelantice za naknadu na ime zastupanja preko dosuđenog iznosa, jer apelantica osnovom izvedenih dokaza nije dokazala svoje navode da je u ostalim poslovima zastupala tuženog pred nadležnim organima, niti je dokazala da vrijednost posla iznosi 8.000.000,00 KM. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica navodi da je „proizvoljan zaključak drugostepenog suda i Vrhovnog suda da apelantica nije zastupala tuženog u ostalim poslovima pred nadležnim organima, niti je dokazala da vrijednost poslova iznosi 8.000.000,00 KM“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio