Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/19 („BINGO“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-199/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-199/19, rješavajući apelaciju "Bingo“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bingo“ d.o.o. Tuzla protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 012306 18 Uvp od 15. novembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bingo“ d.o.o. Tuzla protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 012306 18 Uvp od 15. novembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BINGO“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović advokati iz Sarajeva, podnio 15. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 012306 18 Uvp od 15. novembra 2018. godine.

2. Rješavajući u ponovnom postupku, Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine – Kantonalni porezni ured Bihać – Porezna ispostava Sanski Most (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) je donijela rješenje broj 13-1/3-15-20-590-18/09 od 16. oktobra 2014. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) poreznom obvezniku „10. oktobar“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: preduzeće „10. oktobar“) utvrđena obaveza plaćanja poreza na promet nekretnina po podnesenoj prijavi za razrez poreza na promet nekretnina (preciziranoj u stavu 1. izreke tog rješenja), a na osnovu ugovora o zajedničkom ulaganju (građenju) od 8. februara 2006. godine, notarski 14. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Rješenjem je dalje određeno (stav 2. izreke rješenja) da ugovarač C.D.E.B. [koji je, kako proizilazi iz obrazloženja rješenja, pravni prednik apelanta] kao solidarni sudužnik odgovara za naplatu poreza na promet nekretnina sa poreznim obveznikom, te da (stav 3. izreke rješenja) porezna obaveza iznosi 100.300,85 KM i da je utvrđena na osnovu prometne vrijednosti nekretnina u iznosu od 2.006.017, 02 KM X stopa poreza 5%. Rješenjem je određeno (stav 4. izreke rješenja) da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je, prije svega, ukazano na upute za postupanje prvostepenom organu, navedene u ukidnom rješenju Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a to su posebno da utvrdi da li konkretna porezno - upravna stvar podliježe primjeni Zakona o porezu na promet nekretnina Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet nekretnina), imajući u vidu način sticanja vlasništva nad predmetnom nekretninom i činjenično stanje u zemljišnoknjižnom izvatku.

4. U vezi sa tim, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Porezna ispostava, postupajući po tim uputama, izvršila uvid spis predmeta, te razmotrivši sve činjenice i dokaze, utvrdila da predmetni ugovor, predstavlja ugovor po kojem su investitor „C.D.E.B. TRGOVAČKO DRUŠTVO“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: preduzeće C.D.E.B. ili prednik apelanta) i izvođač preduzeće „10. oktobar“ regulisali međusobna prava i obaveze na način da preduzeće C.E.D.B, kao učešće u finansiranju u iznosu 2.005.500,00 KM, po završetku poslovno-stambenog objekta dobije kao protivvrijednost poslovni prostor. Dalje, Porezna ispostava je ukazala da je u ponovnom postupku po službenoj dužnosti pribavila zemljišnoknjižni izvadak (preciziran u obrazloženju predmetnog rješenja) i da je uvidom u isti utvrdila da je za poslovni prostor ,,Interex“ kojeg koristi preduzeće C.E.D.B. upisano vlasništvo preduzeća „10.oktobar“ i da je u teretnom listu na osnovu rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (broj preciziran u obrazloženju predmetnog rješenja) od 16. februara 2006. godine, pribavljenog u ponovnom postupku po službenoj dužnosti, određeno obezbjeđenje novčanog ulaganja povjerioca – prednika apelanta u iznosu od 2.500.000,00KM, sa rokom dospijeća od 1. jula 2006. godine i uknjiženo založno pravo na nekretninama založnog dužnika preduzeća „10. oktobar“ u korist povjerioca –prednika apelanta. Porezna ispostava je ukazala da je u uvidom u ZK izvod utvrđeno je da je nosilac prava vlasništva preduzeće „10. oktobar“ i da preduzeće C.E.D.B. svoje pravo vlasništva ne stiče originarnim putem, nego svoje pravo izvodi iz prava vlasništva preduzeća „10. oktobar“.

5. Odlučujući o žalbi koju je preduzeće C.E.D.B. podnijelo protiv navedenog rješenja Porezne ispostave, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 03-15-1567/14 M.P. od 8. februara 2017. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu.

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je Porezna ispostava ispoštovala upute iz ukidnog rješenja i da je pravilnom primjenom zakona pravilno utvrdila činjenično stanje i poreznom obvezniku preduzeću „10. oktobar“ temeljem prenosa prava vlasništva, po osnovu predmetnog ugovora, nakon što je stručna Komisija za utvrđivanje prometne vrijednosti nekretnina, procijenila ukupnu vrijednost nekretnine, izvršen je razrez poreza na promet na promet nekretnina. Ministarstvo je zaključilo da istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani i da nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje ove porezno - upravne stvari. U vezi sa tim, ukazalo je da je prvostepeni organ izvršio razrez poreza po prijavljenom predmetno ugovoru, za koji po odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina, nije predviđeno oslobađanje od razreza poreza na promet nekretnina, te je zaključilo da taj ugovor po svom sadržaju, koji ima sve elemente kupoprodajnog ugovora, odnosno prenos prava vlasništva uz naknadu, koji podliježu obavezi plaćanja poreza na promet nepokretnosti po odredbama člana 2. istog Zakona.

7. Pored toga, Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani i žalbeni navodi, u kojima se poziva na Zakon o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), budući da je, pored oporezivanja prometa novosagrađenih građevinskih objekata porezom na dodatu vrijednost, za koju je nadležna Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, za oporezivanje kupoprodaje građevinskih objekata odgovorna Porezna uprava Federacije BiH. Shodno tome, Ministarstvo je konstatovao da su neosnovani žalbeni navodi u pogledu dvostrukog oporezivanja, jer se plaćanjem poreza na promet nepokretnosti i plaćanjem ranijeg obračunatog PDV-a na kupoprodajnu cijenu ne može raditi o dvostrukom oporezivanju, jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina.

8. Apelant je, kao pravni sljednik preduzeća C.E.D.B., podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012306 17 U od 8. juna 2018. godine.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da iz analize dosadašnjih vođenih postupaka u konkretnom upravnom predmetu proizilazi da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da je članom 2. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano da se prometom nepokretnosti u smislu ovog zakona, smatra prijenos uz naknadu prava vlasništva na nekretninama i prava na korištenje nekretnina u državnoj svojini, kao i zamjena jedne nekretnine za drugu nekretninu. Takođe, citirao je odredbe člana 6. stav 1, člana 7. stav 2. i člana 5. istog Zakona. Dalje, konstatovao je da iz stanja spisa proizilazi i sadržaja predmetnog ugovora da taj ugovor predstavlja ugovor po kojem investitor – prednik apelanta i izvođač - preduzeće 10. „oktobar“ regulišu međusobna prava i obaveze, na način da prednik apelanta za učešće u finansiranju u iznosu od 2.005.500,00 KM po završetku objekta dobije protuvrijednost - poslovni prostor. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizilazi da je a je na poslovnom prostoru zvani ,,Interex“ upisano vlasništvo preduzeća „10. oktobar“, te da je osnovu rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu od 16. februara 2006. godine, određeno obezbjeđenje novčanog ulaganja povjerioca - prednika apelanta u iznosu od 2.500.000,00 KM, sa rokom dospijeća od 1. jula 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ (a time i drugostepeni organ uprave) pravilno postupio kada je poreznom obvezniku - preduzeću „10. oktobar“ utvrdio obaveza plaćanja poreza na promet nekretnina po podnesenoj prijavi za razrez poreza na promet nekretnina, a na osnovu predmetnog ugovora, i da ugovarač (preduzeće C.E.D.B) solidarni sudužnik odgovara za naplatu poreza na promet nekretnina sa poreznim obveznikom. Kantonalni sud je zaključio da je taj organ na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio citirane odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, jer je, izvršen razrez poreza po prijavljenom citiranom predmetnom ugovoru jer odredbama navedenog Zakona nije predviđeno oslobađanje od razreza poreza na promet nekretnina. Kantonalni sud je zaključio da taj ugovor po svom sadržaju ima sve elemente kupoprodajnog ugovora odnosno prenos prava vlasništva uz naknadu koji podliježu obavezi plaćanja poreza na promet nekretnina po odredbama citiranog člana 2. istog Zakona. Takođe, ocijenio je da su neosnovani navodi tužbe o dvostrukom oporezivanju, jer se plaćanjem poreza na promet nepokretnosti i plaćanjem ranije obračunatog PDV-a na kupoprodajnu cijenu ne može raditi o dvostrukom oporezivanju.

10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 012306 18 Uvp od 15. novembra 2018. godine.

11. U obrazloženju presude je ukazano da je po mišljenju tog suda pravilno primijenjen materijalni propis iz kojeg proizilazi obaveza plaćanja poreza na promet, a to je član 2. Zakona o porezu na promet nekretnina. Kantonalni sud je ukazao da su se u konkretnom slučaju predmetnim ugovorom, odnosno odredbom člana 6. istog ugovora, stranke ugovorile da je preduzeće „10. oktobar“ dužno po okončanju cijelog objekta izvršiti njegovo uplanjenje i upis etažne svojine na poslovnom objektu sa pripadajući zemljištem u katastar Općine Sanski Most, pa ako zato postoje uslovi izvršiti cijepanje zemljišno knjižnih čestica i uknjižbu prava vlasništva na poslovnom objektu i pripadajućem zemljištu kao posebnoj parceli, a u korist prednika apelanta (preduzeća C.D.E.B. Sarajevo). Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je obaveza prenosa prava vlasništva određena već samim ugovorom, a da prema naprijed navedenoj odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina svaki prenos prava vlasništva mora biti oporezovan.

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da se u konkretnom slučaju nisu ispoštovane upute iz ukidne odluke i da se ne radi o prometu već o sticanju prava vlasništva na originaran način, koje nije oporezivo Zakonom o prometu nekretnina, te da se radi i o dvostrukom oporezivanju jer je i Zakonom o PDV-u regulisano plaćanje poreza na promet na novosagrađenim objektima.

13. Zakon o porezu na promet nekretnina Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“, br. 6/04 i 18/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog Zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2.

Promet nekretnina, u smislu ovog zakona, smatra se prijenos uz naknadu prava svojine na nekretninama, prava na korištenje nekretnina u državnoj svojini, kao i zamjena jedne nekretnine za drugu.

Član 5. stav 1.

Obveznik poreza na promet nekretnina je prodavalac nekretnina, odnosno fizičko i pravno lice koje vrši prijenos vlasništva na nekretnini.

Član 6. stav 1.

Osnovica poreza na promet nekretnine je prometna vrijednost nekretnine.

Član 7.

Prometnom vrijednošću smatra se cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka obaveze.

Prometnu vrijednost nekretnina procjenjuje stručna komisija (iz oblasti građevinske, poljoprivredne i geodetske struke) koju imenuje načelnik općine.

Član 18.

Kupac nekretnina jamči solidarno za naplatu poreza.

Član 21.

Porez na promet nekretnina ne plaća se:

1. na promet nekretnina u međusobnim odnosima između općine, kantona, Federacije Bosne i Hercegovine, Bosne i Hercegovine;

2. na promet nekretnina u postupku komasacije, arondacije i eksproprijacije, te kada se promet nekretnina vrši na temelju zakona, neovisno od volje poreznog obveznika;

3. na promet nekretnina kada građanin, kome je eksproprisana nekretnina, u roku od dvije godine od dana kada je primio naknadu za eksproprisanu nekretninu, kupi drugi nekretninu i to do iznosa naknade koja odgovara naknadi za eksproprisanu nekretninu;

4. kada se pravo svojine na nekretninama prenosi na strano diplomatsko-konzularno predstavništvo, pod uslovom reciprociteta;

5. na prijenos prava vlasništva na nekretninama u skladu sa propisima o privatizaciji državne svojine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine;

6. kada se prilikom osnivanja privrednog društva nekretnina unosi kao osnivački ulog;

7. kad se nekretnina unosi naknadno u privredno društvo u postupku dokapitalizacije;

8. kada nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva otkupljuju stan u državnoj svojini;

9. na prijenos prava vlasništva na stanovima za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilisane borce i prognane osobe izgrađenim u organizovanom obliku gradnje (zadruge, udruženja, fond i sl.)

10. prilikom zamjene nekretnina, osim na razliku prometne vrijednosti nekretnina koje se zamjenjuju;

11. kada se pravo svojine na nekretninama prenosi na davaoca doživotnog izdržavanja koji se u odnosu na primaoca izdržavanja nalazi u prvom nasljednom redu i to samo za dio nekretnina koji bi naslijedio u skladu sa pozitivnim propisima;

12. na prijenos vlasništva na nekretninama za koje je plaćen porez na naslijeđe po Zakonu o porezu Unsko-sanskog kantona;

13. na prijenos prava vlasništva na novosagrađenim stanovima kada se prodaju prvom kupcu ako je prodavalac pravno lice;

14. na prijenos vlasništva na nekretninama koje se daju za vakufe, vjerske zadužbine i zaklade.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

16. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

17. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

18. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zapravo isključivo odnose na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i redovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno detaljne, jasne i precizne razloge zašto su preduzeću „10.oktobar“ kao obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina, a zašto su i apelantovog prednika -preduzeće C.D.E.B obavezali da kao solidarni sudužnik odgovara za naplatu poreza na promet nekretnina sa poreznim obveznikom – preduzećem „10. oktobar“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su organi uprave i redovni sud, postupajući u ponovnom postupku po uputama iz ukidne odluke, nasuprot apelantovim tvrdnjama, utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o prometu nekretninama u smislu člana 2. Zakona o porezu na promet nekretnina između preduzeća „10. oktobar“ i apelantovog prednika i to prometu na osnovu predmetnog ugovora (o zajedničkom ulaganju - građenju) zaključenog između tih pravnih lica. Tim ugovorom su, kako je to navedeno u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, kojim su zapravo u cjelosti potvrđena odlučenja poreskih organa, ta pravna lica regulisali svoja prava i obaveze način da prednik apelanta, za učešće u finansiranju u iznosu 2.005.500,00 KM, po završetku poslovno-stambenog objekta dobije protivvrijednost poslovni prostor. U tom smislu je tačkom 6. tog ugovora utvrđena obaveza prenosa prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist apelantovog pravnog prednika, koji poslovni prostor je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo preduzeća „10.oktobar“, a koju činjenicu ne spori ni apelant. Imajući u vidu navedeno, u postupku okončanom osporenom presudom je zaključeno da taj ugovor ima sve elemente ugovora o prodaji kojim se vrši promet u smislu člana 2. Zakona o porezu na promet nekretnina. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama člana Zakona o porezu na promet nekretnina, kao i sa dostavljenom dokumentacijom (među kojom je i predmetni ugovor, a iz kojeg proizilazi da prednik apelanta osim fininsiranja u navedenom novčanom iznosu i eventualne obaveze plaćanja poreza na promet, nije imao drugih ugovornih obaveza) Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u tom zaključku organa uprave i Kantonalnog suda. Takođe, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi proizvoljnost ni u primjeni odredaba čl. 5, 6. 7. Zakona o prometu nepokretnosti kojima je regulisano pitanje obveznika, osnovice i prometne vrijednosti poreza na promet nepokretnosti, a na koje su se pozvali organi uprave i redovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, kao ni odredbe člana 21. istog Zakona kojima je propisano u kojim slučajevima se ne plaća porez na promet nepokretnosti. Pored toga, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 18. Zakona o porezu na promet nepokretnosti, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obavezivanju apelantovog prednika da kao solidarni sudužni odgovara za naplatu poreza na promet nekretnina sa poreznim obveznikom – preduzećem „10. oktobar“.

21. Vezano za apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom oporezivanju, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama je obrazloženo da se u konkretnom slučaju ne može raditi o dvostrukom oporezivanju jer je potpuno različit osnov plaćanja PDV-a i poreza na promet nekretnina, te da Zakon o porezu na promet nekretnina ne isključuje svoju primjenu u odnosu na utvrđivanje obaveze plaćanja PDV-a, a takođe Zakon o PDV-u u svojim odredbama na bilo koji način ne isključuje primjenu Zakona o porezu na promet nekretnina. Navedeno korespondira stavovima Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, mutatis mutandis Ustavni sud Odluke AP-955/10 od 25. aprila 2013. godine, tačka 15 i AP-3247/09 od 23. novembra 2012. godine, točka 20. i AP 3242/09 od 22. marta 2013. godine, tačka 15, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/19 („BINGO“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio