Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3148/20 (B. Č.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3148/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3148/20, rješavajući apelaciju Borisa Čupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Borisa Čupića.
Utvrđuje se da je rješenjem Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 004674 20 Kv 8 od 9. jula 2020. godine i 13 0 K 004674 20 K 3 od 29. juna 2020. godine došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Čupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekst. Okružni sud) br. 13 0 K 004674 20 Kv 8 od 9. jula 2020. godine i 13 0 K 004674 20 K 3 od 29. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 004674 18 K od 23. novembra 2018. godine optuženim, među kojima je i apelant, ukinut je pritvor i naređeno da se odmah puste na slobodu. Ujedno je na osnovu člana 185. stav 1. tačka g) i člana 186. stav 5. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženim, uključujući i apelanta, izrečena mjera zabrane, i to tako što im je naređeno da se jednom sedmično javljaju u nadležnu policijsku stanicu, uz upozorenje da im se može odrediti pritvor ako prekrše mjere zabrane.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da su optuženi (među kojima je apelant) prvostepenom presudom osuđeni da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZ), a apelant i drugi i krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 2. KZ-a, te su optuženim izrečene kazne zatvora u rasponu od tri godine do tri godine i šest mjeseci. Okružni sud je ukazao na odredbe člana 196. st. 1, 4. i 5. ZKP-a, na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je Okružni sud naveo: „Naime, već samo izricanje zatvorske kazne dovoljno je da preventivno utječe na optužene da ubuduće ne vrše krivično djelo zbog kojeg je donesena prvostepena presuda, tim više što se stalnom kontrolom i javljanjem ovlaštenim službenim licima MUP-a vrši dodatna prevencija mogućeg ponavljanja krivičnog djela.“
Osporena rješenja
6. Okružni sud (sudija pojedinac) donio je Rješenje broj 13 0 K 004674 20 K 3 od 29. juna 2020. godine u kojem je odlučio da optuženim, među kojima je apelant, ostaju na snazi mjere zabrane određene Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 004674 18 K od 23. novembra 2018. godine, a kojim se optuženim naređuje da se jednom sedmično, ponedjeljkom, lično javljaju u MUP Republike Srpske, nadležnom dežurnom policijskom službeniku, koji će uredno voditi evidenciju javljanja optuženih, a nadležne policijske stanice će jednom sedmično, pismenim putem, izvještavati Okružni sud o tome da li se optuženi pridržavaju ove naredbe (tačka 1). Tačkom 2. određeno je da će mjere i obaveze trajati najkasnije do pravomoćnosti presude ako optuženim ne bude izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako im pravomoćno bude izrečena kazna zatvora. Tačkom 3. navedeno je ko će izvršavati mjere (MUPRS, nadležne policijske stanice). U dispozitivu rješenja je također navedeno (na osnovu člana 186. stav 6. ZKP-a) da je obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je optuženim bio određen pritvor, te je nakon izricanja prvostepene presude (a postupak se vodi, kako je navedeno u uvodu rješenja, zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 2. i 1. KZ-a), rješenjem od 23. novembra 2018. godine ukinut pritvor i optuženim određene mjere zabrane na osnovu člana 185. stav 1. tačka g) i člana 186. stav 5. ZKP-a. Dalje je navedeno šta je optuženim naloženo (javljanje u policijsku stanicu ponedjeljkom), rok do kada mjere mogu trajati, da mjere izvršava MUP – nadležna policijska stanica, uz upozorenje da optuženim može odrediti pritvor ukoliko prekrše obaveze nametnute rješenjem ovog suda. Dalje je navedeno da nadležne policijske stanice redovno obavještavaju Okružni sud o preduzetim mjerama.
8. Okružni sud je dalje naveo da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navedenog broja od 25. februara 2020. godine ukinuta je presuda Okružnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
9. Apelant je 16. juna 2020. godine podnio Okružnom sudu molbu za ukidanje mjera zabrane ukazujući i na povredu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je od dana donošenja rješenja kojim su određene mjere zabrane protekao rok od skoro dvije godine i da je nadležni sud bio dužan da po članu 186. ZKP-a ispita da li je određena mjera još potrebna (dvomjesečna kontrola opravdanosti mjera), te da u skladu s navedenim članom koji regulira kontrolu mjera donese rješenje o produženju ili o ukidanju mjera zabrane. Apelant je također isticao da ima i maloljetno dijete i da bi se eventualno mogao zaposliti na drugom mjestu ukoliko bi sud ukinuo izrečene mjere zabrane.
10. Postupajući po apelantovoj molbi, ona je dostavljena Tužilaštvu, koje se izjasnilo da je apelantov zahtjev neosnovan, i apelantovom braniocu.
11. Nadalje, u obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je vršeći kontrolu opravdanosti trajanja izrečenih mjera zabrane, shodno odredbama člana 186. stav 6. ZKP-a, te odlučujući i o apelantovom prijedlogu za ukidanje mjere zabrane napuštanja boravišta našao da i dalje stoje razlozi za trajanje izrečenih mjera prema svim optuženim s obzirom na to da nije došlo do izmjene bilo kakvih okolnosti koje bi prouzrokovale izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera zabrane. Obaveze koje za optužene proizlaze iz navedenih mjera zabrane omogućavaju im nesmetano obavljanje životnih aktivnosti i najnužnije ih ograničavaju, koliko je to propisano zakonom. Razlozi na koje se apelant poziva u prijedlogu za ukidanje izrečene mjere (obaveznog javljanja) nisu od značaja za izmjenu pobijane odluke u smislu navoda iz prijedloga. Eventualna mogućnost zaposlenja u drugom mjestu kao razlog nije okolnost koja bi mogla biti od bilo kakvog utjecaja da ishodi ukidanja izrečene mjere obaveznog javljanja nadležnom organu, bez posljedica po ostvarivanje svrhe konkretno izrečenih mjera. Okružni sud je naveo da se u tom pravcu okolnosti nisu promijenile u odnosu na one utvrđene u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, tako da se svrha izrečenih mjera zabrane, pored ostalih, može ostvariti upravo izrečenom mjerom. Zbog svega iznesenog, Okružni sud je ocijenio da je primjena navedenih mjera, na način i u obimu kako je to navedeno rješenjem tog suda, i dalje opravdana obaveza s tim da je obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
12. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004674 20 Kv 8 od 9. jula 2020. godine kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 29. juna 2020. godine.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da, suprotno prigovorima iz žalbe, osporeno rješenje sadrži valjanu argumentaciju da i dalje stoje razlozi za trajanje izrečenih mjera s obzirom na to da nije došlo do izmjene bilo kakvih okolnosti koje bi prouzrokovale izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera zabrane, a što je prihvatilo i vijeće Okružnog suda. Činjenice da od rješenja od 23. novembra 2018. godine nisu nastale nikakve nove okolnosti, a na čemu apelantova žalba posebno insistira, tim više pokazuju da se od donošenja rješenja od 23. novembra 2018. godine ništa nije promijenilo što bi utjecalo na opravdanost mjere zabrane i da je upravo određena mjera zabrane proporcionalna svrsi koja se njom želi postići. Kako je navedeno u rješenju, neosnovan je apelantov prijedlog da mu se odredi mjera javljanja nadležnom organu telefonskim putem jer takav način primjene mjere iz člana 185. stav 1. tačka g) ZKP ne poznaje, niti bi na takav način nadležni organ mogao da utvrdi identitet lica na kojeg bi se odnosila takva mjera zabrane. Dakle, u postupku kontrole i odlučivanja o apelantovoj molbi za ukidanje mjera zabrane sud je pravilno utvrdio da se nisu izmijenile okolnosti od donošenja ranijeg rješenja o određivanju mjere zabrane i o tome dao valjane razloge koje je prihvatilo vijeće Okružnog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na ličnu slobodi i sigurnost i prava na pravičan postupak iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. U suštini, apelant navodi da mjere zabrane traju dvije godine, da ih sud nije preispitao svaka dva mjeseca i da u osporenim rješenjima nije dato razumno obrazloženje da su mjere još neophodne. b)Odgovori na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, da pobijana rješenja sadrže razloge o odlučnim činjenicama i da su osporavane odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom, te da njihovim donošenjem nije prekršeno apelantovo pravo navedeno u apelaciji.
16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja argumente koje je iznosio pred redovnim sudom, koje je prvostepeni sud ispitao, a zatim i Okružni sud (vijeće), kao sud više instance, u postupku po žalbi, koji je ispitao apelantove žalbene prigovore i ocijenio da se ništa nije promijenilo što bi utjecalo na opravdanost određene mjere zabrane. U odnosu na apelantove navode da nije vršena dvomjesečna kontrola opravdanosti izrečene mjere Okružni sud je ukazao da bi Ustavni sud eventualno mogao da deklaratorno utvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja kao u apelaciji broj AP 3260/19.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Ostale mjere zabrane Član 185.
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
v) zabranu sastajanja sa određenim licima,
g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i
d) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184. ovog zakona, ili kao zasebne mjere.
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(4) Tokom istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda od 9. jula 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ne zna tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje, ali imajući u vidu da je apelacija podnesena 21. augusta 2020. godine, proizlazi da je od donošenja rješenja, dakle i od njegovog uručenja apelantu, apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantu u predmetnom krivičnom postupku prvobitno bila određena mjera pritvora, koja je nakon izricanja prvostepene presude rješenjem od 23. novembra 2018. godine ukinuta i određena mu je mjera obaveznog javljanja nadležnoj stanici, a koja može trajati do pravomoćnosti presude ako apelantu ne bude izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako mu bude pravomoćno izrečena kazna zatvora. Iako je osporio rješenja kojim je odlučeno da izrečena mjera ostaje na snazi, apelant se žali na povredu njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te ukazuje na navodne propuste redovnih sudova, i to: 1) da vrše kontrolu i 2) da obrazlože opravdanost mjere.
24. Ustavni sud primjećuje da predmetna apelacija ne pokreće pitanje prava na pravičan postupak, koji je još uvijek u toku. S druge strane, Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima, pod posebnim uvjetima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. Dakle, u oba slučaja se radi o ograničenju slobode kretanja, ali se lišenje slobode od ograničenja slobode razlikuje po stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.
25. U konkretnom slučaju apelant može da se slobodno kreće i sloboda kretanja mu ničim nije ograničena, osim obavezom da mora da se ponedjeljkom javlja nadležnoj policijskoj stanici. Stoga, Ustavni sud nalazi da ovakva mjera ograničava slobodu kretanja apelantu, a ne pravo na ličnu slobodu i sigurnost. S obzirom na to da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi Zhechev protiv Bugarske, presuda od 21. juna 2007. godine, broj aplikacije 57045/00, stav 33. i Afflerbach protiv Njemačke, presuda od 24. juna 2010. godine, broj aplikacije 39444/08, stav 52), u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera, one ne pokreću pitanje garancija prava koje je apelant naveo, te da stoga ispitivanju osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti s aspekta, ne kako to predlaže apelant, već u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
26. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
27. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
28. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
29. U konkretnom slučaju rješenjem Okružnog suda odlučeno je da apelantu i ostalim optuženim ostaju na snazi mjere zabrane određene rješenjem od 23. novembra 2020. godine, kojim mu je naloženo da se jednom sedmično javlja nadležnoj policijskoj stanici. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, pa čak ni da napusti boravište, poštujući obavezu javljanja policiji jednom sedmično, te da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
30. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da on: 1) osporava da mjere zabrane izrečene rješenjem Okružnog suda 29. juna 2020. godine sadrže relevantne činjenice za daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane; 2) da nakon njihovog izricanja 23. novembra 2018. godine Okružni sud nije nikada ispitao osnovanost izrečenih mjera zabrane (a trebao je svaka dva mjeseca).
31. Ustavni sud upućuje na okolnosti konkretnog predmeta koje su mu poznate iz priložene dokumentacije. Dakle, nakon izricanja prvostepene presude (kojom je, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, apelant osuđen za krivična djela, kako je navedeno u tački 5. ove odluke, te da je osuđen na kaznu zatvora), sud je ukinuo mjere pritvora optuženim i izrekao mjeru obaveznog javljanja nadležnoj policijskoj stanici jednom sedmično. Apelant je najprije ukazao da je postojala obaveza suda da vrši sudsku kontrolu opravdanosti navedene mjere svaka dva mjeseca.
32. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda koji je naveo da je svrha roka koji je dat za podnošenje apelacije pred Evropskim sudom da se održi razumna pravna izvjesnost i da se u razumnom roku ispitaju predmeti koji pokreću pitanje iz Evropske konvencije. Nadalje, Evropski sud je naveo da kompatibilnost državne odluke s Evropskom konvencijom može preispitati u vezi s djelima „činjenja i nečinjenja“ države. Nadalje, Evropski sud je naveo da se rok kada nema „konačne odluke“ pokreće od dana kada je apelant zaista „pogođen“ datom mjerom.
33. Dakle, apelant je naveo da od 23. novembra 2018. godine redovni sud nije nikada donio rješenje, odnosno kontrolirao opravdanost izrečenih mjera zabrane. Apelant je 16. juna 2020. godine podnio prijedlog za ukidanje mjera zabrane, o kojem je redovni sud odlučio rješenjem od 29. juna 2020. godine, odnosno (po žalbi) 9. jula 2020. godine. Stoga je „pogođenost” apelanta neodlučivanjem suda prestala 29. juna 2020. godine, a sama apelacija je podnijeta 21. augusta 2020. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant za činjenicu nepostupanja redovnog suda znao sve vrijeme, a nije podnosio apelaciju Ustavnom sudu, te je tek nakon donošenja rješenja kojim se njegova molba odbija podnio apelaciju i u njoj istakao da sud u ranijem periodu nije postupao (nije donosio rješenja o kontroli opravdanosti mjera zabrane). Stoga, Ustavni sud neće ispitati ovaj period prije 29. juna 2020. godine, imajući u vidu da je postupanjem suda (donošenjem osporenih rješenja) u svakom slučaju otklonjena eventualna ranija nepravilnost suda i odlučeno je o potrebi da mjera zabrane ostane na snazi (vidi, mutadis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 3924/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP 2949/18 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba, gdje je Ustavni sud utvrdio da može prihvatiti da je daljnja opravdanost izrečenih mjera zabrane preispitana iako ne u zakonom propisanom roku, te da je zadovoljen zahtjev zakonitosti).
34. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantov navod da u osporenom rješenju nisu navedene relevantne činjenice, odnosno razlozi zašto sud nalazi da je potrebno „da mjere i dalje traju“.
35. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37).
36. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidljiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106.). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
37. Ustavni sud primjećuje da je apelant 16. juna 2020. godine podnio sudu prijedlog za ukidanje izrečenih mjera zabrane. Okružni sud je donio rješenje od 29. juna 2020. godine kojim je odlučio da mjere izrečene 23. novembra 2018. godine ostaju na snazi.
38. Okružni sud je naveo da je donijeta prvostepena presuda u postupku protiv apelanta, da je ona ukinuta rješenjem Vrhovnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak, da je apelant podnio „molbu“, ali je sud našao „da i dalje stoje razlozi za trajanje izrečenih mjera prema svim optuženim s obzirom na to da nije došlo do izmjene bilo kakvih okolnosti koje bi prouzrokovale izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera zabrane“. Također je navedeno da razlog koji je naveo apelant (eventualna mogućnost zaposlenja) nije okolnost koja bi mogla biti od bilo kakvog utjecaja da ishodi ukidanje izrečene mjere obaveznog javljanja „bez posljedica po ostvarivanje svrhe konkretno izrečenih mjera“. Vijeće Okružnog suda, odlučujući o žalbi, odbilo je apelantovu žalbu ukazujući da pobijano rješenje sadrži valjanu argumentaciju s obzirom na to da nije došlo do promjene bilo kakvih okolnosti koje bi utjecale na izmjenu ili ukidanje izrečenih mjera, ukazujući da je mjera zabrane proporcionalna svrsi, kao i da ZKP ne poznaje mjeru javljanja telefonom.
39. Ustavni sud primjećuje da se redovni sud pozvao na relevantne odredbe ZKP-a u kojima je navedeno: „Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora.“ Međutim, Ustavni sud podsjeća da mjere zabrane, bez obzira na to koliko omogućavale „nesmetano obavljanje osnovnih životnih aktivnosti“ i bez obzira na to što „najnužnije“ ograničavaju, ipak ograničavaju pojedinca u njegovim pravima, kao u konkretnom slučaju. Tako je i s mjerom javljanja nadležnoj policijskoj stanici jednom sedmično, koja se odnosi na apelanta. Ustavni sud, također, primjećuje da odredba člana 186. stav 3. ZKP-a predviđa da će optuženi biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere, što ukazuje na ozbiljnost poštovanja izrečene mjere. Stoga, tekst zakonske odredbe iz člana 185. stav 4. da „mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba“ nameće obavezu sudu da ispita da li zaista postoji potreba za mjerama zabrane, te da o tome da adekvatno obrazloženje.
40. Dakle, Ustavni sud zapaža da je mjera koja je izrečena apelantu izrečena u skladu s odredbama ZKP-a, član 185. stav 1. tačka g) ZKP-a. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je rješenjem od 23. novembra 2018. godine sud odlučio da izrekne mjere zabrane optuženim, među kojima je i apelant, te je o njima odlučivao opet 29. juna 2020. godine. U međuvremenu, kako je i sud naveo, došlo je do promjena u postupku protiv apelanta (ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Ustavni sud, također, primjećuje da se redovni sud očitovao na informaciju nadležne stanice i javljanjima optuženih. Konačno, redovni sud je naveo da eventualna mogućnost zaposlenja apelanta, kao okolnost, nije od utjecaja za ukidanje izrečene mjere „bez posljedica po ostvarivanje svrhe konkretno izrečenih mjera“. U vezi s navedenim, a kada se ima u vidu da je svrha izrečenih mjera (kako je navedeno u rješenju od 23. novembra 2018. godine) dodatna prevencija mogućeg ponavljanja krivičnog djela, sasvim je jasno da u obrazloženju osporenih rješenja nedostaje konkretizacija kako navedene okolnosti opravdaju ili ne opravdavaju produženje, odnosno ukidanje izrečene mjere zabrane. Redovni sud je naveo da nije došlo do izmjene bilo kakvih okolnosti, što je apsolutno neprihvatljivo i suprotno svemu onome što je sud naveo u rješenju. Stoga je redovni sud trebao, imajući u vidu sve okolnosti koje je naveo i razlog zbog kojeg je apelant tražio ukidanje mjere zabrane, jasno navesti kako to navedene okolnosti jesu ili nisu utjecale na mjeru zabrane, odnosno zašto postoji potreba njihovog daljeg trajanja i pored niza okolnosti koje su se desile u predmetu, kao i proteka vremena od jedne godine i osam mjeseci, te navedeno dovesti u vezu sa svrhom zbog koje je mjera izrečena.
41. Ustavni sud nalazi da je pravo suda, odnosno dispozicija suda da odluči da li su izrečene mjere još potrebne, ali o tome treba dati relevantno obrazloženje. Ustavni sud je mišljenja da je upravo to relevantno obrazloženje u konkretnom predmetu izostalo kada se ima u vidu da je svrha izrečenih mjera (vidi tačku 5. ove odluke) bila da se vrši „dodatna prevencija mogućeg ponavljanja krivičnog djela“, te kada se imaju u vidu sve promjene koje su se desile u predmetu, sve informacije kojima je sud raspolagao, kao i činjenicu da je apelant predlagao ukidanje zbog eventualnog zaposlenja. Stoga, sve navedene okolnosti jesu bile razlog da se o njima redovni sud jasno očituje (a ne samo da ih navede) i da ih dovede u vezu sa svrhom zbog koje je apelantu izrečena mjera zabrane.
42. Shodno navedenom, proizlazi da dato obrazloženje redovnog suda, a koje je donijeto nakon godinu i osam mjeseci, nije uzelo u obzir promjene i informacije u predmetu koje mogu biti od odlučujućeg značaja, te nije na zadovoljavajući način ispitalo da li su izrečene mjere još potrebne i o tome dalo adekvatno obrazloženje – nije zakonito, te je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
44. Ustavni sud, također, primjećuje da je navedeno rješenje u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu s obzirom na dato obrazloženje donijeto 29. juna 2020. godine (i potvrđeno 9. jula 2020. godine), te je u njemu navedeno da u skladu sa članom 186. stav 6. ZKP-a postoji obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. S obzirom na navedeno, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda redovni sud je trebao postupiti po toj obavezi. Dakle, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, u situaciji kada utvrdi da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 186. stav 6. ZKP-a, već trebala uslijediti dvomjesečna kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud).
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u postupku kontrole izrečene mjere zabrane nakon godinu i osam mjeseci redovni sud, iako je naveo, nije uzeo u obzir sve promjene u predmetu i doveo ih u vezu sa svrhom zbog koje je mjera izrečena, te osporenim rješenjima nedostaje obrazloženje koje bi bilo adekvatno i zadovoljavajuće, zbog čega sud nije postupio „u skladu sa zakonom“.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević