Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-51/19 (D. D.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-51/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 51/19, rješavajući apelaciju Dragana Dragosavljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Dragosavljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 159310 18 Rev od 25. oktobra 2018.
godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 159310 18 Gž 2 od 12. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Dragosavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 159310 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 71 0 P 159310 18 Gž 2 od 12. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 18. septembra 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 22. septembra i 12. oktobra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 159310 12 P od 24. maja 2014. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade za period od 3. marta 2011. do 28. novembra 2012. godine i na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova radi povrede časti i ugleda, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti, te dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa nematerijalne štete usljed povrede časti i ugleda.
6. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 159310 14 Gž od 13. maja 2016. godine uvažio žalbu tužene, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak, te preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova radi povrede časti i ugleda. Predmetni postupak
7. U ponovnom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 159310 17 P 2 od 14. decembra 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantu na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade za period od 3. marta 2011. do 28. novembra 2012. godine plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 21. maja 1998. godine postavljen za stalnog vještaka građevinske struke, te da je rješenjem Ministarstva od 3. novembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) imenovan za vještaka građevinsko-arhitektonske struke, oblast niskogradnja. Dalje je naveo da nije objavljeno apelantovo ime na listi vještaka objavljenoj u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 21/11 od 3. marta 2011. godine. Ukazao je da se apelant dopisima obraćao Ministarstvu zahtjevom da se izvrši ispravka predmetnog rješenja jer se njegov zahtjev odnosio na imenovanje za vještaka građevinske struke, te da je pokrenuo upravni spor protiv predmetnog rješenja, u kojem je Okružni sud presudom od 26. marta 2012. godine uvažio apelantovu tužbu i poništio predmetno rješenje. Osnovni sud je naveo da je zatim Ministarstvo, izvršavajući presudu Okružnog suda, donijelo rješenje od 13. juna 2012. godine kojim je apelant imenovan za vještaka građevinsko-arhitektonske struke na period od šest godina, te da je u dopuni liste vještaka u „Službenom glasniku Republike Srpske“ od 28. novembra 2012. godine objavljeno apelantovo ime kao vještaka građevinsko-arhitektonske struke. Istaknuo je da se apelant nesporno nije nalazio na listi vještaka u periodu od 3. marta 2011. do 28. novembra 2012. godine zbog posljedica predmetnog rješenja koje je donijelo Ministarstvo.
9. Osnovni sud je, cijeneći način na koji je apelantu prouzrokovana šteta (nezakonitim upravnim aktom), te postupajući u skladu sa članom 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članom 17 stav 1 Ustava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav RS), utvrdio osnov odgovornosti tužene u predmetnom sporu. Dalje je citirao odredbe člana 154 stav 1 i člana 155 stav 1 ZOO-a, te zaključio da je apelant trpio štetu usljed donošenja nezakonitog predmetnog rješenja, kojim je imenovan za vještaka građevinsko-arhitektonske struke, oblast niskogradnje, iako je podnio zahtjev za imenovanje u red vještaka građevinsko-arhitektonske struke, bez podoblasti niskogradnje. Dalje je naveo da je posljedica nezakonitog predmetnog rješenja činjenica da se apelant nije nalazio na listi vještaka u periodu od 3. marta 2011. do 28. novembra 2012. godine i da nije sticao dobit po tom osnovu, koju bi inače stekao da se nalazio na listi vještaka i vršio vještačenja. Istaknuo je da postoji uzročna veza između radnje organa tužene (donošenje nezakonitog predmetnog rješenja) i štete koju je apelant pretrpio jer je zbog takvog akta uskraćen u obavljanju vještačenja, odnosno da po tom osnovu stiče dobit. Osnovni sud je na osnovu analize iskaza svjedoka utvrdio da apelant u spornom periodu nije angažovan kao vještak, odnosno da su ranije dogovoreni angažmani otpali nakon što apelantovo ime nije objavljeno na listi vještaka. Dalje je naveo da tužena tokom postupka nije dovela u sumnju činjenicu da apelant nije angažovan kao vještak u spornom periodu, pa je zbog navedenog apelant trpio štetu u vidu izmakle koristi. Osnovni sud je utvrdio visinu izmakle koristi apelantu na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, koji je sačinjen u skladu s pravilima struke. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim navode tužene da je kao uslov za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada organa uprave potrebno dokazati da je postojao voljni element da se trećem licu nanese šteta. U vezi s tim, obrazložio je da je voljni element (namjera ili krajnja nepažnja) uslov za regresiranje pravnog lica prema licu koje je svojom radnjom skrivilo štetu, kako je previđeno članom 172 stav 2 ZOO-a.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 159310 18 Gž 2 od 12. aprila 2018. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u žalbom osporavanom dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova u određenom iznosu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilo o odgovornosti tužene propisano odredbom člana 172 ZOO-a, koju je obrazložio, te je zatim naveo i odredbu člana 189 ZOO-a. Dalje je naveo da se na postupak imenovanja vještaka u spornom periodu imao primijeniti Zakon o vještacima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o vještacima), kojim je propisan postupak imenovanja vještaka i pravo na korišćenje efektivnih pravnih lijekova u slučaju da nadležno ministarstvo ne udovolji zahtjevu vještaka za imenovanje iz određene oblasti. Takođe je ukazao da je članom 13 navedenog zakona propisano da lice koje je imenovano za vještaka prije početka vršenja dužnosti daje svečanu izjavu pred Ministarstvom. Istaknuo je da tumačenjem ove odredbe u vezi s odredbom člana 15 istog zakona proizlazi da je davanje svečane izjave iz člana 13 Zakona o vještacima uslov da bi vještak koji je imenovan za vještaka iz određene oblasti bio na listi vještaka. Okružni sud je istaknuo da je apelant imao mogućnost da bude uvršten na listu vještaka građevinsko-arhitektonske oblasti – oblast niskogradnje i pored činjenice da je odlučio da pokrene upravni spor, te je svojim radnjama sam spriječio da u spornom periodu bude angažovan za vještaka iz oblasti za koju je imenovan od Ministarstva. Istaknuo je i da član 14 propisuje da lista vještaka nije obavezujuća za sud ili drugi organ koji vodi postupak, odnosno druge učesnike u postupku, osim ako je drugačije propisano pravilima postupka. Okružni sud je ukazao da isto tako (na što upućuje i odredba člana 14 Zakona o vještacima) u situaciji kada je apelant magistar inženjer građevinarstva ne bi bila smetanja da ga institucija imenuje za vještačenje iz oblasti visokogradnje. Istaknuo je i da apelant nije inženjer arhitekture pa vrši vještačenje iz oblasti arhitekture. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant nije učinio vjerovatnim da ga banke s kojima je imao ugovore o stalnoj poslovnoj saradnji iz oblasti vještačenja i druga pravna lica ne bi imenovali za vještaka ukoliko bi bio na listi vještaka građevinsko-arhitektonske struke, oblast niskogradnje.
12. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da se među strankama tokom postupka nespornim ukazalo da je apelanta u julu 2011. godine Pravosudna komisija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine imenovala za vještaka građevinsko-arhitektonske struke i da je u skladu sa članom 45 Zakona o vještacima imao mogućnost da obavlja poslove na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je iz dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke vidljivo da je apelant tokom spornog perioda obavljao poslove vještačenja, te da je ugovore o djelu zaključivao u svojstvu vještaka građevinsko-arhitektonske struke. Okružni sud je istaknuo da nije pravno relevantna apelantova tvrdnja da u spornom periodu nije vršio vještačenja iz oblasti niskogradnje, kao i u periodu prije nego je imenovan za vještaka iz te oblasti jer je u svakom slučaju apelant svojim ponašanjem spriječio da ga Ministarstvo uvrsti na listu vještaka građevinsko-arhitektonske struke, oblast niskogradnje. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant nije dokazao da mu je tužena svojim radnjama, odnosno donošenjem predmetnog rješenja uzrokovala nastanak štete jer svako nezakonito postupanje organa tužene istovremeno ne dovodi do obaveze za naknadu štete, pa je preinačio prvostepenu odluku i odbio tužbeni zahtjev.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 159310 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine apelantova revizija je djelimično usvojena, presuda Okružnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da su troškovi dosuđeni tuženoj sniženi na manji iznos, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se donošenje predmetnog rješenja organa tužene (Ministarstva) o imenovanju apelanta za vještaka građevinsko-arhitektonske struke za oblast niskogradnje ne može smatrati nezakonitim djelovanjem tog organa, bez obzira na to što je to rješenje poništeno odlukom suda donesenom u upravnom sporu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je ukazao da je u konkretnoj situaciji Ministarstvo, postupajući u skladu s načelom zakonitosti, načelom samostalnosti u rješavanju i načelom slobodne ocjene dokaza (čl. 5, 10 i 11 Zakona o opštem upravnom postupku), donijelo predmetno rješenje koje je kasnije poništeno u upravnom sporu. Istaknuo je da organ koji postupa u okviru zakonskih ovlašćenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, a primjena zakonske norme na neodgovarajući način se ne može smatrati povredom dužnosti u vršenju funkcije državnog organa. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešna primjena materijalnog prava predstavlja zakonski osnov za žalbu ili u ovom slučaju za podnošenje tužbe u upravnom sporu, što je apelant i iskoristio i što predstavlja dovoljnu garanciju za ostvarenje prava svih pravnih subjekata. Dalje je naveo da sama činjenica da je predmetno rješenje poništeno zbog toga što je organ tužene izveo pogrešan zaključak iz dokaza o apelantovim kvalifikacijama i specijalizaciji, te postupio mimo njegovog zahtjeva za imenovanje za sudskog vještaka i zbog toga pogrešno primijenio pravnu normu ne znači da postoji krivica službenog lica u tom organu u smislu odredbe člana 172 stav 1 ZOO-a i člana 17 stav 1 Ustava RS, kojom radnjom je apelantu nanesena šteta. U svakom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovakva radnja organa tužene je ispravljena od Okružnog suda poništenjem predmetnog rješenja u upravnom sporu, kao i donošenjem novog zakonitog akta u izvršenju sudske odluke, i to rješenja od 13. juna 2012. godine od organa tužene.
15. Vrhovni sud je naveo da je neosnovana i apelantova tvrdnja da mu je šteta u vidu izgubljene zarade prouzrokovana i propuštanjem Ministarstva da ga na osnovu makar i nezakonitog predmetnog rješenja uvrsti na listu vještaka koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 21/11. U vezi s tim, obrazložio je da je odredbom člana 13 stav 1 Zakona o vještacima propisano da lice imenovano za vještaka prije početka vršenja dužnosti daje svečanu izjavu pred ministrom pravde, a odredbom stava 3 istog člana da tekst te izjave potpisuje vještak, te se izjava čuva u Ministarstvu. Dalje je obrazložio da, prema utvrđenim činjenicama, odnosno prema dopisu Ministarstva upućenom tuženoj 12. maja 2011. godine proizlazi da apelant ni do tog datuma nije Ministarstvu dostavio potpisanu pismenu izjavu u skladu s citiranom odredbom člana 13 stav 3 Zakona o vještacima i druge podatke potrebne za uvrštavanje na listu vještaka, te da je vratio predmetno rješenje uz zahtjev za izmjenu rješenja, zbog čega nije mogao ni da bude uvršten na listu vještaka od 31. januara 2011. godine. Istaknuo je da je apelant tek 5. jula 2012. godine Ministarstvu dostavio tražene pismene izjave, otisak pečata i potrebne brojeve telefona, što je očigledno iz apelantovog podneska uz koji je dostavio potrebne podatke i dokumentaciju, nakon čega je stavljen na listu vještaka dopunom liste od 20. novembra 2012. godine objavljenom u ,,Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 20/12 od 28. novembra 2012. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog je očigledno da je apelant svojim ponašanjem – propuštanjem dostavljanja potrebne dokumentacije i podataka Ministarstvu prouzrokovao to da ga Ministarstvo nije moglo staviti na listu vještaka od 31. januara 2011. godine, zbog čega tužena ne može snositi odgovornost za štetu koja je eventualno nastala apelantu zbog izostavljanja s liste vještaka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su presude Vrhovnog suda i Okružnog suda nepravilne i nezakonite. U vezi s tim, ističe da se ne može potvrditi zaključak da se donošenje nezakonitog rješenja može smatrati zakonitim djelovanjem organa koji ga je donio, te ističe da čim je donio nezakonito rješenje djelovao je nezakonito ili nepravilno, što je sasvim dovoljno za naknadu štete. Smatra pogrešnim i nezakonitim navedeni stav Vrhovnog suda, te smatra da se time ukida mogućnost da bilo ko može ostvariti naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja državnih organa. Smatra da je izvedenim dokazima dokazano da su banke prekinule poslovnu saradnju s apelantom jer više nije bio na listi vještaka.
17. Apelant smatra neosnovanim navode sudova da je mogao da vrši poslove vještaka u oblasti niskogradnje, kao i da je apelant skrivio nepojavljivanje na listi vještaka u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 21/11 na osnovu predmetnog rješenja. U vezi s tim navodi da predmetno rješenje nije bilo pravosnažno pa nije ni moglo da bude objavljeno u službenom glasilu, a da ga je i objavio, nadležni organ bi postupio nezakonito. Posebno ističe da predmetno rješenje nije moglo da bude objavljeno ne zbog toga što apelant nije dostavio potrebne podatke nego zato što nije imao pravosnažno rješenje. Apelant tvrdi da vještak ne smije vršiti vještačenje iz stručne oblasti za koju nije imenovan, te da su sudovi ukidali nižestepene odluke u slučajevima kada su vještačenje vršili vještaci iz neodgovarajuće oblasti. Ističe i da njegovi klijenti nisu prihvatili licencu izdatu od Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Apelant posebno ukazuje na to da Vrhovni sud i Okružni sud nisu adekvatno obrazložili svoje presude, odnosno nisu obrazložili šta je sporno, niti su se osvrnuli na apelantove žalbene navode.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud navodi da je odluku donio nakon savjesne ocjene svih dokaza izvedenih pred nižestepenim sudovima, te da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge.
19. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te apelantove navode smatra neosnovanim.
20. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
21. Tužena smatra da su apelantovi navodi neosnovani i ničim dokazani.
V.Relevantni propisi
22. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02, 30/02, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17. stav (1) (1) Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
24. Zakon o vještacima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/05 i 65/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Svečana izjava Član 13.
Lice koje je imenovano za vještaka prije početka vršenja dužnosti daje svečanu izjavu pred ministrom pravde.
Tekst svečane izjave glasi: “Izjavljujem da ću dužnost vještaka vršiti časno i savjesno, po svom najboljem znanju i da ću u radu postupati u skladu sa zakonom, drugim važećim propisima i pravilima struke.”.
Tekst izjave iz stava 2. ovog člana potpisuje vještak, a čuva se u Ministarstvu pravde.
Lista vještaka Član 14.
Lista vještaka nije obavezujuća za sud ili drugi organ koji vodi postupak, odnosno druge učesnike u postupku, osim ako je drugačije predviđeno pravilima postupka.
Sadržaj i objava lista vještaka Član 15.
Lista vještaka sadrži: prezime i ime imenovanog vještaka, njegovo prebivalište i adresu, stručni naziv zvanja vještaka, uslužni telefonski broj, kao i oblast, grupu, odnosno podgrupu vještačenja, uključujući užu specijalizaciju za koju je vještak imenovan.
Lista vještaka dostavlja se sudovima, tužilaštvima i Advokatskoj komori na području Republike Srpske.
Lista iz stava 1. ovog člana kao i sve promjene te liste, objavljuje se u “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”.
Vršenje poslova vještačenja Član 45.
Poslove vještačenja u Republici Srpskoj mogu vršiti vještaci sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine.
Izuzetno, ukoliko u Bosni i Hercegovini nema vještaka odgovarajuće struke ili postoje drugi pravni ili stvarni razlozi zbog kojih vještaci iz Bosne i Hercegovine ne mogu vršiti poslove vještačenja u konkretnom predmetu, poslove vještačenja u Republici Srpskoj može, u pojedinačnim slučajevima, vršiti i vještak iz druge države koji po zakonu te države ispunjava uvjete za vršenje poslova vještačenja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 159310 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine kao konačna odluka kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov zastupnik je primio 28. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev radi naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade, te da nisu adekvatno obrazložili svoje presude.
34. U vezi s navodima koji se odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOO-a i Zakona o vještacima u situaciji kada je apelant dokazao da mu je zbog donošenja predmetnog rješenja (koje je kasnije poništeno u upravnom sporu) nastala materijalna šteta u vidu gubitka angažmana na poslovima vještačenja. U kontekstu tih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je ocijenio da je Okružni sud pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da se donošenje predmetnog rješenja ne može smatrati nezakonitim djelovanjem organa tužene, bez obzira na to što je kasnije poništeno odlukom suda u upravnom sporu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da organ koji postupa u okviru zakonskih ovlašćenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, a primjena zakonske norme na neodgovarajući način se ne može smatrati povredom dužnosti u vršenju funkcije državnog organa. Osim toga, i Vrhovni sud i Okružni sud su ukazali da je apelant svojim ponašanjem (propuštanjem dostavljanja potrebne dokumentacije i podataka Ministarstvu) prouzrokovao da ga Ministarstvo nije moglo staviti na listu vještaka od 31. januara 2011. godine, zbog čega tužena ne može snositi odgovornost za štetu koja je eventualno nastala apelantu zbog izostavljanja s liste vještaka. U pogledu apelacionih navoda da predmetno rješenje nije bilo pravosnažno pa nije ni moglo biti objavljeno u službenom glasilu, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud ukazao da je apelant, i pored činjenice da je odlučio da pokrene upravni spor, imao mogućnost da bude uvršten na listu vještaka građevinsko-arhitektonske oblasti – oblast niskogradnje, te da je svojim radnjama sam spriječio da u spornom periodu bude angažovan za vještaka iz oblasti za koju je imenovan od Ministarstva. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o vještacima, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dali dovoljno jasno, logično i argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da u konkretnom slučaju apelantu ne pripada naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade po osnovu člana 172 ZOO-a i člana 17 stav 1 Ustava RS, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmet koji se ticao sličnog pravnog pitanja (pitanje naknade štete po članu 172 ZOO-a u slučaju upravnog akta koji je naknadno poništen) u kojem su redovni sudovi, takođe, ukazali da organ koji postupa u okviru zakonskog ovlašćenja, tj. svoje nadležnosti ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje pravne norme. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani apelacioni navodi kojim je ukazivano da je takav stav redovnih sudova pogrešan (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4900/16 od 23. oktobra 2018. godine, tačke 8, 10, 11 i 16, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Imajući u vidu opširno i detaljno obrazloženje osporenih odluka, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da su Vrhovni sud i Okružni sud u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje jer su Vrhovni sud i Okružni sud detaljno i jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju apelant nema pravo na naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade po osnovu člana 172 ZOO-a i člana 17 stav 1 Ustava RS, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević