Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-514/19 (D. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-514/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 514/19, rješavajući apelaciju Dalibora Palalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dalibora Palalića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 042027 17 Gž od 14. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dalibor Palalić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo M. Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 042027 17 Gž od 14. novembra 2018. godine.

2. Podneskom od 12. marta 2019. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić- Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika tužitelja Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 8. juna 2020. godine III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 042027 16 P od 20. oktobra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 3.692,72 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos), zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio, a što tokom postupka nije bilo sporno, da su pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) parnične stranke vodile više postupka radi povrede prava iz radnog odnosa (apelant je zaposlenik tužitelja po osnovu ugovora o radu), koji su pravosnažno okončani, a iz kojih su nastala međusobna prava i obaveze. Tokom postupka je utvrđeno, što među parničnim strankama, također, nije sporno, da je po prijedlogu tužitelja protiv apelanta vođeno više izvršnih postupaka pred Sudom BiH i Osnovnim sudom radi izvršenja pravosnažnih i izvršnih presuda, ali i apelanta protiv tužitelja pred Sudom BiH radi isplate.

8. Utvrđeno je, također, da su parnične stranke 28. avgusta 2013. godine zaključile ugovor o vansudskom poravnanju međusobnih potraživanja i dugovanja nastalih kao posljedica izvršenja pravosnažnih presuda Suda BiH. Vansudskim poravnanjem parnične stranke su se saglasile da se odriču međusobnih potraživanja, kao i da se sva međusobna dugovanja prema presudama Suda BiH, uključujući i kamate, smatraju izmirenim. Ugovorne strane su se saglasile da se o potpisanom ugovoru obavijesti zakonski zastupnik tužitelja, odnosno Sud BiH, kako bi se pokrenuti izvršni postupci obustavili.

9. Iz prvostepene presude proizlazi da su izvršni postupci obustavljeni izuzev jednog koji je okončan prije nego što je zaključeno vansudsko poravnanje. Naime, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je izvršni postupak u predmetu izvršenja pravosnažne Presude Suda BiH broj P.352/08 okončan, jer je 19. jula 2012. godine na žiro-račun apelantovog punomoćnika Milana Romanića uplaćen sporni iznos.

10. Temeljem provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj 27. avgusta 2012. godine od apelantovog punomoćnika zatražio informaciju o tome da li je na njegov račun uplaćen sporni iznos, te da je punomoćnik (tek) 12. juna 2014. godine dostavio informaciju da je on naknadnom provjerom ustanovio da je na njegov žiro-račun uplaćen sporni novčani iznos, a da je apelanta o tome obavijestio krajem maja 2014. godine. Apelantov punomoćnik je u informaciji obavijestio tužitelja da apelanta zastupa u više predmeta pred Sudom BiH, da je apelantov dug prema njemu mnogo veći od spornog iznosa, te da se sa apelantom dogovorio da uplaćenim iznosom djelomično namiri svoje potraživanje po osnovu zastupanja.

11. Shodno utvrđenom stanju, Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant primio sporni iznos bez osnova i time se neosnovano obogatio, u smislu čl. 210. i 212. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je došao do uvjerenja da apelant nikada nije primio sporni iznos, odnosno da sporni novčani iznos tužitelj nikada nije uplatio na apelantov račun, niti mu je sporni novčani iznos dat na neki drugi način. Navedeno proizlazi iz provedenih dokaza, jer je tokom postupka utvrđeno da je sporni iznos 19. jula 2012. godine uplaćen na žiro-račun apelantovog punomoćnika, a da o tome apelant nije imao saznanja sve do maja 2014. godine. Osnovni sud je zaključio da apelant u momentu zaključenja vansudskog poravnanja nije znao, niti je mogao znati da je sporni iznos još 2012. godine naplatio njegov punomoćnik. Shodno takvom utvrđenju, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

12. Odlučujući o žalbi tužitelja Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 042027 17 Gž od 14. novembra 2018. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je apelant obavezan na isplatu spornog iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Nakon što je Okružni sud detaljno prezentirao činjenično stanje prvostepenog suda taj sud je podsjetio da je apelanta u parničnom postupku pred Sudom BiH i u izvršnom postupku zastupao punomoćnik Milan Romanić na čiji žiro-račun je u postupku izvršenja isplaćen sporni novčani iznos, jer je tako traženo prijedlogom za izvršenje sudske odluke. Iz informacije apelantovog punomoćnika Milana Romanića od 12. juna 2014. godine i apelantove izjave od 25. februara 2013. godine proizlazi da je advokat Milan Romanić bio ovlašten da se potraživanje iz pravosnažne presude Suda BiH isplati na njegov račun s obzirom na to da je imao dogovor sa apelantom da isplaćenim iznosom djelimično naplati svoje potraživanje od apelanta kojeg je zastupao u više predmeta pred Sudom BiH. Shodno tome, činjenica da je sporni iznos isplaćen na račun advokata, a ne apelanta ne oslobađa apelanta da isplati predmetno potraživanje s obzirom na to da je advokat imao apelantovo ovlaštenje da to potraživanje naplati. Prema ocjeni Okružnog suda, isplata spornog iznosa na račun advokata smatra se kao da je izvršena na apelantovo ime. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da su osnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije ocijenio značaj punomoći, u smislu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te sve dokaze kako to propisuje član

8. ZPP. Potom je Okružni sud naglasio da se tužbeni zahtjev temelji na institutu stjecanje bez osnova (član 210. ZOO), a za vraćanje temeljem tog instituta važna je činjenica o saznanju tužitelja da nije dužan platiti sporni iznos. Ovo saznanje proizlazi iz ugovora o vansudskom poravnanju kojim su se parnične stranke odrekle međusobnih potraživanja iz pravosnažnih sudskih odluka Suda BiH. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, tužitelj osnovano traži od apelanta isplatu spornog iznosa primjenom navedenog instituta. Shodno svemu iznesenom, Okružni sud je odluku kao u izreci presude utemeljio na odredbama člana 229. tačka 4. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da osporena presuda Okružnog suda krši njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije apelant tvrdi da nije imao pravično suđenje zbog toga što Okružni sud nije zakonito primijenio odredbe ZOO, odnosno institut stjecanje bez osnova (član 210. ZOO). Apelant tvrdi da nikada nije ovlastio advokata Milana Romanića da se sporni iznos uplati na njegov žiro-račun, pa se, shodno tome, postavlja pitanje kako tužitelj nije provjerio na čiji žiro-račun se uplaćuje novac, ko je vlasnik tog računa i da li je apelant dao saglasnost tužitelju da njegov punomoćnik zaprimi sporni iznos putem svog računa. Shodno tome, apelant tvrdi da je tužitelj, suprotno zakonskim propisima, izvršio spornu isplatu za koju je apelant naknadno saznao, pa je iz tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Navedeno, kako apelant tvrdi, što je propustom tužitelja došlo do predmetne uplate na račun apelantovog punomoćnika, i to bez apelantove saglasnosti, a apelant u vrijeme sačinjavanja ugovora o vansudskom poravnanju nije bio upoznat da je izvršena uplata spornog iznosa na račun advokata. Apelant ističe da je vansudsko poravnanje zaključeno gotovo godinu i po nakon što je Sud BiH informisan da je sporni iznos uplaćen na račun apelantovog advokata, što znači da je tužitelj imao dovoljno vremena da prikupi sve bitne podatke prije sklapanja vansudske nagodbe. Na apelantovoj strani nema nikakvih propusta jer su propusti isključivo na tužilačkoj strani. Propustom tužitelja i advokata apelant je doveden u poziciju da bude oštećen za sporni novčani iznos koji mu pripada po zaključenom vansudskom poravnanju.

15. Apelant u dopuni apelacije proširuje svoje navode i na kršenje prava na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u bitnom ponavlja prigovore koje je naveo u apelaciji, istaknuvši da je tužitelj tužbeni zahtjev trebalo da usmjeri prema advokatu, a ne apelantu, jer propusta na njegovoj strani nije bilo.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da su prigovori neosnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, ili da se odbaci kao prima facie neosnovana.

17. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da taj sud nije prekršio apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji pozvao.

18. Tužitelj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je Okružni sud pravilno utvrdio činjenice i donio pravilan zaključak u pogledu osnovanosti potraživanja, utvrđujući da je apelant naplatio sporni iznos prije zaključivanja ugovora o vansudskom poravnanju kojim se odrekao potraživanja po presudama Suda BiH. Upravo je na apelantov prijedlog i zaključeno vansudsko poravnanje kojim su se stranke odrekle bilo kakvih međusobnih potraživanja po pravosnažnim odlukama, te je na taj način otpao pravni osnov da apelant zadrži sporni iznos. Činjenica da je navedeni iznos isplaćen na račun apelantovog punomoćnika koji ga je zastupao pred Sudom BiH nije od značaja, jer je apelant advokatu izdao punomoć kojom nije bilo nužno bliže odrediti ovlaštenja, te je advokat imao pravo da od protivne strane primi dosuđene troškove saglasno stavu 3. člana 305. ZPP. Navedeno i stoga što je isti advokat apelanta zastupao u izvršnom postupku kod Osnovnog suda, a upravo je na zahtjev tužitelja kao dokaz izvršen uvid u spis Osnovnog suda u izvršnom predmetu koji je sadržavao punomoć i za prijem dosuđenih potraživanja.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 P 042027 17 Gž od 14. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. U konkretnom slučaju radi se o građanskopravnom sporu u okviru koga je apelant obavezan na isplatu spornog iznosa. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. U vezi sa primjenom instituta neosnovanog bogaćenja (stjecanje bez osnova), koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a čiju primjenu apelant osporava, Ustavni sud podsjeća na to da je za nastanak odnosa na osnovu neosnovanog obogaćenja neophodno ispunjenje određenih pravnih činjenica, između ostalog, odsustvo pravnog osnova (kauze) za obogaćenje (ugovor, sudske odluke, testament i sl.). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno zaključku prvostepenog suda, u bitnom utvrdio da su se uslovi za primjenu instituta stjecanje bez osnova ispunili, jer se apelant zaključenjem vansudskog poravnanja, zapravo, odrekao svih potraživanja po pravosnažnim presudama, te da je na taj način naknadno otpao pravni osnov za zadržavanje spornog iznosa. Ustavni sud posebno zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu značaj punomoći, u smislu člana 305. ZPP. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud iz provedenih dokumenata utvrdio da je apelantov punomoćnik, koji je apelanta zastupao u više parničnih i izvršnih postupaka, imao apelantovo ovlaštenje da se sporni iznos uplati na račun advokata, te da je u tom slučaju irelevantno to što je sporni iznos uplaćen na račun apelantovog punomoćnika. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je apelant prigovore kojima negira postojanje ovlaštenja koje je dao advokatu Milanu Romaniću, shodno teretu dokazivanja u parničnom postupku (čl. 7. i 123. ZPP), bio u obavezi da iznese tokom postupka i da ih potkrijepi relevantnim dokazima. Ustavni sud ne zapaža, niti to apelant u apelaciji tvrdi, da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa tužiteljem, posebno u procesu dokazivanja tvrdnji koje iznosi u apelaciji. Imajući u vidu bitne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženje Okružnog suda ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim sa članom 210. ZOO na čiju proizvoljnost apelant explicite ukazuje.

32. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a neosnovanost tog prigovora Ustavni sud je već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore o proizvoljnoj primjeni člana 210. ZOO u situaciji kada je apelant propustio da prigovore koje iznosi u apelaciji dokaže u parnici, budući da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred redovnim sudovima proizlazi da je apelantov punomoćnik u izvršnom postupku imao apelantovo ovlaštenje za uplatu spornog iznosa na račun punomoćnika.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-514/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio