Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/19 („Jahorinska voda“ d.o.o. Pale)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1800/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1800/19, rješavajući apelacije „Jahorinska voda“ d.o.o. Pale na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Jahorinska voda“ d.o.o. Pale podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 111482 18 Rev od 6. februara 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. „Jahorinska voda“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 22. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 111482 18 Rev od 6. februara 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1800/19.
2. Apelant, koga zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, također je, 17. maja 2019. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 111482 18 Rev od 6. februara 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2127/19.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv iste presude koje se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1800/19 i AP-2127/19, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1800/19.
4. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 111482 14 Ps od 17. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se tuženi „Niskogradnja“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže na isplatu iznosa, bliže označenog u izreci presude, na ime duga sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Također, presudom je obavezan apelant da tuženom isplati iznos bliže označen u izreci presude na ime naknade troškova parničnog postupka.
5. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi za izvršene radove na realizaciji projekta izgradnje tunela Stambolčić (u daljnjem tekstu: tunel) isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je između parničnih stranaka (apelanta kao podizvođača i tuženog kao naručitelja) 1. oktobra 2010. godine zaključen Ugovor o izvođenju radova na izgradnji tunela (u daljnjem tekstu: osnovni ugovor), sa tri aneksa tog ugovora kojima je zbog ugovaranja dodatnih i nepredviđenih radova izmijenjen obim ugovorenih radova i njihova cijena, tako da je utvrđena konačna cijena izvedenih radova po osnovnom ugovoru i aneksima u iznosu preciziranom u presudi. Također, istaknuto je da je plaćanje za izvršene radove tuženi vršio prema okončanim situacijama i ispostavljenim računima, te kompenzacijom, kao i da je tuženi apelantu izvršio plaćanje iznosa preciziranog u presudi, a u okviru kojeg iznosa je iznos preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: iznos 1) plaćen na temelju ugovora o trojnoj kompenzaciji. Naime, ukazano je da je ugovor o trojnoj kompenzaciji zaključen između apelanta, tuženog i R.C. (u to vrijeme direktora apelanta) u kome je navedeno da tuženi ima dugovanje prema apelantu po osnovnom ugovoru i aneksima, da apelant duguje R.C. taj iznos po osnovu odluke o isplati dobiti, te da R.C. duguje tuženom po osnovu ugovora (u daljnjem tekstu: ugovor), po kome je tuženi izgradio i predao u posjed stan u Banjaluci kupcu R.C. Nadalje, navedeno je da je kompenzacija izvršena, da je R.C. umro i da su prava i obaveze iz ugovora prešla na nasljednike R.C. Najzad, navedeno je da se račun 1 i račun 2 odnose na radove na kući S.G., koje je apelant izvršio u vrijeme izvođenja radova na tunelu, dok se račun 3, koji nema prateću dokumentaciju, odnosi na razliku radova na tunelu.
6. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da su se parnične stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o građenju iz odredbe člana 630. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke tuženi isplatio apelantu sve radove koji su izvedeni na izgradnji tunela. Nadalje, ukazano je da je plaćanje vršeno između ostalog i putem kompenzacije, te da je ugovor o kompenzaciji od 4. juna 2013. godine pravno valjan, u skladu sa odredbom člana 129. Zakona o privrednim društvima, u vezi sa odredbom člana 128. tog zakona, te u skladu sa odredbom člana
336. ZOO, jer je pokojni R.C. kao osnivač apelanta imao pravo da dobit naplati od apelanta i na način kako je to urađeno u konkretnom slučaju, iz kog razloga Okružni privredni sud smatra da je ovaj način plaćanja u skladu sa Zakonom o privrednim društvima. Shodno tome, navedeno je da je neosnovan navod apelanta da je ugovor o trojnoj kompenzaciji ništav u skladu sa odredbom čl. 104. i 109. ZOO. Osim toga, u pogledu zahtjeva za plaćanje iznosa preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: iznos 2) koji se odnosi na zahtjev za plaćanje navedenih računa, Okružni privredni sud je istakao da ni taj zahtjev nije osnovan, jer apelant nije dokazao da se računi odnose na navedeni ugovor o gradnji, te nije dostavio dokumentaciju na temelju koje su sačinjeni predmetni računi.
7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 111482 18 Pž od 29. oktobra 2018. godine, žalba apelanta je odbijena i presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 111482 14 Ps od 17. jula 2018. godine, potvrđena. Isto tako, presudom su odbijeni zahtjevi apelanta za naknadu troškova sastava žalbe i tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
8. Viši privredni sud je u obrazloženju presude istakao da je nesporna činjenica da je R.C. potpisao ugovor o kompenzaciji kao zakonski zastupnik apelanta, kao i da je potpisao osnovni ugovor i anekse ugovora o gradnji tunela na temelju kojih je ovo plaćanje izvršeno, a da je prije dovršetka gradnje stana u Banjaluci R.C. umro i njegova prava po ugovoru naslijedila njegova porodica. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je ukazao da za razrješenje osnovanosti ovog dijela zahtjeva, nije od značaja da li je apelant imao dugovanje prema R.C. i da li je R.C. postupao savjesno, da li se na ovaj način željela stvoriti fikcija o ispunjenju obaveze, tj. da li se radi o prividnom pravnom poslu iz odredbe člana 66. ZOO, te da li je R.C. bio osnivač apelanta ili ne u vrijeme zaključenja sporne kompenzacije, obzirom da za eventualnu nezakonitost postupanja organa uprave apelanta shodno odredbama čl. 127., 128. i 129. Zakona o privrednim društvima ne može odgovarati treće lice, tj. tuženi. Naime, navedeno je da ukoliko je apelant potpisivanjem navedene kompenzacije i na taj način naplaćivanjem svoga rada od strane tuženog pretrpio štetu zbog nezakonitog postupanja svog zakonskog zastupnika, za tu štetu može da odgovora samo onaj ko je tu radnju u ime apelanta protivno zakonu preduzeo. Također, istaknuto je da apelant može u posebnoj parnici tražiti utvrđenje ništavosti ugovora o kompenzaciji i dokazivati da je taj ugovor ništav.
9. Također, u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa po navedenim računima, koji se odnose na izvedene radove na kući S.G., Viši privredni sud je naveo da apelant saglasno pravilima o teretu dokazivanja u skladu sa odredbom čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da se ovi računi odnose na izvršene radove po osnovu ugovora o gradnji tunela, niti je dokazao da li se sa tuženim nalazio u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o gradnji ove kuće u smislu odredbi člana 630. ZOO, jer za ove račune apelant nije pružio ni jedan dokaz da je imao osnov za sačinjavanje navedenih računa.
10. Vrhovni sud je 6. februara 2019. godine donio Presudu broj 57 0 Ps 111482 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, ukazao da apelant svoj zahtjev temelji na tome da je za tuženog izvršio radove na izgradnji tunela, po osnovnom ugovoru i aneksima tog ugovora, ali da mu tuženi nije isplatio na ime naknade za izvedene radove iznos preciziran u presudi, koji iznos se sastoji od iznosa 1, po ugovoru o kompenzaciji od 4. juna 2013. godine, za koji apelant smatra da nije pravno valjan, te iznosa 2 koji se odnosi na neplaćene navedene račune. Nadalje, navedeno je da prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, tuženi je isplatio apelantu sve radove koji su izvedeni na izgradnji tunela, između ostalog i iznos 1 putem kompenzacije, po ugovoru o kompenzaciji od 4. juna 2013. godine. Naime, u tom ugovoru koji je potpisan od ovlaštenih lica apelanta i tuženog i ovjeren njihovim pečatom (za apelanta potpisao tadašnji direktor R.C.), te potpisan i od strane R.C. kao fizičkog lica, ugovarači su konstatovali da se njime izmiruju sljedeće obaveze: tuženog prema apelantu-izgradnja tunela, apelanta prema R.C. po osnovu odluke o isplati dobiti, te R.C. prema tuženom - izgradnja stana u Banjaluci.
12. Također, Vrhovni sud je naveo da odredba člana 109. stav 1. ZOO, kojom je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svako zainteresovano lice, omogućava ugovaraču iz nekog ugovora, kao i trećem zainteresovanom licu (koje nije ugovarač ali koga se posljedice preduzetog pravnog posla direktno tiču, tj. koje ima pravni interes) da u parnici postave zahtjev da se utvrdi ništavost određenog ugovora (član 103. ZOO). Budući da apelant nije u ovoj parnici postavio zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o kompenzaciji, već je postavio zahtjev za isplatu - ispunjenje ugovora o građenju, ukazano je da su nižestepeni sudovi o valjanosti ugovora o kompenzaciji rješavali kao o prethodnom pitanju i našli da nema razloga ništavosti. Vrhovni sud je istakao da su pri tome pravilno zaključili da je na apelantu teret dokazivanja da nisu bili ispunjeni uslovi za kompenzaciju iz člana 336. ZOO (egzistentnost, uzajamnost, istorodnost i dospjelost potraživanja), odnosno dokazivanja tvrdnji da R.C. nije imao potraživanje prema apelantu i da nije bio osnivač apelanta u vrijeme zaključenja ugovora o kompenzaciji.
13. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da osnovano apelant u reviziji prigovara da rješenje o registraciji apelanta u Okružnom privrednom sudu u Istočnom Sarajevu od 4. juna 2014. godine nije ni izvedeno kao dokaz u prvostepenom postupku, što proizlazi iz zapisnika sa glavne rasprave i obrazloženja prvostepene presude u dijelu u kome se nabrajaju izvedeni dokazi. Međutim, iako je prvostepeni sud zaključio da je R.C. u vrijeme zaključivanja ugovora o kompenzaciji bio i osnivač apelanta, navedeno je da nije svoj zaključak o valjanosti ugovora o kompenzaciji temeljio na tome, već na odredbama čl. 7. i 123. ZPP, da apelant nije dokazao da R.C. nije imao pravo na isplatu dobiti, pa tako ni da je ugovor o kompenzaciji ništav. Isto tako, istaknuto je da je tačno da je i drugostepeni sud pogrešno naveo da je ovaj dokaz izveden u prvostepenom postupku, ali to nije uticalo na zakonitost pobijane presude jer odbijanje žalbe i tužbenog zahtjeva drugostepeni sud nije temeljio na tom rješenju. Naime, Vrhovni sud je istakao da je polazeći od nesporne činjenice da je R.C. bio direktor apelanta u vrijeme zaključenja ugovora o kompenzaciji, drugostepeni sud našao da nije od značaja da li je apelant imao dugovanje prema R.C. i da li je R.C. postupao savjesno, jer je to interni odnos apelanta i R.C. za čiju eventualnu nezakonitost ne može odgovarati tuženi. Dakle, Vrhovni sud je naveo da po ocjeni tog suda apelant nije dokazao tvrdnje da R.C. nije bio član-osnivač Društva (apelanta) i da nije imao pravo na isplatu dobiti, a time da potraživanje R.C. nije bilo egzistentno u vrijeme zaključenja ugovora o kompenzaciji.
14. Također, Vrhovni sud je naveo, imajući u vidu odredbe čl. 115. i 123. st. 1. i 3. Zakona o privrednim društvima, da se svojstvo člana Društva dokazuje knjigom udjela ili registracijom udjela kod nadležnog suda, a pravo na isplatu dobiti odlukom Skupštine Društva o isplati dobiti članovima Društva, a ne iskazom svjedoka. Kod takvog stanja stvari, polazeći od nesporne činjenice da je R.C. bio direktor apelanta u vrijeme zaključenja ugovora o kompenzaciji, ukazano je da je ugovor o kompenzaciji u ime i za račun apelanta potpisalo ovlašteno lice apelanta, koje je odgovorno za zastupanje i vođenje poslova u skladu sa zakonom (član 152. stav 1. tačka a) Zakona o privrednim društvima) i za uredno vođenje poslovnih knjiga i unutrašnji nadzor poslovanja u skladu sa zakonom (član 153. navedenog zakona). Cijeneći da je pored toga ugovor potpisan i od strane tuženog i R.C. kao fizičkog lica, te realizovan, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je na ovaj način prestalo potraživanje apelanta prema tuženom u iznosu 1.
15. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se neosnovano prigovara u reviziji da je trebalo udovoljiti zahtjevu apelanta za isplatu iznosa 2, koji se odnosi na zahtjev za plaćanje navedenih računa, jer apelant nije dokazao da se računi odnose na navedeni ugovor o građenju, niti je dostavio dokumentaciju na temelju koje su sačinjeni računi, a iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da se dio navedenih računa, ne odnosi na izvedene radove na izgradnji tunela, već na radove izgradnje kuće S.G., za koje je u prilogu nalaza vještaka dostavljena i okončana situacija od 4. septembra 2012. godine iz koje je vidljivo da se radovi odnose na izgradnju novog stambenog objekta za porodicu S.G., a ne na radove po ugovoru o građenju koji je zaključen između parničnih stranaka. Vrhovni sud je naveo da je shodno odredbi člana 123. ZPP na apelantu koji tvrdi da mu tuženi nije platio iznose iz tih računa i da su se računi odnosili na ugovor o građenju, bio i teret dokazivanja činjenice na koje izvršene radove po ugovoru o građenju se odnose ispostavljeni računi, uz dostavljanje odgovarajuće tehničke dokumentacije.
16. Iz navoda predmetnih apelacija proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da su sudovi pogrešno naveli da u konkretnom slučaju nije od značaja za razrješenje osnovanosti tužbenog zahtjeva da li je valjan ugovor o kompenzaciji. Naime, apelant ukazuje da je ništav ugovor o kompenzaciji jer je u vrijeme zaključenja tog ugovora R.C. bio nesavjestan obzirom da nije imao nikakvo potraživanje prema apelantu-nije bio član društva sa ograničenom odgovornošću (apelanta) i tako nije ni imao pravo na dobit Društva, pozivajući se na to da su sudovi morali voditi računa o ništavosti ugovora o kompenzaciji i po službenoj dužnosti. Nadalje, apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju presude cijenio i obrazlagao dokaz koji uopće nije ni izveden na glavnoj raspravi, kao i da drugostepeni sud nije cijenio navode apelanta koji se odnose na zasnivanje odluke na dokazu koji nije bio izveden u toku postupka. Također, apelant smatra da je dokazao da tuženi duguje iznos 1, koji tuženi priznaje ali ističe da je bio predmet kompenzacije, i iznos 2 na ime neplaćenih računa, jer je ispostavio navedene račune, a tuženi nije dokazao da je tim računima prigovarao, da ih je vratio, da ih je platio, niti je isticao drugu činjenicu koja bi uticala na osnovanost navedenog zahtjeva.
Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Član 336.
Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospela.
Član 630. stav (1) (1)Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu.
18. Zakon o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13 i 100/17) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 127. st. (1) i (2) (1) Društvo sa ograničenom odgovornošću može vršiti isplate članovima društva u bilo koje vrijeme, ako osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva nije drugačije određeno ili ako to plaćanje nije suprotno odredbama ovog zakona o ograničenjima plaćanja.
(2) Svaka isplata članovima društva sa ograničenom odgovornošću vrši se u novcu srazmjerno udjelu u osnovnom kapitalu društva u vrijeme donošenja odluke društva o takvoj isplati, ako osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva nije drugačije određeno.
Član 129. st. (1) i (2) (1) Članovi društva s ograničenom odgovornošću kojima je društvo izvršilo nedopuštene isplate suprotno članu 128. ovog zakona, ako su znali ili ako su s obzirom na okolnosti morali u to vrijeme da znaju da te isplate nisu dozvoljene, odgovorni su društvu za vraćanje primljenih iznosa.
(2) Članovi društva sa ograničenom odgovornošću, direktor ili članovi upravnog odbora koji su odgovorni za nedopuštene isplate i koji su znali ili su s obzirom na okolnosti morali da znaju da su te isplate u to vrijeme nedopuštene, odgovorni su društvu za nedopuštene isplate.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant, između ostalog, tražio da mu tuženi na ime duga isplati iznos bliže označen u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević