Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4824/19 (S. Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4824/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-4824/19, rješavajući apelaciju Sadete Šemšić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sadeta Šemšić zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 055478 20 Gž od 8. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadeta Šemšić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Draženka Jurišić i Nina Ćulanić advokati iz Mostara, podnijela je 13. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan poslije podnošenja apelacije Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 055478 20 Gž od 8. jula 2020. godine.
2. Apelantica je 4. septembra 2009. godine podnijela tužbu protiv tuženih (Nerfil d.o.o. Mostar i Grad Mostar). Odlučujući o podnesenoj tužbi, Općinski sud je 18. maja 2010. godine donio rješenje kojim je obustavio predmetni parnični postupak, te je odredio da će se po pravosnažnosti predmetnog rješenja postupak nastaviti kao izvršni. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu kojim je tražila da se tuženi obavežu na isplatu potraživanja po članu 143. Zakona o radu, a temeljem rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine. Općinski sud je istaknuo da je navedeno rješenje Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine izvršna isprava, te da apelantica svoja prava po navedenom osnovu treba da ostvaruje u izvršnom postupku. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu koju je Kantonalni sud svojim rješenjem od 21. januara 2011. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
3. Apelantica je 14. februara 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Grad Mostar), na osnovu izvršne isprave - rješenja Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj UPII-06-34-2334/00 od 4. februara 2009. godine, radi isplate ukupnog iznosa od 1.644,27 KM i to na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM, naknada plaće u iznosu od 627,27 KM, kao i uplatu doprinosa za PIO/MIO sve za određene vremenske periode, te troškovima parničnog i izvršnog postupka. Predloženo je izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava izvršenika. Općinski sud je odredio predloženo izvršenje svojim rješenjem broj 58 0 I 055478 11 I od 8. aprila 2011. godine, protiv kojeg je izvršenik uložio prigovor. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je Rješenjem od 14. septembra 2011. godine djelimično usvojio izvršenikov prigovor, te je stavio van snage rješenje o izvršenju i ukinuo provedene radnje u dijelu kojim se određuje izvršenje po prijedlogu apelantice u odnosu na troškove parničnog postupka, te odredio da se troškovi izvršnog postupka u rješenju o izvršenju određuju u iznosu od 300,00 KM umjesto ranije dosuđenih 480,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbio prigovor izvršenika kao neosnovan. Na navedeno rješenje izvršenik je blagovremeno uložio žalbu. Kantonalni sud je predmetni spis 3. jula 2012. godine zaprimio na nadležno postupanje te je odlučujući o žalbi izvršenika donio rješenje broj 58 0 Rs 055478 12 Rsži od 13. maja 2016. godine kojim je žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio rješenje od 22. aprila 2020. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika, obustavio postupak izvršenja u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. Općinski sud je, u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je suština predmente izvršne isprave nalog izvršeniku da se apelantici uspostavi radno pravni status u skladu s članom 143 stav 2 Zakona o radu, što znači da je apelantica mogla da traži da se izvršenik obaveže na radnju koju može obaviti samo on, shodno članu 209 Zakona o izvršnom postupku, a ne da traži određene novčane iznose koji nisu utvrđeni izvršnom ispravom. Na temelju strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u izvršnom postupku izvršni sud je vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi, tako da je u konkretnom slučaju izvršna isprava nepodobna za izvršenje predloženog novčanog potraživanja jer ono nije utvrđeno u izvršnoj ispravi. Odlučujući o apelantičinoj žalbi od 6. maja 2020. godine, Kantonalni sud je donio rješenje 8. jula 2020. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio je prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica predmetni izvršni postupak pokrenula radi realizacije potraživanja utvrđenog rješenjem Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj UP/II-06-34-2334/00 od 4. februara 2009. godine kojim je naloženo poslodavcu Nerfil d.o.o. Mostar da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja apelantici uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu FBiH, te da predmetno rješenje predstavlja izvršnu ispravu, ali samo u onom obimu koji je utvrđen istom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica predmetnim prijedlogom za izvršenje tražila isplatu iznosa od 1.644,27 KM, a koji se sastoji od otpremnine u iznosu od 1.017,00 KM, naknada plaće u iznosu od 627,27 KM, kao i uplatu doprinosa za PIO/MIO za period od 1996. godine do 5. maja 2000. godine, slijedom čega je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno utvrdio da prijedlog za izvršenje nije u suglasnosti s izvršnom ispravom (u dijelu koji se tiče isplate potraživanog iznosa i uplate doprinosa) te da isti nije ovlašten da u izvršnom postupku određuje novčane iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi.
Apelacioni navodi
5. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je zadnja radnja koja je preduzeta u predmetnom postupku ta da je Kantonalni sud donio rješenje od 13. maja 2016. godine te da od tada prvostepeni sud nije poduzeo niti jednu radnju, te da samim tim o zahtjevu apelantice za isplatom naknada iz radnog odnosa nikada nije meritorno odlučeno. Iz svega smatra da je navedenim rješenjem Kantonalnog suda ponovno dovedena u poziciju u kakvoj je bila u trenutku podnošenja tužbe i da je proizvoljna primjena odredbi ZPP-a FBiH od strane pomenutih sudova imala za posljedicu neodlučivanje o zahtjevu apelantice i ne donošenja pravomoćne sudske odluke u ovoj pravnoj stvari više od 10 godina. Zbog dužine trajanja postupka apelantica traži naknadu nematerijalne štete.
6. Općinski sud u odgovorima na apelaciju je, između ostalog, naveo tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke.
7. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tok postupka ističući da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
11. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o naročito složenom postupku. Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje radi isplate novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a da je kao izvršnu ispravu dostavila rješenje Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj UP/II-06-34-2334/00 od 4. februara 2009. godine, kojim je naloženo poslodavcu Nerfil d.o.o. Mostar da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja apelantici uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu FBiH, odnosno da apelantičin prijedlog za izvršenje nije bio u skladu sa sadržajem izvršne isprave, slijedom čega se predmetni izvršni postupak nije mogao efiksano voditi niti očekivati njegovo izvršenje, što je u konačnici rezultiralo da se predmetni postupak obustavi i da se ukinu sve provedene izvršne radnje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala advokata, kao profesionalnog punomoćnika da je zastupa i savjetuje, ali da uprkos tome u predmetnom postupku nije podnijela prijedlog za izvršenje koji bi bio u skladu sa izvršnom ispravom, što u konačnici nije moglo rezultirati efikasnim provođenjem izvršnog postupka. Takvo njeno ponašanje značajno je uticalo na efikasnost i sam ishod predmetnog postupka, tako da periodi pasivnosti redovnih sudova, koji su evidentni, nisu odlučujuće doveli do povrede njenog prava na koje se u apelaciji poziva, jer u datim okolnostima nije se moglo ni očekivati efikasno vođenje izvršnog postupka. S druge strane, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu preduzimali procesne radnje s adekvatnom ažurnošću, kako to nalažu standardi prava na pravično suđenje u razumnom roku, imajući u vidu da je Kantonalnom sudu bio potreban vremenski period duži od tri godine i deset mjeseci nakon dostavljanja predmeta na postupanje da donese odluku o izvršenikovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 14. septembra 2011. godine, kao i da je u ponovnom postupku odlučivanja o izvršenikovom prigovoru Općinskom sudu trebalo nešto kraće od četiri godine da donese odluku. Uzimajući u obzir dužinu trajanja predmetnog postupka kao i apelantičino ponašanje i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da za dužinu trajanja i ishod predmetnog postupka ima odgovornosti i redovnih sudova, ali da je u većoj mjeri odgovorna i sama apelantica koja je predmetni postupak pokrenula na osnovu isprave nepodobne za izvršenje predloženog novčanog potraživanja jer ono nije utvrđeno u predmetnoj izvršnoj ispravi, zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja nije ni moglo očekivati njegovo efikasno izvršenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U odnosu na apelantičin zahtjev da joj se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević