Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3263/20 (I. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3263/20

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3263/20, rješavajući apelaciju Ivice Kosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivice Kosića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 051549 20 Kž 2 od 17. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Kosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Dino Dabić, advokat iz Orašja, podnio je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 051549 20 Kž 2 od 17. jula 2020. godine. Apelant je 8. oktobra 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona Orašje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem broj 25 0 K 051549 20 Kv od 10. jula 2020. godine Općinski sud je apelantu produžio pritvor koji je određen Rješenjem broj 25 0 K 051549 20 Kpp od 10. maja 2020. godine i produžen Rješenjem broj 25 0 K 051549 20 Kv 2 od 4. juna 2020. godine, te koji počinje teći 10. jula 2020. godine od 10 sati i koji može trajati najduže jednu godinu, a po ovome rješenju najduže do 10. septembra 2020. godine do 10 sati ili do nove odluke suda, uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Istim rješenjem je prijedlog apelantovog branitelja za zamjenu pritvora blažim mjerama zabrane odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 26. juna 2020. godine Općinskom sudu podnijelo na potvrđivanje optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Optužnica je potvrđena 1. jula 2020. godine. U navedenoj optužnici je ujedno stavljen prijedlog da se apelantu produži pritvor zbog razloga navedenih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

7. Navedeno je i da je apelantov branitelj 30. juna 2020. godine dostavio sudu prijedlog za zamjenu pritvora blažim mjerama zabrane, te da je u prijedlogu kojeg je dopunio na samom ročištu predložio da se apelant „pusti na slobodu, tj. da mu se pritvor zamijeni lakšim mjerama zabrane i to: zabrane napuštanja boravišta u trajanju i opsegu koji sud odredi, oduzimanje putnih isprava na period koji sud odredi ili izdavanje naredbe da se osumnjičeni javlja periodično PS Orašje u vremenskim intervalima po odluci suda“.

8. Dalje, Općinski sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1.1. tačka a) u vezi sa članom 55. KZFBiH proizlazi iz rezultata provedene istrage i priloženih dokaza iz kojih proizlazi da su izvršene provalne krađe u porodične objekte lica poimenično navedenih u obrazloženju (vlasnici objekata, uglavnom, zaposleni u inostranstvu) čiji sadržaj je detaljno naveden na str. 4. i 5. obrazloženja rješenja, a koje su bliže opisane u pet tačaka optužnice. Istaknuto je da opisani dokazi upućuju na postojanje osnovane sumnje o počinjenju produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH.

9. Dalje, u rješenju je navedeno da iz zapisnika o apelantovom ispitivanju od 8. maja 2020. godine, kojeg je sačinio Odjel kriminalističke policije PU Orašje, proizlazi osnovana sumnja da je opisane radnje poduzeo apelant. Iz navedenog zapisnika vidljivo je da je apelantu jasno priopćeno za što se tereti, te da je on izjavio da bez ikakve prisile priznaje da je sva navedena djela učinio zajedno sa svojim bratom A.K., da se osobno iskreno kaje i da će pokazati mjesta na kojima je sakrio predmete koji potječu iz navedenih djela i dobrovoljno ih predati radi ublažavanja kazne, da ga je na izvršenje tih djela natjerala njegova obiteljska i materijalna situacija i da mu je žao što je oštetio sve te ljude. Nadalje, iz zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta PU Orašje od 8. maja 2020. godine, kao i iz foto-dokumentacije – dobrovoljna predaja predmeta od 8. maja 2020. godine, nedvojbeno proizlazi da je apelant pokazao i dobrovoljno predao veći dio predmeta koji potječu upravo iz opisanog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH. Kada se svi navedeni dokazi, kao i apelantova izjava data u svojstvu osumnjičenika dovedu u vezu sa iskazom svjedoka A.T. od 8. maja 2020. godine, koja je izjavila da je 7. maja 2020. godine u mjestu Bok zamijetila vozilo opisano u rješenju u kojem se kao vozač nalazio upravo apelant, zatim, kada se ti dokazi dovedu u vezu sa činjenicom da je takvo vozilo otuđeno iz dvorišta A.M. i da je prilikom uviđaja 8. maja 2020. godine u takvom vozilu na opisanom mjestu pronađen dio predmeta iz opisanih teških krađa, sve to nedvojbeno upućuje na postojanje osnovane sumnje da je upravo apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret predmetnom optužnicom.

10. Uz postojanje osnovane sumnje, Općinski sud je utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje je optužen i za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Naime, iz Rješenja Općinskog suda broj 25 0 Km 046355 17 Km 2 od 2. marta 2018. godine proizlazi da je apelantu izrečena zavodska odgojna mjera upućivanje u odgojnu ustanovu, i to zbog počinjenog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, dok iz obavijesti od 16. aprila 2020. godine Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine Sarajevo proizlazi da je apelant 16. aprila 2020. godine otpušten iz navedene ustanove. Nadalje, istaknuto je da se apelant osnovano sumnjiči da je radnje, tj. krivična djela opisana u tač. od 1. do 5. optužnice počinio u vremenskom periodu od 30. aprila do 8. maja 2020. godine, što znači da je u kratkom vremenskom periodu i neposredno nakon otpuštanja iz navedene odgojne ustanove počinio isto kazneno djelo - produženo kazneno djelo teška krađa, što ukazuje na njegovu upornost pri izvršenju istih kaznenih djela. Stoga je Općinski sud ocijenio da sve navedene okolnosti imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, te da je predložena mjera pritvora apelantu neophodna radi sprečavanja ponavljanja krivičnih djela.

11. Općinski sud je, također, razmotrio i navode iz prijedloga branitelja o zamjeni pritvora blažim mjerama zabrane, pa je ocjenjujući ih i dovodeći ih u vezu sa utvrđenim postojanjem naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo, prijedlog odbio kao neosnovan. Naime, kako je dalje navedeno, mjere zabrane koje predlaže branitelj kao zamjenu za pritvor su mjere koje se izriču osumnjičenom ili optuženom u slučaju postojanja okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, kako to propisuju odredbe člana 140. ZKP. Kako je optuženom apelantu pritvor određen i produžen zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, to Općinski sud smatra da se predloženim mjerama ta svrha ne može ostvariti.

12. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantovog branioca, donio Rješenje broj 25 0 K 051549 20 Kž 2 od 17. jula 2020. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan žalbeni navod da je zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret zasnovan na nezakonitim dokazima. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 5, 6. i 7. ZKP kojima su propisana prava osobe lišene slobode. Istaknuto je da se iz sadržaja zapisnika o saslušanju optuženog (tada osumnjičenog) apelanta od 8. maja 2020. godine vidi da su poštovana sva prava optuženog (tada osumnjičenog) propisana citiranim zakonskim odredbama i članom 92. stav 2. ZKP, slijedom čega taj zapisnik predstavlja zakonit dokaz, jer apelantovo priznanje nije iznuđeno, niti je pribavljeno povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKP. Po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je u obrazloženju pobijanog rješenja iznio sadržaj navedenih dokaza iz kojih proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Također, Kantonalni sud je ocijenio da iz sadržaja pobijane odluke proizlazi da postoje i posebni uslovi za produženje pritvora optuženom po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji su i u tom rješenju ponovljeni.

14. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da mjere zabrane koje je predložio branilac kao zamjenu za pritvor predstavljaju mjere koje se izriču u slučaju postojanja okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, ili otići u nepoznato mjesto, pa kako pritvor optuženom nije određen po ovom osnovu, ne postoje razlozi za zamjenu pritvora predloženim mjerama zabrane. Navodi žalbe koji se odnose na fazu u kojoj je trebalo odlučivati o prijedlogu branioca za zamjenu pritvora blažim mjerama su, također, ocijenjeni neosnovanim, jer iz podataka spisa proistječe da je on taj prijedlog podnio nakon podizanja optužnice.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5, člana 6. stav 2. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, upućuje na postupke u predmetima br. AP 1812/20 i AP 2163/20 u kojim je apelacija izjavljena na rješenja o određivanju i produžavanju pritvora. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je istakao grubo kršenje odredaba ZKP procesne prirode iz kojih proizlazi da mu je prilikom prvog saslušanja morao biti postavljen branilac po službenoj dužnosti, kako je naknadno urađeno, te da je stoga izjava koju je dao prilikom prvog saslušanja nezakonit dokaz na kojem se ne može utemeljiti sudska odluka, pa tako ni osporena rješenja. U tom pravcu ističe da je navedena izjava nezakonita a stoga i svi dokazi koji su pribavljeni putem te izjave priznanjem djela. Dalje, ističe da je stav suda da se pritvor određen zbog opasnosti od ponavljanja djela ne može zamijeniti blažim mjerama arbitraran i nepravičan, koji i žalbu čini nedjelotvornim pravnim lijekom. Najzad, smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, jer se u pobijanom rješenju ono proširuje dodavanjem drugih dokaza koji predstavljaju „zapakiranu neistinu“ kojom se prividno zadovoljava forma zbog čega mu je, kako smatra, povrijeđeno pravo na odbranu. Smatra da je u postupku došlo i do povrede pretpostavke nevinosti „s obzirom na to da mu je, zbog povrede garancija iz člana 6, nezakonito oduzeta sloboda (zbog povrede prava na odbranu, na šutnju, na pretpostavku nedužnosti)“. Konačno, apelant je naveo da, zbog kršenja prava navedenih u apelaciji, traži naknadu nematerijalne štete u preciziranim iznosima, te naknadu od 900,00 KM za sastavljanje ove apelacije.

16. U dopuni apelacije apelant se referirao na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1812/20 u vezi sa „obaveznom odbranom“, jer prilikom prvog ispitivanja u policiji nije imao branitelja. Dodatno je pojasnio da se on prilikom tog ispitivanja nije izričito odrekao „svog običnog prava“ na branitelja a da je, ipak, saslušan, pa je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, te je takvo saslušanje nezakonito kao i svi dokazi proizašli iz njega (doktrina presude Salduz). Ponavlja da se ne radi o tezi da osumnjičeni mora imati branitelja, nego o tezi da se može ispitati samo ako se izričito odrekne tog prava, „a u konkretnom slučaju nije bilo izričitog odricanja“. Također, prigovara da, izuzev njegovog iskaza i dokaza koji su proizašli iz njega - predaja stvari, nema drugih inkriminirajućih dokaza da je počinio krivično djelo za koje je optužen. S tim u vezi, ističe da je redovni sud paušalno konstatirao da ima i druge dokaze (koji nisi proizašli ili koji nisu vezani uz iskaz). Ističe da, ako se prekrši načelo nemo tenetur - zabrana samooptuživanja povredom prava na odbranu, onda de facto postoji povreda prava iz člana 6. u vezi sa članom 5. Evropske konvencije. Naglašava da je sama izjava, čak i da nije jedini dokaz, snažan, bitan i većinski dokaz koji je bitno utjecao na tok, izgled i rezultat postupka-pronalazak predmeta, tj. drugih dokaza, tako da to neminovno utječe na pravičnost postupka i zakonitost lišavanja slobode u cjelini, a ti standardi su izloženi i citirani i u samoj apelaciji i u navedenim presudama, te se ne može reći da „ovu priču“ u ovoj fazi postupka treba izostaviti.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da i dalje podržava razloge iz svog rješenja i da smatra da je u svojoj odluci koja je donesena povodom apelantove žalbe pravilno primijenio odredbe ZKP, te da primjena tih odredaba nije arbitrarna, niti je dovela do kršenja apelantovih prava koja su navedena u apelaciji.

18. Općinski sud je naveo da je u svom rješenju o produženju pritvora detaljno obrazložio postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela, kao i posebnih okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan od ponovnog počinjenja krivičnog djela, što opravdava odluku o produženju pritvora. Također je obrazložio stajalište da se predloženim blažim mjerama zabrane ta svrha ne bi mogla ostvariti.

19. Tužilaštvo je odgovorilo da je Općinski sud donio zaključak o postojanju osnovane sumnje ne samo na osnovu apelantove izjave koja je data bez prisustva branitelja nego i na drugim dokazima, a među tim dokazima su iskazi trojice svjedoka od kojih jedan govori kako je apelant ukrao i putničko motorno vozilo, navodeći boju i tip vozila i činjenicu da ono nije bilo registrovano. Jedan od saslušanih svjedoka je prepoznao apelanta kako upravlja takvim vozilom. Na licu mjesta na kojem je vozilo ostavljeno bili su predmeti koje su pojedini oštećeni prijavili kao one koji su im otuđeni izvršenjem pojedinih krivičnih djela. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koju je potpisao apelant vidljivo je da su od njega oduzeti predmeti za koje pojedini oštećeni tvrde da su im nestali u periodu koji je sud označio kao vrijeme izvršenja krivičnih djela.

V.Relevantni propisi

20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 287. stav (1) tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član

286. Krađa, stav 1.) učini:

a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 59. st. (1), (2) i (5) Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

(5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.

Član 60. stav (1) Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.

Član 92. stav (2) tač. a), b) i c) i st. (3), (4) i (5) i (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2 Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez nadoknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, (3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok je ne potpiše osumnjičeni. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna u skladu sa ovim zakonom.

(4) U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.

(5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.

(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na izjavi osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 140. stav (1) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.[…].

Član 248. stav (1) tačka d) i stav (2) Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

d) osporava zakonitost dokaza, (2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužitelju.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž 2 od 17. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 1. septembra 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora, smatrajući da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5, 6. i 13. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

28. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

29. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je apelant u toku trajanja istrage protiv njega bio u pritvoru na osnovu odluka o određivanju i produžavanju pritvora koje su donijeli Općinski sud i Kantonalni sud po prijedlogu Tužilaštva (Rješenje Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž od 16. juna 2020. godine i rješenjā Općinskog suda br. 25 0 K 051549 20 Kv 2 od 4. juna 2020. godine, 25 0 K 051549 20 Kv od 14. maja 2020. godine i 25 0 K 051549 20 Kpp od 10. maja 2020. godine). Apelant je protiv navedenih rješenja podnio apelacije o kojim je Ustavni sud odlučivao i donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1812/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom su apelacije odbijene.

U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP zasnovali na relevantnim razlozima proisteklim iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva temeljem kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje (opći uslov) i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči (poseban uslov), koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge za određivanje pritvora apelantu. U toj odluci Ustavni sud je zapazio da je apelant svoje prigovore u pravcu općeg i posebnih razloga za pritvor utemeljio na procesnim nedostacima i kršenju odredbe člana 59. stav 2. ZKP uz obrazloženje da prilikom prvog saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije imao branioca po službenoj dužnosti i da je, stoga, iskaz koji je dao nezakonit dokaz, kao i svi dokazi koji su iz tog iskaza proistekli. U vezi s tim, Ustavni sud je uočio da su redovni sudovi prilikom određivanja i produženja pritvora, osim izvedenih dokaza na kojima su utemeljili svoje zaključke o opravdanosti izricanja i produženja pritvora apelantu, imali u vidu i ovaj apelantov prigovor koji su ocijenili neosnovanim. Naime, navedeno je da je u rješenju o određivanju pritvora veoma detaljno obrazloženo zbog čega apelantov prigovor nije osnovan, odnosno zbog čega je zakonita njegova izjava data prilikom prvog saslušanja u svojstvu osumnjičenog bez prisustva branioca. U tom kontekstu je, prije svega, naveden sadržaj odredbe člana 59. ZKP u kojoj su predviđene situacije kada osumnjičeni ili optuženi mora imati branioca prilikom prvog saslušanja, i to u vezi s težinom krivičnog djela za koje se sumnjiči ili optužuje (propisana kazna) i ličnim svojstvima (nijem ili gluh) kojoj apelant ne podliježe [...]. U nastavku je naveden sadržaj odredbe člana 92. stav 2. ZKP iz koje proizlazi na koji način, gdje i o čemu se osumnjičena ili optužena osoba poučava prilikom prvog saslušanja, između ostalog i o tome da nije dužna iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja, te da može uzeti branioca po svom izboru koji može prisustvovati ispitivanju. Općinski sud je, imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti ispoštovana propisana procedura, zaključio da se radi o dokazu na kome se može temeljiti sudska odluka i da je navedeni dokaz ocijenjen pojedinačno i u ukupnosti sa svim ostalim dokazima materijalne prirode i izjavama saslušanih svjedoka. Iz navedenog proizlazi da sudska odluka nije zasnovana jedino i isključivo na apelantovom iskazu datom prilikom prvog saslušanja. Kantonalni sud je, također, ocjenjujući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja o produženju pritvora u pogledu općeg i posebnog zakonskog razloga za navedenu mjeru ukazao na neosnovanost žalbe prema kojoj se osnovana sumnja temelji isključivo na apelantovoj izjavi za koju apelantova odbrana smatra da je nezakonit dokaz. S tim u vezi, Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na relevantne dijelove prvostepenog rješenja u kom su navedeni dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja za počinjenje krivičnopravnih radnji za koje se apelant sumnjiči (kako je navedeno u prijedlogu za određivanje pritvora u šest tačaka), podsjećajući na razloge koje je u tom pravcu iznio prvostepeni sud, koje je ocijenio kao jasne i utemeljene na zakonu. U pogledu žalbenog prigovora kojim je ukazano na nezakonitost jednog od svih izvedenih dokaza, apelantove izjave date prilikom prvog saslušanja, Kantonalni sud je, prihvatajući razloge prvostepenog suda, dopunio obrazloženje navodom da će se o zakonitosti dokaza raspravljati u krivičnom postupku ukoliko dođe do podizanja optužnice.

31. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o produženju pritvora apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, ponovno razmotrili identične apelantove prigovore i zaključili da su neosnovani o čemu su u osporenim rješenjima dati odgovori. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelant u odnosu na navode koji se tiču postojanja osnovane sumnje i posebnog uslova za pritvor, te nezakonitosti dokaza – njegovog iskaza od 8. maja 2020. godine nije istakao nikakve suštinski nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 1812/20. Stoga, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci (AP 1812/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog uslova za pritvor (naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će lice ponoviti krivično djelo...), te zakonitosti apelantovog iskaza u cijelosti odnose i na ovu odluku.

32. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je apelant navode o eventualnoj nezakonitosti dokaza – njegovog prvog iskaza iz istrage od 8. maja 2020. godine, u skladu sa članom 248. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, imao mogućnost da istakne i u eventualnim prethodnim prigovorima na optužnicu, kojim bi ponovo osporio zakonitost navedenog iskaza, te zatraži da se taj dokaz izdvoji iz spisa, koje bi razmotrio sudija za prethodno saslušanje prilikom odlučivanja. Također, Ustavni sud skreće pažnju redovnom sudu da prilikom donošenja konačne odluke u ovom predmetu posebnu pažnju treba da posveti navedenom apelantovom iskazu, ukoliko on bude priložen kao dokaz na glavnom pretresu, i da detaljno obrazloži stav o eventualnoj zakonitosti ili nezakonitosti tog dokaza, pri tome posebno vodeći računa da li je navedena izjava utjecala na predmetni krivični postupak, uzimajući u obzir načela prava na pošteno suđenje u krivičnom postupku gledana u cjelini.

33. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima kojim je osporavao odluku suda da se pritvor ne može zamijeniti mjerama zabrane, Ustavni sud ukazuje da je ZKP u poglavlju Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, u članu 137. propisao mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka, te da je stavom (2) tog člana propisano da će nadležni organ prilikom odlučivanja koju će od mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka primijeniti voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz svih rješenja koja su donesena u predmetnom postupku (šest rješenja) proizlazi da su redovni sudovi svaki put razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera za uspješno vođenje postupka, te da su zaključili da je pritvor jedina mjera koja je u datim okolnostima opravdana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud i u konkretnom slučaju posebno razmotrio apelantov konkretni prijedlog za izricanje mjera zabrane, te da je dao obrazloženje zašto taj prijedlog nije osnovan, budući da je zaključio da se samo mjerom pritvora u toj fazi postupka može obezbijediti uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka, koji stav je potom i Kantonalni sud preispitao i ocijenio valjanim, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Također, Ustavni sud ne smatra ni da je proizvoljan stav Općinskog suda da mjere zabrane koje je predložio apelantov branilac, budući da su one propisane članom 140. ZKP, predstavljaju mjere koje se izriču u slučaju postojanja okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto, jer pritvor apelantu nije određen po ovom osnovu, te da ne postoje razlozi za zamjenu pritvora predloženim mjerama zabrane. Stoga, imajući u vidu razloge koje su sudovi naveli u osporenim rješenjima u pogledu zaključaka da u konkretnoj fazi krivičnog postupka ne postoji mogućnost da se usvoji apelantov prijedlog za izricanje predloženih blažih mjera od pritvora, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti.

35. Dalje, apelant tvrdi da, zbog stava suda da se pritvor određen zbog opasnosti od ponavljanja djela ne može zamijeniti blažim mjerama, koje je arbitrarno i nepravično, njegova žalba predstavlja nedjelotvoran pravni lijek. U vezi s tim navodima a koji su u vezi s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te da će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da su u prilično opširnom i detaljnom obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, uključujući navode koji se odnose na mjere zabrane, da su oni ispitani u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće dalo vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kojim je regulisana presumpcija nevinosti. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti je ukazao na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produženju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije navoda o povredi presumpcije nevinosti, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno, s tim u vezi, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete i troškova podnošenja apelacije

39. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog povreda prava navedenih u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda pravā, nisu ispunjeni uslovi za razmatranje mogućnosti određivanja naknade nematerijalne štete u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda.

40. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da se bilo ko obaveže da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi razloge za produžavanje pritvora apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, zasnovali na relevantnim razlozima proisteklim iz dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva temeljem kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje (opći uslov) i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči (poseban uslov), te kada su zaključili da se u okolnostima konkretnog slučaja, zbog postojanja opasnosti od ponavljanja djela, pritvor ne može zamijeniti blažim mjerama, koje stajalište nije proizvoljno i nepravično, te da zbog takve odluke apelantova žalba nije nedjelotvoran pravni lijek.

42. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, a sadržaj osporenog rješenja ni na koji način ne upućuje na povredu ovog prava .

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3263/20 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio