Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-408/19 (Rhea Express d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-408/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 408/19, rješavajući apelaciju Rhea Express d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rhea Express d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 113536 18 Rev od 8. novembra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 113536 11 Pž od 21. marta 2018. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 28.

oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rhea Express d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 113536 18 Rev od 8. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 113536 11 Pž od 21. marta 2018. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 28. oktobra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, advokata Zejnila Krupalije koji je zastupao OKI d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je u periodu od 29. maja do 1. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljev advokat dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 15. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 28. oktobra 2010. godine obavezan je apelant da tužitelju na ime glavnog duga plati iznos od 55.761,71 KM sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže opisano u izreci presude), uz naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon ocjene izvedenih dokaza (kako je to pobliže navedeno na stranicama 4–13. presude), naveo da je nesporno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu i da je tužitelj apelantu po osnovu ugovora o izvođenju radova (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) bio u obavezi izgraditi poslovni objekat u Sarajevu. Nadalje je navedeno da je tužitelj izgrađeni i tehnički zaprimljeni objekat i predao na korištenje apelantu 4. juna 2007. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je tužitelj izvedenim dokazima u postupku dokazao da je izvršio svoju ugovorenu obavezu, ali da apelant kao naručitelj i investitor posla nije izvršio svoju obavezu plaćanja izvršenog posla po predmetnom ugovoru u cijelosti, navodeći da je imao primjedbe na izgrađeni poslovni objekat. Nadalje je navedeno da je nesporno da je u vrijeme garantnog roka došlo do štete na krovu, ali da je sporno da li je šteta nastala kao rezultat nestručno ugrađene limarije na krovu i intervencije izvođača, odnosno kooperanta izvođača 17. decembra 2008. godine (što tvrdi apelant) ili zbog nestručnog postavljanja gromobranskih instalacija (što tvrdi tužitelj, koji nije vršio ugradnju gromobranskih instalacija). Općinski sud je naveo da je apelant angažirao drugog izvođača za radove na predmetnom objektu (firmu „Invest KS“), a čiju je specifikaciju za izvršene poslove i fakturu od 16. decembra 2009. godine u iznosu od 30.958,20 KM predložio da kompenzira s dugom koji za izvedene radove ima prema tužitelju, u smislu čl. 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a koji iznos fakture tužitelj osporava, kao i neke radove koji su navedeni u specifikaciji.

7. Nadalje, Općinski sud je naveo da je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da je garantni rok za izvedene radove dvije godine, a da za opremu važi garancija proizvođača, te da je predviđeno da izvođač odgovara za kvalitet izvedenih radova u svemu po „posebnim uzansama o građenju“ i da je dužan u garantnom roku otklanjati sve nedostatke koji bi nastali zbog nekvalitetnog materijala ili nestručnog rada, s tim da je dužan u roku od tri dana odazvati se na svaki poziv naručitelja radi njihovog otklanjanja, pa ako izvođač ne otkloni nedostatke u razumnom roku, naručitelj je ovlašten nedostatke otkloniti preko drugog izvođača, a na teret izvođača. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je garantni rok počeo teći 3. juna 2007. godine, te da je nesporno da je u decembru 2008. godine apelant uočio nedostatak na krovu, ali da je sporno da li je apelant blagovremeno zatražio intervenciju od tužitelja i da li je postupio u skladu s predmetnim ugovorom. Nadalje je istaknuto da je provedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj postupio u cijelosti po predmetnom ugovoru, da se po apelantovom pozivu odazivao i vršio popravke, a da apelant nije postupio u skladu s predmetnim ugovorom jer je u garantnom roku bez obavještavanja tužitelja angažirao drugu firmu. Osim toga, Općinski sud je naveo da ni mišljenja dva vještaka u predmetnom postupku ne idu u prilog apelantu i da ukazuju na previsoko navedene cijene. Općinski sud je naveo da je nalaze vještaka u cijelosti prihvatio kao objektivne i stručne, te da je cijeneći sve provedene dokaze posebno i u međusobnoj vezi ocijenio da je istaknuti prigovor kompenzacije u cijelosti neosnovan. U konačnici, Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 17, a u vezi sa članom 516. ZOO-a donio odluku kao u izreci, a nakon što je prethodno utvrđeno da prigovor kompenzacije u smislu čl. 336. i 337. ZOO-a nije osnovan.

8. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 113536 09 Ps od 10. januara 2011. godine odbijen je apelantov kompenzacioni prigovor.

9. U obrazloženju dopunske presude Općinski sud je naveo da je presudom od 28. oktobra 2010. godine propušteno odlučiti o dijelu apelantovog zahtjeva koji se odnosi na kompenzacioni prigovor, a koji se odnosi na iznos od 30.958,20 KM koji je apelant platio firmi „Invest KS“ d.o.o. Sarajevo na ime troškova saniranja krova – limene okapnice, kao i sanacije plafona i dijelova koji su uništeni ili oštećeni uslijed curenja s krova. Nadalje, kako je u apelantovoj žalbi navedeno da prvostepeni sud nije odlučio o kompenzacionom prigovoru, Općinski sud je istakao da je navedeno cijenio u smislu člana 194. stav 3. ZPP-a.

10. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelantova žalba, koju je cijenio kao prijedlog u dijelu koji se odnosi na kompenzacioni prigovor, podnesena u roku iz člana 192. stav 1. ZPP-a. U konačnici, Općinski sud je istakao da su se stekli uvjeti iz člana 193. ZPP-a za donošenje dopunske presude, a s obzirom na to da se radi o dijelu zahtjeva koji je već raspravljen.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 113536 11 Pž od 21. marta 2018. godine odbijene su kao neosnovane apelantove žalbe i prvostepena presuda od 28. oktobra 2010. godine i dopunska presuda od 10. januara 2011. godine su potvrđene. Osim toga, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio prvostepenu dopunsku presudu, odnosno kada je žalbene navode o propustu za odlučivanje o apelantovom zahtjevu smatrao prijedlogom za donošenje dopunske presude, kako to propisuju čl. 192. i 194. ZPP-a. U vezi s tim, istaknuto je da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 192. ZPP-a, a imajući u vidu da je o prigovoru kompenzacije već raspravljeno, te da je Općinski sud propustio da izrekom odluči o zahtjevu, a za koju odluku je u prvostepenoj presudi dao obrazloženje. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud dopunskom presudom otklonio povredu iz člana 191. stav 3. ZPP-a, te da su neosnovani žalbeni prigovori usmjereni u tom pravcu.

13. Nadalje, navedeno je da se neosnovano žalbom ukazuje na to da radovi na objektu nisu izvedeni u cijelosti jer je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je izvršena primopredaja objekta, kao i tehnički prijem. Također, Kantonalni sud je naveo da je drugo pitanje nedostataka na objektu, kao i njihovog otklanjanja u garantnom roku, a koje se ne može smatrati nedovršenim objektom u cijelosti. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da iz fakture firme „Invest KS“ s prilogom specifikacija, a slijedom ostalih izvedenih dokaza, dovedenih u vezu s građevinskim vještačenjem, nije mogao zaključiti da navedena plaćena faktura predstavlja osnov za otklanjanje nedostataka, a koje je tužitelj bio dužan otkloniti po predmetnom ugovoru u garantnom roku. U vezi s tim, istakao je da se iz navedene fakture i specifikacije ne može zaključiti da se izvedeni radovi odnose na objekat koji je gradio tužitelj, te da se ni vrijednost izvedenih radova ne može utvrditi jer ispravama koje je priložio apelant nedostaje relevantna dokumentacija. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant prvi put u žalbi osporavao tužiteljeve dokaze na okolnost osnovanosti i visine njegovih potraživanja, a da tokom prvostepenog postupka nije osporavao količinu i vrijednost izvedenih radova, kao ni postojanje neplaćenog duga. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navedeni žalbeni prigovori, a što proizlazi i iz tužiteljevih dokaza (kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude).

14. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naveo da je za donesenu odluku prvostepeni sud iznio uvjerljive, logične i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, a da žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 113536 18 Reb od 8. novembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora opravdao valjanim razlozima, koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka, u smislu odredbe člana 209. ZPP-a. Nadalje je navedeno da apelant postojanje revizionog osnova u vidu navedenih povreda odredaba parničnog postupka neosnovano nalazi u tvrdnjama da je drugostepeni sud pogriješio kada je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio dopunsku presudu, odnosno kada je žalbene navode o propustu suda za odlučivanje o apelantovom zahtjevu smatrao prijedlogom za donošenje dopunske presude, u kojem pravcu se pozvao na odredbe člana 192. stav 1. i člana 194. stav 3. ZPP-a.

17. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio odlučujući o apelantovoj žalbi u navedenom dijelu, a s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su ostvarene procesnopravne pretpostavke za donošenje dopunske presude. Nadalje, istakao je da se u konkretnom slučaju radi o prebijanju u parnici odlukom suda – procesnoj kompenzaciji, a ne o građanskopravnoj, izvanprocesnoj kompenzaciji. Vrhovni sud je naveo da građanskopravna kompenzacija nastaje ispunjenjem uvjeta iz člana 336. ZOO-a, izjavom jedne osobe drugoj da vrši kompenzaciju, a da bi u eventualnoj parnici tuženi prigovarao da je tužiteljevo potraživanje već prestalo kompenzacijom. Međutim, Vrhovni sud je naveo da kod procesnog prigovora oba potraživanja i dalje postoje, te da se prebijanje vrši odlukom suda, koji ima konstitutivni stav, u slučaju postojanja potraživanja koje se stavlja u kompenzaciju. U vezi s tim, istakao je da bi u konkretnom slučaju, pod uvjetom postojanja apelantovog potraživanja koje se ističe u kompenzaciju, do kompenzacije došlo tek odlukom suda, a da se u protivnom izostankom postojanja potraživanja koje se stavlja u kompenzaciju i sam prigovor pokazuje neosnovanim, te se kao takav odbija, o čemu je riječ u konkretnoj pravnoj stvari.

18. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano povredu odredaba parničnog postupka nalazi u revizionim tvrdnjama da se drugostepeni sud svojom odlukom nije očitovao o žalbenim navodima, nego uopćeno prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, stereotipno navodeći da su žalbeni razlozi neosnovani, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je materijalno pravo, kao i odredbe ZPP-a pravilno primijenio. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da navedene tvrdnje nemaju uporište u razlozima „prvostepene presude“ (radi se o evidentnoj grešci, misli se na drugostepenu presudu), koja sadrži jasne, dovoljne, razumljive i uvjerljive razloge, kao i sve odgovore na žalbene razloge koji su od odlučnog značaja. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da se i revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pokazuje neosnovanim. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je izjavljenom žalbom protiv prvostepene presude, između ostalog, ukazao na propust suda da odluči o kompenzacionom prigovoru kao na bitnu povredu postupka iz člana 208. ZPP-a, u vezi sa članom 209. stav 1. i članom 176. stav 2. ZPP-a. Nadalje, istaknuto je da su nižestepeni sudovi zauzeli pogrešan stav da je apelantova žalba zapravo bila prijedlog za dopunu presude, a nakon čega je prvostepeni sud dopunskom presudom odbio apelantov kompenzacioni prigovor. U vezi s tim, apelant ističe da ZPP ne poznaje donošenje dopunske presude po službenoj dužnosti, te da se dopunska presuda, shodno odredbi člana 192. ZPP-a, može donijeti samo po prijedlogu stranke, kao i da apelant nije podnosio prijedlog za dopunu presude. Također, apelant ističe da žalba nije podnesena samo zbog nedonošenja odluke o svim zahtjevima stranaka, zbog čega nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 194. stav 3. ZPP-a, kako su to pogrešno utvrdili nižestepeni sudovi. Nadalje, ističe da revizioni sud nije dao razlog o odlučnoj činjenici da li je povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak u situaciji kada je apelant izjavio žalbu zbog bitne povrede postupka neodlučivanjem o apelantovom zahtjevu, a nižestepeni sudovi takvu žalbu smatrali prijedlogom za dopunu presude. Apelant navodi da je jedan od elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku, ali i pravo na pristup sudu na način da sud ispita navode stranke. Nadalje, to pravo podrazumijeva postojanje obaveza sudova da daju jasne, razumljive i uvjerljive razloge na kojima se odluka zasniva. U konačnici, apelant ističe da u konkretnom slučaju odluke nižestepenih sudova nisu zadovoljile zahtjeve iz odredbe člana 209. i člana 194. stav 3. ZPP-a. b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri navodima i razlozima sadržanim u presudi od 8. novembra 2018. godine. Nadalje, istakao je da je prvostepeni sud izložio jasne i potpune razloge kojima opravdava svoju odluku u pogledu kompenzacionog prigovora, pravilno prihvatajući apelantovu žalbu kao prijedlog za donošenje dopunske presude („pogrešna imena ne škode“), a koje razloge je prihvatio i drugostepeni i revizioni sud. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te jer nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.

21. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnim stajalištima i razlozima datim u obrazloženju odluke od 21. marta 2018. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3. tačke e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prvostepeni postupak u cijelosti proveden u skladu s odredbama ZPP-a.

23. Tužiteljev advokat je, između ostalog, predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana i da se potvrde sve osporene odluke. Nadalje, istakao je da je apelant u žalbi jasno iskazao svoj zahtjev za donošenje dopunske presude. Osim toga, tužiteljev advokat je naveo da je prigovor kompenzacije potpuno razriješen i raspravljen u prvostepenom postupku, a što se vidi iz spisa predmeta i obrazloženja presude od 28. oktobra 2010. godine, ali da je postupajući sudija omaškom propustio da o navedenom prigovoru odluči u izreci presude. Nadalje, navedeno je da je žalba protiv prvostepene presude podnesena u roku od 30 dana od dana prijema presude, a samim tim da je i prijedlog za donošenje dopunske presude podnesen blagovremeno u roku utvrđenom članom 192. ZPP-a jer se ta dva roka poklapaju. U vezi s tim, tužiteljev advokat je istakao da je prvostepeni sud nakon zaprimanja apelantove žalbe ocijenio da je prijedlog za donošenje dopunske presude osnovan, a zbog čega je zastao s dostavljanjem žalbe drugostepenom sudu, kako bi donio dopunsku presudu.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 176. stav (2) (2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 191. stav (3) (3) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, kao i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

Član 192.

(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se presuda dopuni.

(2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.

Član 193.

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijeće, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Član 194.

(1) Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnijeta i žalba protiv presude, prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv te odluke.

(2) Ako protiv odluke o dopuni presude bude izjavljena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviće se drugostepenom sudu.

(3) Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

Član 208. stav (1) (1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima i koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)

Opšti uslovi Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospela.

Izjava o prebijanju Član 337.

(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

(2) Posle izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 113536 18 Rev od 8. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 29. novembra 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom punomoćniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 29. novembra 2018. godine jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 28. januara 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni parnični postupak pokrenut radi naplate duga. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i pravo na obrazloženu odluku.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je prvostepenom presudom apelant obavezan da tužitelju na ime glavnog duga plati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, a da je prvostepenom dopunskom presudom odbijen apelantov kompenzacioni prigovor, te da su navedene odluke potvrđene odlukama drugostepenog i revizionog suda. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj postupio u cijelosti po predmetnom ugovoru, da se po apelantovom pozivu odazivao i vršio popravke, a da apelant nije postupio u skladu s predmetnim ugovorom jer je u garantnom roku bez obavještavanja tužitelja angažirao drugu firmu za popravke na objektu. Nadalje, istaknuto je da je apelant specifikaciju za izvršene poslove i fakturu u određenom novčanom iznosu predložio da kompenzira s dugom koji ima prema tužitelju, ali da se mišljenjima vještaka ukazivalo na previsoko navedene cijene u navedenoj specifikaciji i fakturi, zbog čega je prvostepeni sud istaknuti prigovor kompenzacije ocijenio kao neosnovan u smislu čl. 336. i 337. ZOO-a. Ustavni sud dalje zapaža da je u osporenoj dopunskoj presudi Općinski sud naveo jasne i argumentirane razloge zbog čega je apelantovu žalbu, u dijelu kojim je ukazivao na to da nije odlučeno o kompenzacionom prigovoru, prihvatio kao prijedlog za donošenje dopunske presude, odnosno cijenio u smislu odredbe člana 194. stav 3. ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene dopunske presude proizlazi da su se stekli uvjeti iz člana 193. ZPP-a za donošenje dopunske presude, a s obzirom na to da se radilo o dijelu zahtjeva koji je već raspravljen. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je donio prvostepenu dopunsku presudu, kao i da prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 192. ZPP-a, budući da je o prigovoru kompenzacije već raspravljeno, odnosno da je Općinski sud za navedenu odluku u prvostepenoj presudi dao obrazloženje, ali da je propustio izrekom odlučiti o zahtjevu, te da je prvostepeni sud dopunskom presudom otklonio povredu iz člana 191. stav 3. ZPP-a. Također, Ustavni sud zapaža da i iz obrazloženja revizione odluke proizlazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da su ostvarene procesnopravne pretpostavke za donošenje dopunske presude, kao i da su neosnovani apelantovi navodi da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka, u smislu odredbe člana 209. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

40. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer redovni sudovi nisu ispitali apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom smislu neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i argumentirane razloge za donošenje dopunske presude, odnosno kada nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-408/19 (Rhea Express d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio