Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1663/19 (S. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Društveno vlasništvo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1663/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1663/19, rješavajući apelaciju Smaje Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Smaje Smajlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016298 17 U od 7. februara 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kanton da apelantu Smaji Smajloviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Smaji Smajloviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Smaje Smajlovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016298 17 U od 7. februara 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Smajo Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Enver Paščanović, advokat iz Kalesije, podnio je 11. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016298 17 U od 7. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Općine Sapna - Službe za urbanizam, stambeno-komunalne, imovinskopravne i geodetske poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je 25. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. augusta do 9. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Po osnovu zahtjeva za rješavanje uzurpacije kojeg su 22. maja 2008. godine podnijeli A. H., Dž. H., M. H., H. H., Z. H., H. S., H. H., I. H. i S. H., prvostepeni organ je donio Rješenje broj 04- 31-525/08 od 5. septembra 2008. godine kojim je u stavu 1. riješeno da je apelant kao uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište i sa njega ukloniti usjeve. Stavom 2. rješenja je određeno da je apelant uzurpirano zemljište dužan napustiti narednog dana od dana konačnosti rješenja.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 05-31-2-1608/08 od 4. marta 2010. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. U ponovnom postupku prvostepeni organ je odgodio usmenu raspravu koja je zakazana za 6. april 2011. godine, jer appellant, zbog boravka u inozemstvu, nije mogao prisustvovati zakazanoj raspravi, nakon čega je usmena rasprava održana 23. maja 2011. godine (prekinuta zbog nevremena), odnosno 25. maja 2011. godine.
8. Prvostepeni organ je donio Rješenje broj 04-31-525-1/08 od 13. jula 2011. godine kojim je riješeno da je apelant kao uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište (stav 1), a rok za napuštanje uzurpiranog zemljišta je naredni dan od konačnosti rješenja (stav 2).
9. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-31-2-1688/11 od 19. oktobra 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv rješenja prvostepenog organa od 13. jula 2011. godine.
10. Apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja drugostepenog organa od 19. oktobra 2011. godine, koja je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 008359 11 U od 28. decembra 2012. godine uvažena, te su osporeno rješenje, kao i rješenje prvostepenog organa od 13. jula 2011. godine poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje (stav 1). Drugostepenom presudom obavezan je drugostepeni organ da nadoknadi apelantu troškove upravnog spora (stav 2).
11. Dalje, prvostepeni organ je donio Rješenje broj 04-31-525-3/08 od 7. oktobra 2013. godine kojim je riješeno da je apelant kao uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište (stav 1), a rok za napuštanje uzurpiranog zemljišta je naredni dan od konačnosti rješenja (stav 2). Nakon toga prvostepeni organ je dopunio postupak i donio Rješenje broj 04-31-525-4/08 od 20. januara 2014. godine kojim je riješeno da je apelant kao uzurpant dužan napustiti uzurpirano zemljište (stav 1), a rok za napuštanje uzurpiranog zemljišta je naredni dan od konačnosti rješenja (stav 2). Navedenim rješenjem zamijenjeno je rješenje prvostepenog organa od 7. oktobra 2013. godine (stav 3).
12. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-31-2-295/14 od 27. novembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv rješenja prvostepenog organa od 20. januara 2014. godine.
13. Apelant je 7. januara 2015. godine podnio tužbu protiv rješenja drugostepenog organa od 27. novembra 2014. godine, koja je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 0013391 15 U od 26. februara 2016. godine uvažena, osporeno rješenje i rješenje prvostepenog organa od 20. januara 2014. godine poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje (stav 1). Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova spora (stav 3).
14. Rješenjem prvostepenog organa broj 04-31-525-9/08 od 21. decembra 2016. godine riješeno je da je apelantova porodica kao uzurpant dužna napustiti uzurpirano zemljište, označeno kao prilazni put i upisano u posjedovni list kao DS: Putevi Sapna sa dijelom 1/1 (stari premjer), odnosno označeno kao put upisan u zk. ul. kao javno dobro (stari premjer), sve preciznije navedeno u izreci rješenja, što je prikazano na skici koja čini sastavni dio prvostepenog rješenja (stav 1), a rok za napuštanje uzurpiranog zemljišta je naredni dan od konačnosti rješenja (stav 2).
15. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-31-2-95/17 od 24. februara 2017. godine odbijena je apelantova žalba koju je podnio protiv prvostepenog rješenja od 21. decembra 2016. godine.
16. Apelant je 7. aprila 2017. godine podnio Kantonalnom sudu tužbu protiv rješenja drugostepenog organa od 24. februara 2017. godine, koja je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 016298 17 U od 7. februara 2019. godine odbijena.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ukazao da je prvostepeni organ u ponovnom postupku, koji je uslijedio nakon presude tog suda od 26. februara 2016. godine, utvrdio da je uzurpacija izvršena poslije 8. jula 1955. godine i da ju je izvršila apelantova porodica (zasijavanjem). Dalje, navedeno je da je uzurpacija puta izvršena nakon što je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora kojeg je zaključio 22. decembra 2006. godine sa N. S. kupio određene nekretnine koje graniče uz uzurpirani put. Nadalje je ukazao da je prvostepeni organ činjenice o uzurpaciji utvrdio na osnovu uviđaja na licu mjesta i vještačenja vještaka geodetske struke. Također je naveo da je lica, način i vrijeme uzurpacije utvrdio na osnovu iskaza svjedoka M. S. i A. S., koji su istakli da je apelant, nakon što je kupio zemljište od N. S., počeo koristiti i uzurpirani put. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ utvrdio sve relevantne činjenice od kojih zavisi pravilno rješavanje konkretne upravne stvari, te da je pravilno primijenio materijalno pravo i da nije počinio bitne povrede pravila upravnog postupka.
18. Kantonalni sud je ukazao da su za rješavanje konkretne upravne stvari relevantne odredbe Zakona o uzurpacijama. Zatim je ukazao na odredbe člana 2. stav 1. Zakona o uzurpacijama kojima je propisano da se uzurpacijom, u smislu ovog zakona, smatra svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenom vlasništvu. Također je ukazao na odredbe člana 4. stav 2. Zakona o uzurpacijama kojima je propisano da, ako je zemljište uzurpiralo lice koje je član porodice ili porodične zadruge, smatra se uzurpantom sama porodica, odnosno porodična zadruga. Zatim je naveo da je stavom 3. istog člana propisano da, ako je uzurpirano zemljište prešlo u posjed drugog lica, porodice ili porodične zadruge prije 6. aprila 1941. godine na bilo koji način, uzurpantom se smatra to drugo lice, porodica, odnosno porodična zadruga. Ukoliko je uzurpirano zemljište prešlo poslije 6. aprila 1941. godine u posjed drugog lica, porodice ili porodične zadruge, uzurpantom će se smatrati to drugo lice, porodica, odnosno porodična zadruga samo ako je prelaz uslijedio po nekom pravnom osnovu.
19. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja kupoprodajnog ugovora, zaključenog 22. decembra 2006. godine, čiji su predmet nekretnine koje je apelant kupio od N. S., proizlazi da je apelant od navedenog lica kupio određene nekretnine (graniče uz uzurpirano zemljište, odnosno put), ali da predmet kupoprodaje nije bila i parcela na kojoj je izvršena uzurpacija, što negira apelantove tužbene navode da je i uzurpirani put kupio od N. S. Također je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju uzurpant može biti i N. S., kao lice koje mu je prodalo nekretnine i uvelo ga u posjed. Zatim je ukazao da su takvi navodi u suprotnosti sa iskazima svjedoka, kao i sa izjavom apelantove supruge koja je istakla da je ona izvršila uzurpiranje zasijavanjem zemljišta (puta). Kantonalni sud je naveo da je i apelantov opunomoćenik na zapisnik od 10. decembra 2013. godine istakao da, ukoliko postoji akt uzurpacije, nije ga učinio apelant, već apelantova supruga. Nadalje je naveo da, čak i kada bi bili tačni tužbeni navodi da je uzurpaciju izvršio N. S. i da je nakon toga apelantu prodao zemljište za koje je utvrđena uzurpacija, to ne bi bio razlog za drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Kantonalni sud je ukazao da iz citiranih odredaba Zakona o uzurpacijama proizlazi da će se, u slučaju kada je uzurpirano zemljište poslije 6. aprila 1941. godine prešlo u posjed drugog lica, uzurpantom smatrati to drugo lice ako je prelaz uslijedio po nekom pravnom osnovu, te ako je zemljište uzurpiralo lice koje je član porodice, uzurpantom se smatra sama porodica. Kantonalni sud je naveo da je detaljno ocijenio i analizirao i ostale tužbene navode, ali da je, s obzirom na izloženo, ocijenio da oni po materijalnom i procesnom pravu nisu od utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je naveo da živi i radi u Švajcarskoj od 1989. godine i da nije izvršio nikakve radove na predmetnom zemljištu. Dalje je ukazao da je utvrđeno da je predmetno zemljište kupio 2006. godine od N. S., koji ga je uveo u posjed, u obimu i površini u kojoj je N. S. posjedovao to zemljište. Također je ukazao da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na “tuženu” (drugostepeni organ), jer je od početka postupka za protivnika imao pravno lice u čiju korist je okončan postupak uprkos provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, kojima je dokazano da on nije mogao biti uzurpant. Apelant je naveo da “tužena” nije zainteresirana za uzurpirano zemljište, jer se ono nije koristilo kao put. Zatim je naveo da javni put postoji na njegovoj drugoj parceli, koja se nalazi do uzurpiranog zemljišta. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji je započeo 2008. godine. b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio ozbiljne argumente da je u postupku koji je vođen pred tim sudom došlo do povrede prava na koja se pozvao. Dalje je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantova porodica izvršila uzurpaciju na dijelu zemljišta koje predstavlja javni put i koje je u zemljišnim knjigama upisano kao javno dobro. Kantonalni sud smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku iako je tačno da postupak u predmetnoj pravnoj stvari traje od 2008. godine, te je ukazao da je apelant utjecao na dužinu trajanja postupka, jer mu je bilo u interesu da što duže koristi zemljište koje je predmet uzurpacije.
22. Drugostepeni organ je naveo da apelant nije obrazložio u čemu se konkretno ogleda povreda prava na koja se pozvao. Dalje je naveo da su organi uprave za svoje odluke dali detaljno obrazloženje, te je ukazao da nije bilo povrede prava na pravično suđenje.
23. Prvostepeni organ je naveo hronologiju postupka. Zatim je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da on nije mogao biti uzurpant, jer živi i radi u Švajcarskoj, zbog toga što je u postupku utvrđeno, shodno odredbama Zakona o uzurpacijama, da je uzurpant apelantova porodica. Također je naveo da apelant nije mogao steći pravo posjeda i vlasništva na uzurpiranom dijelu zemljišta, jer se ono nije vodilo kao posjed i vlasništvo N. S., što proizlazi iz ugovora o kupoprodaji od 22. decembra 2006. godine. Prvostepeni organ je ukazao da postojanje drugog puta na nekretnini koja se nalazi u apelantovom posjedu i vlasništvu ne daje mu pravo da izvrši uzurpaciju dijela zemljišta koje je upisano kao javno dobro.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o uzurpacijama - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH" broj 6/78) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) Uzurpacijom u smislu ovog zakona smatra se svako samovlasno zauzimanje odnosno bespravno držanje zemljišta u društvenoj svojini.
Član 4. st. (2) i (3) (2) Ako je zemljište uzurpiralo lice koje je član porodice ili porodične zadruge, smatra se uzurpantom sama porodica odnosno porodična zadruga.
(3) Ako je uzurpirano zemljište prešlo u posjed drugog lica, porodice ili porodične zadruge prije 6. aprila 1941. godine na bilo koji način, uzurpantom se smatra to drugo lice, porodica, odnosno porodična zadruga. Ukoliko je uzurpirano zemljište prešlo poslije 6. aprila 1941. godine u posjed drugog lica, porodice ili porodične zadruge, uzurpantom će se smatrati to drugo lice, porodica odnosno porodična zadruga, samo ako je prelaz uslijedio po nekom pravnom osnovu.
25. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 016298 17 U od 7. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 12. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosio na uzurpaciju zemljišta, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, nakon provedenog upravnog postupka i upravnog spora, utvrđeno da je apelantova porodica uzurpirala predmetno zemljište, odnosno put, kao javno dobro koje je dužna napustiti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je apelant na osnovu ugovora o kupoprodaji koji je zaključio sa N. S. kupio određene nekretnine, ali da predmet tog ugovora nije bilo i zemljište, odnosno put na kojem je utvrđena uzurpacija. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tokom postupka, na osnovu provedenih dokaza (uviđaj na licu mjesta, vještačenje vještaka geodetske struke, iskaz svjedoka), utvrđeno kada i na koji način, te ko je izvršio uzurpaciju. Pri tome, u odnosu na apelantov navod da on nije mogao biti uzurpant, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je u toku postupka utvrđeno da je apelantova porodica, tj. njegova supruga izvršila uzurpaciju puta zasijavanjem, a ne apelant. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o uzurpacijama kao relevantnog prava u konkretnom slučaju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenično stanje i zaključio da je u konkretnom slučaju izvršena uzurpacija predmetnog puta u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
38. U odnosu na apelantove navode da je doveden u neravnopravan položaj, jer je za protivnika imao pravno lice (drugostepeni organ), Ustavni sud zapaža da ove navode apelant, također, dovodi u vezu sa ocjenom dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su tokom upravnog postupka provedeni dokazi u odnosu na koje je apelant, koga je tokom predmetnog postupka zastupao opunomoćenik, imao mogućnost da se izjasni. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu tokom upravnog postupka nije bilo omogućeno da predlaže i izvodi dokaze. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant u konkretnom predmetu na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj, pa takve navode smatra neosnovanim.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je upravni postupak započeo 22. maja 2008. godine podnošenjem zahtjeva za rješavanje uzurpacije zemljišta, te da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 7. februara 2019. godine. Stoga, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 10 godina i osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je odlučivano o uzurpaciji zemljišta, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
45. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje upravnih organa i nadležnog suda, Ustavni sud zapaža da su u toku predmetnog postupka upravni organi i Kantonalni sud donijeli veći broj odluka. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ donio četiri rješenja (5. septembra 2008. godine, 13. jula 2013. godine, 7. oktobra 2013. godine, 20. januara 2014. godine (dopunjeni postupak) i 21. decembra 2016. godine). Također, zapaža da je i drugostepeni organ u toku postupka donio četiri rješenja (4. marta 2010. godine, 19. oktobra 2011. godine, 27. novembra 2014. godine i 24. februara 2017. godine), od čega je jednom ukinuo rješenje prvostepenog organa i predmet vratio na ponovno rješavanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant tri puta pokretao upravni spor pred Kantonalnim sudom, a da je Kantonalni sud dva puta (presude od 28. decembra 2012. godine i 26. februara 2016. godine) poništavao upravna rješenja i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
46. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve činjenice, posebno da je predmet u više navrata vraćen na ponovni postupak, Ustavni sud zaključuje da, ocjenjujući postupak u cjelini, ukupna dužina predmetnog postupka od 10 godina i osam mjeseci nije razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standard iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za šta u najvećoj mjeri odgovornost snosi prvostepeni upravni organ.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev “razumnog roka” iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u “razumnom roku” kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelacionih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
52. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 10 godina i osam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u ocjeni dokaza, odnosno na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, i kada je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je odbijena apelantova tužba.
55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević