Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/20 (M. K., V. S. i M. T.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3157/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3157/20, rješavajući apelaciju koju su podnijelo Miro Kovčo i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Miro Kovčo, Vesna Serdarušić i Mirjana Tabak protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 007702 20 Gž 3 od 25. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 P 007702 18 P 4 od 17. januara 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Kovčo, Vesna Serdarušić i Mirjana Tabak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislavgrada, koje zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnijeli su 21. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 007702 20 Gž 3 od 25. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 P 007702 18 P 4 od 17. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su apelanti suvlasnici dijela nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, pa da se, dosljedno prednjem utvrđenju, obaveže tuženi (O.Đ.) da uspostavi ranije stanje na način da ukloni nasuti pijesak i drugi materijal, te da odstupi i ne pača se u taj dio nekretnine, te su obavezani apelanti da solidarno plate tuženom troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora dio nekretnine koja je bila predmetom ranijih postupaka koji su se vodili između O.Đ. kao tužioca i tražioca izvršenja (tuženi u predmetnom postupku), a protiv apelanata kao tuženih i izvršenika. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju nije radilo o presuđenoj stvari jer nije bilo objektivnog identiteta spora u postupku koji se vodio zbog smetanja prava posjeda služnosti u predmetu Općinskog suda u Duvnu broj P-162/84 po tužbi O.Đ., dok se u ovom postupku po tužbi apelanata radi o vlasničkoj tužbi i zaštiti vlasničkih prava. Kantonalni sud je takođe naveo da je „Rješenjem broj 68 2 I 003064 11 I od 16. aprila 2012. godine“ O.Đ. uveden u posjed prava služnosti puta kolima i drugim vozilima, a koji put vodi do stambenog objekta zgrade O.Đ.. Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelanti ističu da u postupku koji je prethodio navedenom izvršnom postupku za uvođenje tuženog u posjed prava služnosti puta na nekretnini apelanata nikad nije donesena presuda, jer se u parnicama zbog smetanja posjeda odlučuje rješenjem, a ne presudom.
4. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku vještak geodetske struke Z.P. izvršio identifikaciju i premjeravanje nekretnine apelanata, a radi utvrđenja gdje je položen pristupni put prema kući tuženog. Kantonalni sud je dalje naveo da je nalaz i mišljenje ovog vještaka, koji je na skici prikazao pristupi put ukupne površine od 17 m2 (od čega je sporni dio nekretnine apelanata površine 4 m2, označen crvenom šrafurom, te omeđen crnom linijom odvojen od ostatka šrafure, a preostali dio pristupnog puta je na zemljištu koje predstavlja javno dobro) prihvatio kao vjerodostojan i sačinjen u skladu sa pravilima struke. Kantonalni sud je takođe naveo da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili vlasničku zaštitu dijela sporne nekretnine u površini od 4 m2 (označena crvenom šrafurom te omeđena crnom linijom odvojena od ostatka šrafure). Dalje, da je uvidom u spis Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 I 003064 11 I, utvrđeno da je tuženom onemogućen pristupni put njegovoj kući (jer širina od 1,12 m nije i ne može biti dovoljna, a nesporno je da tuženi nema drugi pristupni put svojoj kući), a da je uvidom u predmet Općinskog suda u Duvnu broj I-517/85 utvrđeno da je za tuženog uspostavljeno pravo posjeda služnosti puta kolima i drugim vozilima. Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, pravilno prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je, naime, nesporno da su apelanti suvlasnici nekretnine čiji sastavni dio je i površina od 4 m2 (označena crvenom šrafurom te omeđena crnom linijom odvojena od ostatka šrafure) ali da apelanti nisu dokazali da je na spornoj površini od 4 m2 prestalo pravo posjeda stvarne služnosti, a kako je to naprijed obrazloženo. Kantonalni sud je naveo da je tuženi uveden u posjed prava služnosti do svog stambenog objekta dijelom i preko nekretnine apelanata u površini od 4 m2, pa je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata da se obaveže tuženi da uspostavi ranije stanje na način da ukloni nasuti pijesak i drugi materijal, te da odstupi i ne pača se u ovaj dio nekretnine apelanata.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti navode da su u konkretnom postupku redovni sudovi raspravljali o pravu služnosti, iako su apelanti tužbom tražili da se utvrdi pravo vlasništva, te da osporene presude nisu zasnovali za nalazu geometra vještaka, nego je pogrešno, kao dokazni materijal „provedeno rješenje suda koje je predložio tuženi pozivajući se na to da ima presudu“, a koja presuda ne postoji, pa su pogrešno redovni sudovi nedokazanu činjenicu cijenili kao utvrđenu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanata, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević