Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2710/20 (M.B. i H.B.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2710/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2710/20, rješavajući apelaciju M. B. i H. B., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. B.

i H. B. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 O 111681 20 Gž 2 od 20. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 O 111681 19 O 3 od 4. prosinca 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. i H. B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, podnijeli su 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 O 111681 20 Gž 2 od 20. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 O 111681 19 O 3 od 4. prosinca 2019. godine.

2. Odlukom prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev apelanata i D.Č. za donošenje dopunskog rješenje o nasljeđivanju od 29. kolovoza 2014. godine (u odnosu na nekretnine upisane u k.o. Mostar i k.o. Rotimlja).

3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelomično je uvažena žalba apelanata i prvostupanjsko rješenje ukinuto je u dijelu kojim je odbijen zahtjev za donošenjem rješenja o naknadno pronađenoj imovini u k.o. Rotimlja i u tom dijelu premet je vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u ostalom dijelu žalba odbija kao neosnovana i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 15. travnja 2014 godine raspravljena ostavina iza umrle H.B., na način da su utvrđeni zakonski nasljednici prvog nasljednog reda i to sinovi ostaviteljice apelanti i Dž. B., te kći D.Č.. Dalje je naveo da su podneskom od 29. kolovoza 2014. godine zakonski nasljednici apelanti i D.Č. predložili donošenje dopunskog rješenja o nasljeđivanju, jer su naknadno pronađene nekretnine u vlasništvu ostaviteljice. Pri tome je istakao da se zakonski nasljednici nisu dogovorili oko načina raspodjele naknadno pronađene imovine (u k.o. Mostar), tj. je li valjan Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između ostaviteljice i Dž.B. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu apelanata za donošenje dopunskog rješenja, rješenjem od 26. lipnja 2019. godine prekinuo ostavinski postupak i apelante uputio na parnicu, da bi drugostupanjski sud po žalbama apelanata to rješenje ukinuo. Nakon toga, postupajući po uputama drugostupanjskog suda (kojim je ukinuto ranije rješenje) prvostupanjski sud donio rješenje od 4. prosinca 2019. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo je da je među nasljednicima sporno spada li naknadno pronađena imovina u ostavinu, zbog čega je pravilno odlučio prvostupanjski sud kada je odbio prijedlog za odlučivanje o naknadu pronađenoj imovini u odnosu na sporne nekretnine, tako da nasljednici svoj zahtjev mogu ostvarivati u parnici. U pogledu toga, Kantonalni sud je ukazao da u skladu s člankom 251. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju, ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovo provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim (dopunskim rješenjem) rasporediti na osnovu prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstava ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku. Dakle, istakao je da je uvjet da bi sud rasporedio imovinu na osnovu ranije donesenog rješenja u smislu naprijed citirane odredbe, neophodno utvrditi da se zaista radi o naknadno pronađenoj imovini, odnosno nespornoj imovini koja spada u ostavinu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da između nasljednika postoji spor o tome spada li predmetna nekretnina u ostavinu, s obzirom da su apelanti na ročištu 26. lipnja 2019. godine, osporili ugovor o doživotnom izdržavanju, navodeći da Dž.B. nije izdržavao majku te da ju je prisilio da potpiše ugovor. Imajući to u vidu, istakao je da nasljednici jedino u parnici mogu raspraviti je li ugovor valjan, te spada li predmetna kuća u ostavinu. Također, naveo je da apelanti ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava članak 252. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju, s obzirom da se u obrazloženju rješenja kojim je ukinuto rješenje 26. lipnja 2019. godine drugostupanjski sud pozvao na navedenu odredbu, što je prihvatio prvostupanjski sud i u obrazloženju citirao. Međutim, radilo se o štamparskoj grešci prilikom pisanja drugostupanjskog rješenja, jer je trebalo da stoji članak 251. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju, što ne utječe na zaključak, da nasljednici svoja prava na naknadno pronađenu imovinu mogu dokazivati jedino u parnici.

Apelacioni navodi

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, smatraju da su redoviti sudovi, pri odlučivanju o nekretninama upisanim u k.o. Mostar, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2710/20 (M.B. i H.B.) | Sudska praksa | Aktio