Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2862/20 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2862/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2862/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 203152 18 Gži 3 od 18. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 203152 11 I od 11. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 203152 18 Gži 3 od 18. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 203152 11 I od 11. aprila 2018. godine.
2. Općinski sud je rješenjem od 11. aprila 2018. godine djelimično usvojio zahtjev tražioca izvršenja (M.P.) za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 2.989,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te odredio izvršenje prema apelantu na način da se izvršenje provede pljenidbom novčanih sredstava sa računa apelanta otvorenih kod banaka i prijenosom zaplijenjenih sredstava na račun tražioca izvršenja. Zabranio je apelantu da raspolaže novčanim sredstvima i vrši naplatu do visine iznosa koji duguje, a bankama je zabranio da vrše isplatu apelantu i trećim licima sve dok se potraživanje ne namiri u cijelosti. Također, odredio je da se dostavom ovog rješenja apelantovom dužniku smatra da je tražilac izvršenja stekao založno pravo na gore navedenom potraživanju.
3. Kantonalni sud je rješenjem od 18. jula 2018. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako da se apelant obavezuje da naknadi troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.819,52 KM umjesto iznosa od 2.989,52 KM, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju 9. septembra 2011. godine odredio predloženo izvršenje tražioca izvršenja od 27. jula 2011. godine, u visini, obimu i na način naveden u ovom rješenju, te da je 18. augusta 2016. godine donio zaključak kojim se postupak izvršenja smatra završenim, jer je izvršenje u cijelosti izvršeno. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud djelimično usvojio zahtjev tražioca izvršenja za naknadu troškova od 31. augusta 2016. godine i dosudio troškove u iznosu od 2.989,52 KM, koji se sastoje od zastupanja punomoćnika u iznosu od 1.360,30 KM, troškova prijevoza u iznosu od 459,22 KM i naknade po utrošenom satu za vrijeme putovanja u iznosu od 1.170,00 KM, dok je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.932,00 KM odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je tražilac izvršenja, suprotno apelantovim navodima, nakon dostavljanja zaključka od 18. augusta 2016. godine blagovremeno podnio zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka 31. augusta 2016. godine (član 16. stav 6. Zakona o izvršnom postupku). Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud dosudio troškove zastupanja po punomoćniku i troškove prijevoza upotrebom vlastitog automobila u ukupnom iznosu od 459,22 KM, jer se radi o opravdanim troškovima s obzirom da tražilac izvršenja i njegov punomoćnik imaju prebivalište na području Žepča (član 386. u vezi sa članom 383. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP i član 31. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tražioci izvršenje ne pripada naknada po utrošenom satu za vrijeme putovanja u iznosu od 1.170,00 KM jer se ne radi o opravdanim troškovima, slijedom čega je apelanovu žalbu u tom dijelu uvažio.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je odluka o troškovima postupka neosnovana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27.februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević