Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7426/18 („Tibex Royal Group“ d.o.o)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Cesija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7426/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7426/18, rješavajući apelaciju „Tibex Royal Group d.o.o.“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Tibex Royal Group“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 043959 18 Pž 2 od 1. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 Ps 043959 16 Ps od 13.
juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Tibex Royal Group“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Behija Ljubović-Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 043959 18 Pž 2 od 1. oktobra 2018. godine. Predmet je registriran pod brojem AP 7426/18.
2. Apelant je 30. aprila 2020. godine podnio i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 043959 19 Rev od 23. januara 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1619/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je isti apelant dostavio Ustavnom sudu dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti pravni i činjenični osnov, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 7426/18 i AP 1619/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 7426/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Đene“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i Mire Brašnić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica; zajedno tužioci) zatraženo je 23. januara 2020. godine, a od Vrhovnog suda 28. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužioci su dostavili odgovor 31. januara 2020. godine, Kantonalni sud 3. februara 2020. godine, Općinski sud 10. februara 2020. godine, a Vrhovni sud 4. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Prvotužilac, čija je zakonska zastupnica drugotužiteljica, imao je poslovnu saradnju s firmom „Tibex“ d.o.o. Sarajevo, čiji je zakonski zastupnik Vahid Tahirović, a predmet poslovne saradnje je bila hrana za ishranu koka nosilja i konzumnih jaja. Nakon određenog vremena Vahid Tahirović je osnovao novu firmu, tj. apelanta u konkretnom slučaju, i ponudio tužiocima zaključenje ugovora o kupoprodaji iste robe koju je prodavala i firma „Tibex“ d.o.o. Sarajevo. Tužioci su prihvatili navedenu ponudu te su s apelantom zaključili navedeni kupoprodajni ugovor po osnovu kojeg je apelant prvotužiocu izdao račune u ukupnoj vrijednosti od 593.253,09 KM. Nakon toga dolazi do zaključenja ugovora o cesiji između apelanta i firme „Tibex“ d.o.o. Sarajevo od 28. jula 2012. godine kojim je apelantu ustupljeno potraživanje u iznosu od 1.048.809,85 KM (koje je ta firma imala prema prvotužiocu) na rok od 12 mjeseci, nakon čega je apelant obavezan da firmi „Tibex“ d.o.o. Sarajevo vrati navedeno potraživanje. Slijedom toga, 14. augusta 2012. godine između apelanta kao povjerioca i tužilaca kao založnih dužnika zaključen je ugovor o zasnivanju založnog prava – hipoteci (u daljnjem tekstu: ugovor o hipoteci) na nekretninama preciziranim u presudi (čija vrijednost je procijenjena na 2.301.354,64 KM) radi osiguranja naprijed navedenog potraživanja koje je preneseno na apelanta. Nakon toga, ustupilac potraživanja „Tibex“ d.o.o. Sarajevo nije se pridržavao dogovorenih uvjeta i rokova nakon zaključenja ugovora o cesiji i ugovora o zasnivanju založnog prava, već je blokirao račune prvotužioca po osnovu navodnih zateznih kamata u iznosu od 222.100,53 KM na već ustupljeno potraživanje apelantu po računima preciziranim u presudi i podnio zahtjev za blokadu računa prvotužioca prilažući mjenicu preciziranu u presudi.
8. Zbog navedenog tužioci su Općinskom sudu u Sarajevu podnijeli tužbu protiv apelanta 6. jula 2015. godine i kao vrijednost spora naznačili iznos od 10.001,00 KM.
9. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Ps 043959 16 Ps od 13. juna 2018. godine odbijen je prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili poništenje ugovora o hipoteci. Ovim tužbenim zahtjevom je također traženo da se naloži ZK uredu Općinskog suda da izbriše zabilježbu ugovora o hipoteci na nekretninama preciziranim u presudi (stav 1). S druge strane, usvojen je drugopostavljeni (alternativni) tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili raskid ugovora o hipoteci i naloženo je ZK uredu Općinskog suda da izbriše zabilježbu tog ugovora u zemljišnim knjigama (stav 2). Presudom su tužioci obavezani da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 3.218.40 KM (stav 3). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, rješavajući o prigovoru mjesne nenadležnosti, Općinski sud u Sarajevu donio rješenje od 19. septembra 2016. godine kojim se proglasio nenadležnim i spis ustupio Općinskom sudu kao mjesno nadležnom. Od Općinskog suda je podnescima apelantovog punomoćnika traženo spajanje ovog predmeta s predmetom broj 25 0 Ps 036066 13 Ps, čiji je predmet utvrđivanje postojanja dugovanja između stranaka i da se postupak nastavi pod tim drugim brojem, ali je taj zahtjev odbijen. Općinski sud je istakao da je navedeni zahtjev odbijen s obzirom na to da je u predmetu broj 25 0 Ps 036066 13 Ps postupak prekinut do okončanja konkretnog predmeta budući da se u tom postupku kao prethodno pitanje postavilo pitanje valjanosti ugovora o hipoteci. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je odlučivao o apelantovom prigovoru za stupanje u parnicu, odnosno zahtjevu drugotužiteljice za stupanje u parnicu uz prvotužioca, ali da je, nakon što je i drugotužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta, taj sud zaključio da su ispunjeni uvjeti za spajanje parnica koje se vode pod brojem 25 0 P 046333 17 P i pod konkretnim brojem jer se radi o činjenici da je tuženi ista stranka, parnica potječe iz istog činjeničnog i pravnog osnova, pa je donesena odluka o spajanju navedenih predmeta.
10. Dalje je navedeno da je nesporno da je prvopostavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje ugovora o hipoteci trebalo odbiti jer je taj sud zaključio da je pravilno istaknut prigovor zastare od strane apelanta shodno odredbi člana 117. ZOO, odnosno zbog isteka roka od kada se ima pravo zahtijevati poništenje ugovora. Općinski sud je istakao da je navedenim odredbama člana
117. ZOO propisano da pravo zahtijevanja poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom jedne godine po saznanju za razloge rušljivosti, a to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine. Kako je predmetni ugovor zaključen 14. augusta 2012. godine, a prvotužilac je podnio tužbu 6. jula 2015. godine, a drugotužiteljica 13. decembra 2017. godine, nesporno je da je protekao navedeni rok iz člana 117. ZOO.
11. Općinski sud je dalje obrazložio da su spornim ugovorom o hipoteci utvrđena apelantova potraživanja prema prvotužiocu koja su ustupljena na osnovu ugovora o cesiji od 28. jula 2012. godine s utvrđenim rokom ispunjenja do 28. jula 2013. godine. Obrazloženo je da je navedeni ugovor zaključen između ustupioca – cedenta „Tibex“ d.o.o. i primaoca – cesionara apelanta u tačno navedenom novčanom iznosu i po osnovu ispostavljenih računa apelanta prema prvotužiocu. Navedeno je da je odredbom člana 6. tog ugovora ugovoreno da se ustupljeno potraživanje vraća za 12 mjeseci od dana potpisivanja ugovora u slučaju da nisu izmirena međusobna dugovanja. Ovaj ugovor o cesiji, kako je obrazložio Općinski sud, bio je osnov za zaključivanje spornog ugovora o hipoteci. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je odredbom člana 437. ZOO propisano da sa potraživanjem sa prijemnika prelaze i sporedna prava, pa tako i kamate. Općinski sud je istakao da je nesporno da se cedent – ustupilac potraživanja „Tibex“ d.o.o. nije pridržavao dogovorenih uvjeta i rokova nakon zaključenja ugovora o cesiji i ugovora o hipoteci jer iz provedenih dokaza proizlazi da je blokirao račune prvotužioca po osnovu zateznih kamata u iznosu od 222.100,53 KM na već ustupljeno potraživanje apelantu po tačno navedenim računima te je podnio i mjenicu za naplatu. Kako je obrazložio Općinski sud, ovakvim ponašanjem cedenta „Tibex“ d.o.o. za prvotužioca su i dalje kao povjerioci ostali i cedent „Tibex“ d.o.o. i cesionar apelant, koji je također blokirao račun prvotužioca na osnovu mjenice. Navedeno je da je utvrđeno da je čak cedent „Tibex“ d.o.o. podnio i prijedlog za stečaj prvotužioca, koji je odbijen, te da je mjerom osiguranja Općinski sud u Sarajevu naložio deblokadu računa prvotužioca jer je ona učinjena protivzakonito.
12. Prema mišljenju tog suda, uslijed ovakvih okolnosti su nastupile promijenjene (otežavajuće) okolnosti za tužioce i iz razloga što je ovakvim ponašanjem apelanta i cedenta „Tibex“ d.o.o. prvotužiocu bilo onemogućeno da redovno izmiruje obaveze, pa i za dug koji je osiguran hipotekom u tačno navedenom iznosu. U vezi s tim Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju došlo do izmijenjenih okolnosti iz člana 133. stav 1. ZOO kojima je propisano da ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, prema općem mišljenju, bilo bi nepravično održati ga na snazi, strana kojoj je otežano ispunjenje može zahtijevati da se ugovor raskine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da bi kod ovakvog stanja stvari bilo nepravično održati na snazi predmetni ugovor o hipoteci te je donio presudu kao u stavu (2) izreke. Pri tome je taj sud naveo da nije odlučivao o postojanju ili nepostojanju dugovanja između parničnih stranaka te da se, kako je već rečeno, o tom pitanju vodi poseban postupak pod brojem 25 0 Ps 036066 13 Ps. Osim toga, Općinski sud je istakao da u spornom ugovoru o hipoteci postoje i kontradiktornosti jer su pojedine odredbe u koliziji s priloženim dokazima koji su njegov sastavni dio (nedostaci po procjeni vještaka vrijednosti predmetnih nekretnina, nije obuhvaćena k. č. 454/2 iz ZK 772 K.0 Oštra Luka), ali da će to pitanje parnične stranke rješavati i rješavaju u drugim sporovima pred Općinskim sudom i Općinskim sudom u Sarajevu. U odnosu na odluku o troškovima postupka istaknuto je da su određeni imajući u vidu jednak uspjeh stranaka u postupku, a budući da su apelantovi troškovi veći od troškova tužilaca, odlučeno je da tužioci apelantu naknade troškove u iznosu navedenom u izreci presude.
13. Protiv navedene presude i tužioci i apelant su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 25 0 Ps 043959 18 Pž 2 od 1. oktobra 2018. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti prihvaćajući obrazloženje tog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prema njegovom mišljenju neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije postupio shodno odredbama člana 321. ZPP i ispravio nerazmjerno postavljenu vrijednost spora. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio taj sud, apelant nepravilno tek u žalbi prigovorio označenoj vrijednosti spora, a vrijednost spora se utvrđuje zaključno sa završetkom pripremnog ročišta.
14. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 25 0 Ps 043959 19 Rev od 23. januara 2020. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu te odbio zahtjeve i tužilaca i apelanta za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je navedeno da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP određeno da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, radi se o nenovčanom tužbenom zahtjevu kojim tužioci traže utvrđenje ništavosti ugovora (primarni tužbeni zahtjev), odnosno raskid ugovora (alternativni tužbeni zahtjev), uz naknadu troškova postupka. Po prirodi stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravo na izjavljivanje revizije u takvim okolnostima prosuđuje se s obzirom na vrijednost predmeta spora koji je naznačen u tužbi. Tužioci su u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora 10.001,00 KM, pa kod takvih procesnih okolnosti uvjet za dopustivost revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Obrazloženo je i da, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP, taj sud cijeni da ne postoje uvjeti za dopuštanje vanredne (izuzetne revizije) jer revident – apelant nije postupio u skladu s odredbama člana 237. stav 5. ZPP, odnosno u reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, u ovom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti koji su zakonom propisani da bi revizioni sud mogao cijeniti da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno da su ispunjeni uvjeti za dopuštanje izuzetne revizije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama i rješenjem Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi, između ostalog, da je još prvostepeni sud trebao promijeniti vrijednost spora shodno odredbi člana 321. ZPP, ali da je drugostepeni sud odbio apelantovu žalbu u vezi s vrijednošću spora, uz obrazloženje da apelant nije prigovorio visini vrijednosti spora u postupku pred prvostepenim sudom, već tek u žalbenom postupku. Apelant smatra da su ovakvim postupanjem redovni sudovi nesporno i svjesno apelantu uskratili pristup sudu znajući da apelant u takvoj situaciji neće moći izjaviti reviziju. Navodi i da osporene presude ne sadrže obrazloženje zašto je i kako došlo do promijenjenih okolnosti zbog kojih je trebalo raskinuti predmetni ugovor o hipoteci. Navodi i da su ovakvim odlukama redovni sudovi nesporno rješavali pitanje postojanja duga. Navodi i da su redovni sudovi postupili suprotno zakonu jer nisu spojili ovu parnicu s parnicom pod brojem 25 0 Ps 036066 13 Ps s obzirom na to da se ona vodi između istih stranaka i ima za predmet raskid dijela ugovora koji je raskinut u konkretnom postupku, čime je, prema apelantovom mišljenju, počinjena apsolutna povreda odredbi ZPP vezanih za litispendenciju. b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer se vrijednost spora u nenovčanim tužbenim zahtjevima, kakav je konkretan, prilikom odlučivanja o dopuštenosti revizije cijeni po osnovu vrijednosti spora koju je tužilac naznačio u tužbi. Vrhovni sud je naveo da se neće izjašnjavati u vezi s apelantovim navodima da je tužilac prenisko naznačio vrijednost spora, te da je prvostepeni sud bio dužan da postupi u skladu s odredbama člana 321. stav 1. ZPP, pri čemu je Vrhovni sud istakao da se apelant u toku prvostepenog postupka nije protivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.
17. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te je istakao da apelantov punomoćnik nije isticao prigovore do početka glavne rasprave kako je to predviđeno ZPP, zbog čega je netačna apelantova tvrdnja da redovni sudovi nisu odlučivali o njegovim prijedlozima i prigovorima. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prekinuo postupak u predmetu broj 25 0 Ps 036066 13 Ps jer se u tom postupku, čiji je predmet pitanje postojanja dugovanja između parničnih stranaka i u kojem je u međuvremenu donesena nepravomoćna presuda, pojavilo prethodno pitanje – valjanost ugovora o hipoteci, te da se zbog toga ne radi o litispendenciji. Navodi i da apelant u tom postupku nije tražio njegovo spajanje s predmetnim postupkom, a to nije učinio ni povodom donošenja Rješenja o spajanju postupka broj 25 0 P 046333 17 P i konkretnog postupka, već je osporavao učešće drugotužiteljice u postupku. Zbog toga smatra da apelaciju treba odbiti.
18. Općinski sud je naveo da apelant pogrešno tvrdi da je u postupku broj 25 0 Ps 036066 13 Ps tražen raskid ili poništenje ugovora o hipoteci, pa da postoji litispendencija s obzirom na to da je predmet tog postupka postojanje i izmirenje dugovanja, a ne ugovora o hipoteci, i koji postupak je bio prekinut u fazi glavne rasprave do okončanja predmetnog postupka jer se postavilo prethodno pitanje valjanosti ugovora o hipoteci. Općinski sud je naveo da zbog toga nije bilo mjesta spajanju ovih predmeta.
19. Tužioci su naveli da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer su redovni sudovi postupali u skladu sa zakonom, zbog čega apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10. stav 2.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Tužba i njen sadržaj Član 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.
(2) Tužba mora sadržavati:
(...)
4) naznaku vrijednosti spora, (...)
Član 62.
(1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 63.
U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 70.
(1) Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.
(2) Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi iz stava 1. ovog člana, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku.
Član 71.
(1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.
(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 72.
Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određen prigovor ili prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.
Član 80.
U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Član 316.
(1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora.
(2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
(3) Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.
Član 320.
Ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja određenog potraživanja ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati, ali ako predmet zaloga ima manju vrijednost od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzet će se vrijednost predmeta zaloga.
Član 321.
(1) Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužilac u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određeni novčani iznos, kao vrijednost predmeta spora uzet će se taj iznos.
(2) U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio.
(3) Ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora.
(4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Pretpostavke za raskidanje Član 133.
(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po općem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 1619/20 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 25 0 Ps 043959 19 Rev od 23. januara 2020. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek i da je konačna odluka u ovom predmetu zapravo Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 043959 18 Pž 2 od 1. oktobra 2018. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju pod brojem AP 7426/18. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 15. oktobra 2018. godine, a apelacija broj AP 7426/18 je podnesena 14. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču poništenja/raskida ugovora o hipoteci, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije su primjenjivi.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
32. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud propustio da ispravi naznačenu vrijednost spora čime je apelantu onemogućio pristup sudu u vidu dopuštenosti revizije, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje poništenja/raskida ugovora o hipoteci radi osiguranja potraživanja u vrijednosti od preko 1.000.000,00 KM te da je vrijednost nekretnine na kojoj je hipoteka uspostavljena procijenjena na preko 2.000.000,00 KM. Ustavni sud, također, zapaža da je nesporno da su tužioci vrijednost spora opredijelili na 10.001,00 KM. Zatim, da je u žalbenom postupku apelant prigovorio navedenoj vrijednosti kao prenisko naznačenoj, a da je Kantonalni sud taj prigovor odbio jer ga apelant nije istakao u prvostepenom postupku, zbog čega je, nakon što je apelant izjavio reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda, apelantova revizija odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije. Ustavni sud će, zbog toga, prvo ispitati apelantove navode u vezi s neadekvatnim pristupom sudu.
33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slična činjenična i pravna pitanja, npr. u predmetima br. AP 2192/15 i AP 1588/17 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 2192/15 od 10. novembra 2016. godine i AP 1588/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je odbacio apelacije kao prima facie neosnovane jer nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u tim predmetima proizvoljno primijenili pravo kada su odbacili revizije, odnosno žalbe apelanata u kojima je istaknuto da je vrijednost spora prenisko postavljena, a da prvostepeni sudovi nisu reagirali u smislu odredbi člana 321. ZPP (koji je u istovjetnom tekstu i u ZPPFBiH i ZPPRS) i rješenjem ispravili vrijednost spora. Tako je u predmetu broj AP 2192/15 (u kojem je apelant bio tuženi u postupku pred redovnim sudovima i u kojem pripremno ročište nije ni održano) redovni sud obrazložio: „Iz navedenih zakonskih odredbi (član 321. ZPP) proizlazi da tužilac u tužbi određuje vrijednost spora, a sud utvrđuje vrijednost spora po službenoj dužnosti ili na inicijativu stranaka, najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano, onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, te da provjera može biti vršena samo u rokovima propisanim navedenom odredbom člana 316. stav 3. ZPP, a ako ti rokovi budu propušteni, cijenit će se vrijednost spora označena u tužbi bez obzira na to u kojoj mjeri odstupa od stvarne vrijednosti.“ Sličan stav redovni sud je istakao i u predmetu broj AP 1588/17 (u kojem su apelanti bili tužioci u postupku pred redovnim sudovima u RS i tek na glavnoj raspravi su izmijenili vrijednost spora) te je i „naglasio da kada se tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, da se vrijednost predmeta spora koju su tužioci označili u tužbi ne može mijenjati u daljem toku postupka u pogledu tog istog zahtjeva i svaka dispozicija stranaka u tom pravcu je nedozvoljena“. Ovakav stav zauzelo je i Građansko odjeljenje Vrhovnog suda radi usaglašavanja sudske prakse na sjednici od 9.oktobra 2019. godine u predmetu broj 65 0 P 115867 19 Rev te istaklo da je „tužilac prekludiran tužbom u pogledu označavanja vrijednosti spora ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos. Tako naznačenu vrijednost spora ovlašten je mijenjati samo sud, pod uvjetima propisanim odredbom člana 321. stav (3) ZPP”.
34. Ustavni sud, dovodeći navedene stavove u kontekst s naprijed citiranim odredbama ZPP kojim su regulirana pitanja postupanja s tužbom od dana njenog prijema i pripremom glavne rasprave, odnosno održavanjem pripremnog ročišta, podsjeća da je svaki sud, shodno odredbi člana 10. stav 2. ZPP, između ostalog, obavezan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manjim troškovima (načelo ekonomičnosti). Kako je vidljivo iz daljnjih odredbi tog zakona, zakonodavac je predvidio da se iz tog razloga stranke obavezuju da sve procesne prigovore imaju istaknuti u odgovoru na tužbu, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari. Ustavni sud ukazuje da je ovakvo rješenje potrebno da bi se osigurala efikasnost i ispunjenje navedene obaveze propisane članom 10. stav 2. ZPP, koja postavlja i obavezu sudovima da onemoguće da stranke bez potrebe odugovlače postupak, odnosno da zloupotrebljavaju prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud zapaža da je shodno navedenom i odredbama člana 321. ZPP regulirano postupanje suda u slučaju da se postavi pitanje naznačene vrijednosti spora u tužbi, te određeno da će u takvom slučaju sud brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi i da u slučaju osporavanja vrijednosti spora koju je tužilac u tužbi naznačio vrijedi ista obaveza kao i u odnosu na ostale prigovore – da se takav prigovor ima istaknuti u naprijed navedenim rokovima.
35. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, između ostalih, u predmetu Zubac protiv Hrvatske (vidi predmet Evropskog suda Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, aplikacija broj 40160/12) rješavao pitanje odbacivanja aplikanticine revizije od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa u slučaju kada je vrijednost spora bila odmjerena prenisko. U navedenom predmetu Evropski sud je istakao sljedeće kriterije za rješavanja navedenog pitanja. „U odnosu na primjenu zakonskih ratione valoris ograničenja pristupa višim sudovima, sud je u različitoj mjeri u obzir uzimao određene daljnje uzroke, odnosno (i) predvidljivost ograničenja, (ii) pitanje treba li podnosilac zahtjeva ili tužena država snositi štetne posljedice grešaka počinjenih tokom postupka koje su dovele do uskraćivanja podnosiocu zahtjeva pristupa Vrhovnom sudu i (iii) pitanje može li se smatrati da predmetna ograničenja uključuju 'pretjerani formalizam' (vidi posebno Garzičić protiv Crne Gore broj 17931/07, st. 30–32, 21. septembar 2010; gore citirani predmet Dobrić, st. 49–51; gore citirani predmet, st. 46–51; Egić protiv Hrvatske broj 32806/09, st. 46–49. i 57, 5. juni 2014.; Sociedad Anónima del Ucieza protiv Španije broj 38963/08, st. 33–35, 4. novembar 2014. i Hasan Tunç i drugi protiv Turske broj 19074/05, st. 30–34, 31. januar 2017, tačka 85. navedene presude).“
36. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP jasno propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Dakle, nesporno je da je apelantu, odnosno njegovom punomoćniku, već s dostavljanjem tužbe na odgovor moglo i moralo biti poznato da visina spora kako su je tužioci označili u tužbi ne ostavlja mogućnost izjavljivanja revizije. Dakle, u konkretnom slučaju ograničenje je bilo predvidljivo.
37. Kod davanja odgovora na drugo pitanje – snošenja štetnih posljedica zbog propusta počinjenih u toku postupka, Evropski sud je u tač. 93–95. presude u predmetu Zubac protiv Hrvatske istakao da je potrebno ispitati „je li podnosilac zahtjeva bio zastupan tokom postupka te jesu li podnosilac zahtjeva i/ili njegov ili njen punomoćnik pokazali potrebnu revnost u preduzimanju relevantnih radnji u postupku. Doista, prava u postupku obično idu ruku pod ruku s obavezama u postupku. Sud također naglašava da stranke u parnici trebaju pokazati revnost u ispunjavanju postupovnih koraka koji se odnose na njihov predmet (vidi Bąkowska protiv Poljske broj 33539/02, stav 54, 12. januara 2010; vidi također, mutatis mutandis, Unión Alimentaria Sanders S. A. protiv Španije, 7. juli 1989, stav 35, serija A, broj 157). Štaviše, sud je stavio naglasak na pitanje je li podnosiocima zahtjeva na raspolaganju bilo pravno zastupanje (vidi, naprimjer, gore citirani predmet Levages Prestations Services, stav 48, i Lorger protiv Slovenije (odluka) (broj 54213/12, stav 22, 26. januar 2016). Kao drugo, sud će uzeti u obzir jesu li se greške mogle izbjeći od samog početka (vidi, naprimjer, Edificaciones March Gallego S. A. protiv Španije, 19. februar 1998, stav 35, Izvještaji 1998-I).95. Kao treće, sud će ocijeniti mogu li se greške uglavnom ili objektivno pripisati podnosiocu zahtjeva ili nadležnim vlastima, naročito sudu/sudovima. Konkretno, ograničenje pristupa sudu bilo bi nerazmjerno kada bi nedopuštenost pravnog sredstva bila rezultat pripisivanja greške podnosiocu zahtjeva za koju on ili ona nisu objektivno odgovorni (vidi Examiliotis protiv Grčke (broj 2), broj 28340/02, stav 28, 4. maj 2006; vidi također gore citirani predmet Platakou, st. 39. i 49; gore citirani predmet Sotiris i Nikos Koutras ATTEE, stav 21; i Freitag protiv Njemačke broj 71440/01, st. 39–42, 19. juli 2007.“
38. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je apelanta u toku postupka pred redovnim sudovima zastupalo stručno lice – advokat. U vezi s tim Ustavni sud ponovo podsjeća na odredbe člana 321. st. 2. i 3. ZPP kojima je propisano da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naznačio (stav 2), a ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana, tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, sud će najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti tačnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora (stav 3). Osim toga, odredbama člana 320. ZPP propisano je da ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja određenog potraživanja ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati, ali ako predmet zaloga ima manju vrijednost od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzet će se vrijednost predmeta zaloga.
39. Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je nesporno da je pred prvostepenim sudom ne samo u dostavljenoj tužbi, već i u toku rasprave, više provedenih dokaza ukazivalo na visinu potraživanja i procijenjenu vrijednost nekretnina, ali da na navedeni nerazmjer nije reagirao apelantov punomoćnik (iako se, kako je već rečeno, radilo o stručnom licu – advokatu), niti u odgovoru na tužbu, niti u toku glavne rasprave, već tek u žalbenom postupku. U žalbenom postupku Kantonalni sud je taj apelantov žalbeni navod odbio jer nije postavljen shodno navedenim odredbama ZPP. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o grešci koja se mogla otkloniti i na samom početku postupka.
40. Ustavni sud, u vezi s tim, naglašava da je sudska praksa Vrhovnog suda dosljedna i jasna po pitanju nedopuštenosti revizije kada je vrijednost predmeta spora ispod zakonom propisane i da se takve revizije redovito odbacuju, osim ako su ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. izuzetne revizije kod koje je rješavanje revizije od značaja za buduću prasku redovnih sudova (što u konkretnom predmetu nije bio slučaj). U ovakvoj konstelaciji Ustavni sud zapaža da se pojavljuje problem koji je Evropski sud istakao u navedenoj presudi Zubac protiv Hrvatske u tač. 91. i 92. te presude, a prema kojima su „problematičnije one situacije u kojima su se postupovne greške dogodile i na strani podnosioca zahtjeva i na strani nadležnih vlasti, naročito sud(ov)a. U takvim slučajevima ne postoji jasno pravilo u sudskoj praksi suda, a u vezi s pitanjem na koga treba staviti teret; rješenje tada zavisi od svih okolnosti predmeta u cjelini. Međutim, neke se smjernice mogu razlučiti u sudskoj praksi Suda. Konkretno, u svojoj odluci na koga treba staviti teret sud se treba voditi razmatranjima prema naprijed navedenim pitanjima“.
41. Dakle, uzimajući u obzir naprijed citirane relevantne odredbe ZPP, te sagledavajući konkretan predmet u cjelini, Ustavni sud smatra da se pogreške koje su apelantu onemogućile pristup Vrhovnom sudu mogu uglavnom i objektivno pripisati apelantu, odnosno njegovom punomoćniku, jer su imali dovoljno vremena do upuštanja u raspravu da zatraže izmjenu vrijednosti spora. Ustavni sud, također, smatra i da apelantov propust nije mogao biti opravdan eventualnim propustom nižestepenog suda u tom pravcu jer bi to bilo u suprotnosti s načelom vladavine prava i zahtjevom savjesnog i pravilnog vođenja postupka i pažljive primjene mjerodavnih pravila postupka. Pri tome, Ustavni sud naglašava i da je odlukom Vrhovnog suda osigurana pravna sigurnost i pravilno djelovanje pravosudnog sistema. Vrhovni sud je, kako je to bio slučaj i u predmetu Zubac protiv Hrvatske, u nedostatku bilo kakvog razloga da se dovodi u pitanje zakonom utvrđeni okvir postupanja o načinu na koji se vrijednost predmeta spora mora naznačiti, primijenio obavezne odredbe ZPP, a što ne predstavlja pretjerani formalizam. Zbog toga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
42. U odnosu na ostale apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto konkretan postupak nije trebalo spojiti s postupkom broj 25 0 Ps 036066 13 Ps, te zašto se u vezi s tim ne radi o litispendenciji, a ta obrazloženja Ustavni sud neće ponavljati na ovom mjestu jer su prezentirana u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja i u vezi s pitanjem zašto je trebalo raskinuti sporni ugovor o hipoteci te da su, pri tome, dali detaljnu analizu postupaka apelanta i cedenta nakon zaključenja navedenog ugovora i ugovora o cesiji, koji su bili u suprotnosti s odredbama tih ugovora i koji su onemogućili prvotužioca da ispunjava svoje obaveze, pa i, eventualne, obaveze prema apelantu i cedentu. Pri tome, Ustavni sud ističe i da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da nisu utvrđivali postojanje dugovanja između apelanta i tužilaca, što je vidljivo i iz činjenica konkretnog predmeta. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje te da ih apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantov punomoćnik do upuštanja u raspravljanje s tužiocima, kako je to propisano relevantnim odredbama ZPP, nije zatražio ispravku vrijednosti spora naznačenu u tužbi koja je bila u jasnoj disproporciji sa stvarnom vrijednošću spora, pa je apelantova revizija i odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije i kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo raskinuti ugovor o hipoteci, zašto u konkretnom slučaju ne postoji litispendencija s predmetom na koji se apelant poziva i zašto taj predmet nije bilo moguće spojiti s konkretnim predmetom.
46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević