Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-972/19 (S.B.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-972/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 972/19, rješavajući apelaciju S.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S.B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 227944 18 Gž od 24. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 227944 15 P od 18. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 227944 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Oružni sud) broj 71 0 P 227944 18 Gž od 24. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 227944 15 P od 18. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 5068/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 5. septembra 2018. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 227944 18 Gž od 24. maja 2018. godine (koju je osporio i ovom apelacijom), budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom apelantove revizije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5068/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, kao i od pravnog zastupnika mldb A.V. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica ili tužiteljice) i S.V. (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica ili tužiteljice) zatraženo je 16. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. jula 2020. godine, dok tužiteljice u ostavljenom roku nisu dostavile odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 227944 15 P od 18. januara 2018. godine utvrđeno je da je apelant biološki otac prvotužiteljice koju je 18. augusta 2014. godine u Banjoj Luci rodila drugotužiteljica, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude navedena činjenica upiše u matičnu knjigu rođenih Matičnog ureda Banja Luka. Istom presudom je obavezan apelant da na ime izdržavanja prvotužiteljice plaća mjesečno iznos od 500,00 KM počev od 1. juna 2016. godine, i to svakog prvog do petog u mjesecu za tekući mjesec, na tekući račun drugotužiteljice, dok za to postoje zakonski razlozi, ili do drugačije odluke suda, s tim što je dospjele, a neplaćene obroke dužan platiti odjednom sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog obroka pa do uplate. Osnovni sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je drugotužiteljica 18. augusta 2014. godine u Banjoj Luci rodila prvotužiteljicu, da u izvodu iz matične knjige rođenih za matično područje Banja Luka nije upisano ime i prezime oca, te da iz DNK analize od 6. oktobra 2017. godine proizlazi vjerovatnoća očinstva apelanta od 99,99% i mišljenje da je apelant prirodni (biološki) otac prvotužiteljice. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu iskaza drugotužiteljice utvrdio da je apelant u periodu od novembra 2015. godine do juna 2016. godine doprinosio za izdržavanje prvotužiteljice plaćanjem mjesečno iznosa od po 500,00 KM, kupovao joj garderobu, te da je platio iznos od 1.500,00 KM za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva drugotužiteljice. Osnovni sud je naveo da iz iskaza drugotužiteljice, također, proizlazi da je zaposlena u advokatskoj kancelariji od 23. januara 2016. godine kao volonter, da sa prvotužiteljicom živi u Banjoj Luci, u stanu koji je vlasništvo njene majke, te da prvotužiteljicu čuva teta kojoj plaća mjesečno iznos od 350,00 KM, kao i da joj je poznato da apelant ima firmu u Švedskoj, te nekretnine u Švedskoj i Beogradu. Osnovni sud je naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da ne doprinosi izdržavanju od 1. juna 2016. godine, a da je ranije uplaćivao novčane iznose i kupovao garderobu za prvotužiteljicu, da je nezaposlen, da je firmu u Švedskoj prodao, a da firma u Banjoj Luci ne radi i da ima obaveze prema Poreznoj upravi, te da nema nekretnina na svom imenu u Švedskoj, kao ni u Beogradu, osim što vodi sudski spor u Beogradu radi predaje u posjed nekretnina koje je kupio i za koje postoji porezni dug od 42.000,00 eura. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelant u periodu od „31. novembra 2015. godine do 6. juna 2016. godine“ ukupno uplatio iznos od 6.000,00 KM na ime izdržavanja prvotužiteljice, te da je u sudskom registru upisano društvo ,,Arosa“ d.o.o. Glamočani, Laktaši, čiji je osnivač apelant, kao i da je apelant porezni obveznik sa adresom u Beogradu, te da se vodi kao porezni dužnik na imovinu.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja (prvenstveno DNK analize, kojem nalazu stranke nisu prigovarale), Osnovni sud je primjenom odredaba člana 109. stav 3. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PZ) zaključio da je apelant prirodni otac prvotužiteljice.

9. U vezi sa odlukom o izdržavanju prvotužiteljice, Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 265, 253, 259, 262. i 232. PZ, koje je citirao, naglasivši da tužiteljice tužbenim zahtjevom zahtijevaju isplatu iznosa od 1.000,00 KM, a da apelant predlaže da se visina odredi u iznosu od 350,00 KM, da je drugotužiteljica starosne dobi od 34 godine, a da apelant ima 49 godina, da su sposobni za rad i da su u mogućnosti da stječu svojim radom prihode, dok je prvotužiteljica uzrasta od tri i po godine. Osnovni sud je, također, naglasio da je nesporno da apelant ne stječe prihode u Republici Srpskoj, te da živi u inozemstvu, da u inozemstvu ostvaruje zaradu, što je naveo i u svojoj izjavi, a što drugotužiteljica ne spori. Prilikom odlučivanja o visini apelantovog doprinosa u izdržavanju prvotužiteljice Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 232. stav 2. PZ, koju je citirao, naglasivši da je dosuđeni iznos od 500,00 KM adekvatan potrebama mldb. djeteta (prvotužiteljice) njenog uzrasta i psiho-fizičkog razvoja koji će, uz doprinos drugotužiteljice kao zakonske zastupnice mldb. djeteta u vezi sa svakodnevnim staranjem i brigom o djetetu, biti dovoljan iznos za podmirenje osnovnih životnih potreba. Osnovni sud je naglasio da je ocijenio navode drugotužiteljice da je apelant u mogućnosti da doprinosi za izdržavanje zato što je u finansijskoj mogućnosti i zato što ima nekretnine u Švedskoj i u Srbiji, te da ima svoje firme. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da su ovi navodi drugotužiteljice neosnovani, jer je za odluku o visini izdržavanja mjerodavno koje su to potrebe mldb. djeteta, te da djetetu od tri i po godine ne treba mjesečno 1.000,00 KM da bi bile podmirene osnovne potrebe mldb. djeteta, imajući u vidu sadašnje okolnosti koje se odnose na njenu dob, psiho-fizički razvoj, potrebe, te sredinu u kojoj živi.

10. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio na osnovu čl. 110. i 142. PZ o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 6. obrazloženja presude.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 227944 18 Gž od 24. maja 2018. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu u osporenom dijelu odluke o doprinosu za izdržavanje djeteta i troškovima postupka potvrdio. Odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

12. Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio svaki od provedenih dokaza zasebno, ocjenjujući i sve dokaze zajedno, nakon čega je, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 232. stav 2. PZ kojom je propisano da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. U sporovima za izdržavanje sud je dužan utvrditi potrebe lica koje traži izdržavanje i mogućnosti lica koje je dužno davati izdržavanje, uzimajući u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je o visini apelantove obaveze prvostepeni sud odlučio uzimajući u obzir, prije svega, potrebe malodobnog djeteta, a onda i apelantove mogućnosti u skladu sa odredbama čl. 232. i 253. PZ za što je dao valjano obrazloženje.

13. Okružni sud je naveo da apelant nema prebivalište u Banjoj Luci, da živi u Švedskoj, ali da ima imovinu u Beogradu i firmu u Banjoj Luci, dok drugotužiteljica živi sa kćerkom u majčinom stanu, plaća tetu za čuvanje mldb. djeteta, te da je zaposlena kao volonter u advokatskoj kancelariji. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da ne ostvaruje nikakvu zaradu, da je trenutno nezaposlen, tvrdeći da firma u Banjoj Luci ne posluje, jer ima poreznih obaveza i da izdržava kćerku J.B., koja je student. Pri tome Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je njegova materijalna situacija znatno pogoršana, posebno imajući u vidu njegove navode da je nekretnine koje je imao u Švedskoj (stan i kuća) prodao, bez obzira na tvrdnje da je tim sredstvima vratio dugove i kredite, („te nešto novca zadržao“). Okružni sud je naveo da apelant navedenim tvrdnjama nije dokazao da nije u mogućnosti da isplaćuje dosuđeni iznos izdržavanja za prvotužiteljicu, koji (pored kupovine drugih stvari, garderobe) je plaćao sve do 1. juna 2016. godine, od kada ne doprinosi izdržavanju djeteta čak ni iznos od 350,00 KM, za koji tvrdi da bi mogao plaćati, pored već postojećih obaveza da izdržava djecu iz prvog braka (od kojih je jedno student). U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da okolnosti na koje je ukazao apelant, da posjeduje firmu u Banjoj Luci i nekretnine u Beogradu, ali da duguje visoke iznose na ime poreza za te nekretnine, upućuju na zaključak da je apelant u mogućnosti da ostvaruje zaradu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno sudio kada je apelanta obavezao da na ime doprinosa za izdržavanje prvotužiteljice mjesečno isplaćuje fiksni iznos od po 500,00 KM, u smislu odredaba člana 262. PZ. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da nisu osnovani niti apelantovi žalbeni navodi kojima je ukazivao na obavezu suda da prilikom odlučivanja o doprinosu za izdržavanje dosudi na osnovu odredbe člana 260. PZ, budući da apelant živi u Švedskoj (izdržava sebe i djecu iz prvog braka/dakle, ostvaruje prihode), pa bila to i naknada za nezaposlenost u kojoj situaciji visina zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj nije relevantna za presuđenje. Pored toga, Okružni sud je istaknuo i da je imao u vidu da je drugotužiteljica starosti 34 godine, dok je apelant starosti 49 godina, te da su sposobni za rad i da su u mogućnosti da stječu svojim radom prihode, te da, shodno odredbi člana 232. stav 2. PZ, doprinose za izdržavanje zajedničkog djeteta. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda tužiteljica detaljno pojasnio na str. 4. i 5. obrazloženja presude.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 227944 18 Rev od 11. decembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija kao nedozvoljena primjenom člana 237. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je još naveo da nije ni izuzetno dopustio reviziju u konkretnom slučaju primjenom člana 237. st. 3. i 4. ZPP, jer je ocijenio da ne postoje uvjeti zbog toga što apelant nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da je rješavanje o reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih njegovoj primjeni, niti je dokazao da ovakvih i sličnih predmeta ima u broju koji bi opravdao odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji, ili da nižestepeni sudovi kod istog ili sličnog činjeničnog i pravnog stanja drugačije sude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

16. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U suštini, smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja visine izdržavanja dali paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku. Također, ističe da je Okružni sud osporenu presudu donio isključivo na pretpostavci i činjenici o imovini koju je nekada imao u Švedskoj i koju ima u Beogradu, dok je zanemario činjenicu da je drugotužiteljica (majka djeteta) mlada, zdrava i radno sposobna.

b)Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke. Nadalje, Okružni sud je naveo da se neosnovano u apelaciji navodi da je osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava budući da je prvostepeni sud u presudi od 18. januara 2019. godine pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, zbog kojih razloga je presuda prvostepenog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o apelantovom doprinosu izdržavanju prvotužiteljice potvrđena osporenom odlukom. Smatra da u postupku koji je vođen pred tim sudom nije došlo do povrede Ustava BiH i povreda odredaba Evropske konvencije na koje apelant ukazuje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke o visini izdržavanja imao u vidu potrebe maloljetnog djeteta, a onda i mogućnosti apelanta da doprinosi izdržavanju, te je odluku o visini izdržavanja donio u skladu sa odredbama čl. 232, 253, 259. i 262. PZ. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije na koje je ukazao apelant s obzirom na to da je postupak proveden u skladu sa odredbama ZPP i PZ, odnosno da je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

19. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

7. Utvrđivanje očinstva i materinstva Član 109.

(1) Djetetova majka je žena koja ga je rodila.

(2) Ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana po prestanku braka, smatra se muž majke djeteta.

(3) Ocem djeteta koje je rođeno van braka, smatra se lice koje dijete prizna za svoje ili čije je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.

(4) Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka roka od 270 dana po prestanku njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz prethodnog braka, osim ako muž majke iz kasnijeg braka sa njenim pristankom prizna dijete za svoje.

Član 232.

(1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.

(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.

4. Određivanje izdržavanja Član 253.

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba. (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Član 259.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.

(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju.

(3) Postupak izvršenja radi naplate izdržavanja iz prethodnog stava pokreće sud po službenoj dužnosti.

Član 260.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohotka u Republici. (2) Izuzetno ako je iznos izdržavanja u slučaju iz prethodnog stava veći od zajamčenog ličnog dohotka, sud ga određuje u fiksnom novčanom iznosu.

(3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261.

sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje.

Član 262.

Ukoliko lice koje je po ličnom odnosu koji zakon priznaje kao osnov obaveze izdržavanja pozvano od drugog lica da daje izdržavanje, a bavi se nekom djelatnošću od koje ostvaruje prihode, sud će visinu izdržavanja utvrditi u fiksnom iznosu.

5. Postupak u sporovima za izdržavanje Član 265.

(1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi.

(2) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05,

63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 191.

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime, prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donesena.

Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje ovakvih presuda.

21. Konvencija o pravima djeteta [koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 227944 18 Gž od 24. maja 2018. godine protiv koje apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek budući da je revizija koja je izjavljena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena. Međutim, apelant je podnošenjem apelacije broj AP 5068/18 (vidi tačku 2. ove odluke) sebi osigurao pravo na podnošenje nove apelacije Ustavnom sudu nakon odluke Vrhovnog suda o podnesenoj reviziji, bez obzira na to o kakvoj se odluci radilo, meritornoj ili procesnoj odluci, kao u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud blagovremenost predmetne apelacije ispitati u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 227944 18 Rev od 11. decembra 2018. godine. Iz dostavnice koju je Osnovni sud dostavio na traženje Ustavnog suda proizlazi da je apelantov opunomoćenik navedeno rješenje Vrhovnog suda primio 4. februara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 4. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanta i tuženih, odnosno o doprinosu izdržavanju djeteta, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba), da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što je prvostepeni sud, prilikom određivanja visine izdržavanja, dao paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Osnovni sud, što je potvrdio i Okružni sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom određivanja visine doprinosa apelanta izdržavanju mldb. djeteta (dosuđen iznos od 500,00 KM umjesto iznosa od 350,00 KM sa kojim je bio saglasan apelant) i pri tome se pozvali na relevantne odredbe čl. 232. i 253. PZ. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, prilikom donošenja odluke o visini izdržavanja, prije svega, ocijenili potrebe mldb. djeteta, posebno imajući u vidu njegovu dob, psiho-fizički razvoj, potrebe, te sredinu u kojoj živi, kao i obavezu apelanta i drugotužiteljice, kao roditelja mldb. djeteta, da izdržavaju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Prema tome, Ustavni sud je u odnosu na razloge osporene odluke, u kojoj je Okružni sud prihvatio razloge prvostepenog suda, zaključio da je apelant u mogućnosti da ostvaruje zaradu, odnosno da živi u Švedskoj, da izdržava sebe i djecu iz prvog braka, zbog čega ga je obavezao da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u iznosu od 500,00 KM, suprotno apelacionim navodima, te da ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani.

34. U odnosu na navode iz apelacije da je prvostepeni sud prilikom određivanja visine izdržavanja dao paušalno i neutemeljeno obrazloženje za određenu visinu koja je u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki navod iz tužbe, odnosno žalbe, koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

35. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

36. Pri tome Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju u potpunosti ispoštovane i garancije iz čl. 3. i 12. Konvencije o pravima djeteta, te da su redovni sudovi svoje odluke isključivo zasnovali na interesima mldb. djeteta. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema (ni) kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta, budući da su prilikom donošenja osporenih odluka redovni sudovi vodili računa prvenstveno o interesima mldb. djeteta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 266/19 od 12. marta 2019. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o visini doprinosa izdržavanja mldb. djeteta povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenih prava temelje na istim navodima koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na utvrđenje o visini doprinosa izdržavanja mldb. djeteta), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u dijelu u kojem je odlučeno o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta, budući da su redovni sudovi pri donošenju odluka o određivanju visine apelantovog doprinosa izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u svojima presudama odgovorili na svaki tužbeni, odnosno žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje i za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-972/19 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio