Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2579/20 (S.M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2579/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2579/20, rješavajući zahtjev S. M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev S. M. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. jula 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 P 080794 19 Rev od 29. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 080974 18 Gž od 14. juna 2019. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ip 026108 20 Ip 2 do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

3. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 080974 16 P od 5. aprila 2018. godine je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje na trosobnom stanu apelanta, pobliže označenom u izreci presude, što su tuženi „Sberbank BiH“ d.d Sarajevo i „Interijer“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi, ili prvotužena i drugotuženi) dužni priznati i trpjeti, te je ukinuto Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 80 0 Ip.045885 13 lp od 28. marta 2013. godine u tom dijelu i obustavljen izvršni postupak koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom pod brojem 59 0 Ip 026108 13 Ip u odnosu na predmetni stan, te je brisana zabilježba vođenja izvršnog postupka. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.691,00 KM.

4. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud utvrdio: da je apelant sa drugotuženim 23. oktobra 2009. godine zaključio kupoprodajni ugovor koji su potpisali zakonski zastupnik prodavca-drugotuženog i apelant kao kupac i koji je ovjeren pečatom drugotuženog, te da nije sačinjen u formi notarski obrađenog ugovora; da je apelant zatim isplatio cijelu kupoprodajnu cijenu u toku 2010. godine i te godine i ušao u posjed predmetnog stana u kome se nalazi i danas; da je prvotužena podnijela prijedlog za izvršenje 4. marta 2013. godine protiv izvršenika-drugotuženog radi naplate svojih potraživanja i to na imovini izvršenika koju čini i predmetni stan u posjedu apelanta; da je sud dopustio izvršenje rješenjem od 28. marta 2013. godine i zaključkom od istog datuma odredio zabilježbu ovog rješenja o izvršenju; da je zabilježba evidentirana u zemljišnim knjigama 24. maja 2013. godine; da je u to vrijeme kao vlasnik predmetnog stana bio upisan drugotuženi; da je apelant sa drugotuženim zaključio notarski obrađen ugovor 18. juna 2013. godine i da se na osnovu njega uknjižio kao vlasnik predmetnog stana 10. septembra 2013. godine; da je apelant u izvršnom postupku upućen na parnicu da dokaže da je izvršenje na predmetnom stanu nedopušteno.

5. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev usvojio i pored toga što je apelant kao vlasnik predmetnog stana i suvlasnik idealnog dijela nekretnine neodvojivo povezanog sa predmetnim stanom, uknjižen nakon izvršene zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige (predmetom koje zabilježbe je i navedeni stan). Prema shvatanju Osnovnog suda, s obzirom na upise tereta u „C“ listu zk. uložaka navedenih u presudi (koji su vršeni od 8. juna 2010. godine do kraja 2012. godine, a odnose se na upis hipoteka na nepokretnostima u vezi sa istom stambenom zgradom) i na analitičke kartice prvotužene za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2011. godine, iz kojih proizlazi da je kredit drugotuženom dat radi kupovine stanova u predmetnom objektu i na okolnost da je upis prava svojine drugotuženog u vrijeme vođenja izvršnog postupka oboriva pretpostavka tačnosti upisa, prvotužena se ne može osnovano pozivati na povjerenje u zemljišne knjige. Iz ovih razloga, a na osnovu član 72. Zakona o izvršnom postupku (59/03 do 66/08, u daljnjem tekstu: ZIP), Osnovni sud je zaključio da je apelant određena prava na predmetnom stanu stekao prije zabilježbe vođenja navedenog izvršnog postupka.

6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 080974 18 Gž od 14. juna 2019. godine, žalba prvotužene je usvojena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i apelant je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.106,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.316,25 KM.

7. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja, ali ne i pravne zaključke Osnovnog suda pa je, nalazeći da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine zaključen između apelanta i drugotuženog ništav jer nije zaključen u zakonom propisanoj formi (član 68. stav 1. tačka 4. i stav 3. Zakona o notarima („Službeni glasnik RS“ broj 86/04 do 68/17), žalbu prvotužene usvojio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Prema shvatanju Okružnog suda, s obzirom da u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (kada je na spornom stanu u zemljišnim knjigama bio uknjižen drugotuženi), a najkasnije do zabilježbe izvršenja, u zemljišne knjige (28. marta 2013. godine), apelant nije imao vlasnička prava koja ne dopuštaju provođenje izvršenja. Kasnije promjene vlasništva u korist apelanta na istom stanu (uknjižbom izvršenom 10. septembra 2013. godine, tj. nakon zabilježbe izvršenja), ne sprečavaju da se izvršni postupak nastavi i protiv novog vlasnika stana (kao izvršenika), jer je zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja (prvotužena), stekao prvenstveno pravo namirenja (član 72. st. 2. i 3. ZIP)

8. Vrhovni sud je Presudom broj 80 P 080794 19 Rev od 29. maja 2020. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda od od 14. juna 2019. godine.

9. Vrhovni sud je, kao i Okružni sud, zaključio da apelant u smislu odredbe člana 52. stav 5. ZIP-a nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, jer se tek uknjižbom stiče pravo svojine na nepokretnostima i da se apelant tek na temelju notarski obrađenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana uknjižio kao vlasnik tog stana 10. septembra 2013. godine, dakle nakon zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišne knjige izvršene prema odredbi člana 72. stav 1. ZIP-a (28. marta 2013. godine) i nakon upisa zabilježbe vođenja izvršnog postupka u zemljišne knjige (24. maja 2013. godine), kada je kao vlasnik navedenog stana u zemljišno knjižnoj evidenciji bio upisan drugotuženi (izvršenik). Takođe je istaknuto da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ne može osnažiti-konvalidirati, jer se radi o jednom od izuzetaka kada konvalidacija ove vrste ugovora u smislu odredbe člana 73. ZOO nije moguća. Naime, navedeni ugovor je suprotan prinudnim propisima i kao takav je ništav (član 103. ZOO u vezi sa članom 68. stav 1. točka 4, i stav 2. Zakona o notarima), a ništav ugovor je bez dejstva od samog početka ex tunc i takav ugovor ne može biti osnažen.

10. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant prvenstveno navodi da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je kupoprodajnim ugovorom od 23. septembra 2009. godine stekao pravo koje ne dopušta izvršenje na njegovoj imovini s obzirom da je on u cijelosti izvršio svoje ugovorne obaveze, kao što je i prodavac izvršio svoje obaveze izgradnje stana i uvođenja apelanta u posjed, a po stavu sudske prakse ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi smatra se punovažnim ako su ugovorne strane ispunile svoje obaveze iz ugovora i ako to nije protivno cilju zbog kog je forma propisana (član 73. ZOO, te član 9. Zakona o prometu nepokretnosti). U situaciji kada je u momentu zaključivanja ugovora o kupoprodaji stana iz 2009. godine na pravnoj snazi bio Zakon o prometu nepokretnosti (koji je stavljen van snage tek početkom primjene Zakona o stvarnim pravima 1. januara 2010. godine) i donesen Zakon o notarima na koji se isključivo poziva revizioni sud, ukoliko postoji kolizija između propisa isti se ne smiju tumačiti na štetu građana jer se time krše njihova prava na pravično suđenje te druga prava zagarantovana Evropskom konvencijom. Apelant navodi da osim što je stekao pravo na predmetnom stanu prije postupka prinudnog namirenja, on živi u predmetnom stanu i njegov je dom, te se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu AP-2326/18.

12. S obzirom na sve navedeno, te činjenicu da je kod Okružnog privrednog suda nastavljen postupak izvršenja po prijedlogu prvotužene, između ostalog i na predmetnom stanu, te da postoji opravdana bojazan da će do okončanja postupka po apelaciji doći do prodaje stana apelanta u izvršnom postupku apelant je zatražio privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ip 026108 20 Ip 2 do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

14. Ustavni sud, podsjeća da je član 64. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere prvenstveno temelji na tvrdnjama o nezakonitosti presuda Vrhovnog i Okružnog suda, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanti. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje su apelanti navele u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Nadalje, apelant je takođe naveo da u nastavku postupka izvršenja koji se vodi protiv izvršenika, postoji bojazan da će doći do prodaje stana apelanta u izvršnom postupku prije okončanja postupka po apelaciji. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2579/20 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio