Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3406/20 (Š. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3406/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3406/20, rješavajući apelaciju Šefika Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Husića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 086575 18 Gž od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 086575 17 Mal od 1. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Mal 086575 20 Rev od 9. juna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 086575 18 Gž od 19. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 086575 17 Mal od 1. juna 2018. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5016/19 od 11. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 19. septembra 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. juna 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (d.d. za osiguranje „Čamelija" Bihać) da apelantu popravi nastalu štetu na vozilu na način da apelantu isplati iznos od 446,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na vozilu u iznosu od 1.301,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, obavezan je tuženi da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni nesporni dio štete od 855,00 KM, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni nesporni dio štete od 855,00 KM za period od 1. do 16. februara 2016. godine i od 28. marta do 4. aprila 2016. godine. Također, obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 956,61 KM, dok u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se 1. februara 2016. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je na apelantovom vozilu nastupila totalna šteta, da je procijenjena vrijednost apelantovog vozila na dan saobraćajne nezgode 2.080,65 KM, da je vrijednost dijelova vozila koji su spašeni 749,03 KM, tako da je ukupna šteta koju je apelant pretrpio na svom vozilu 1.331.62 KM, te da je tuženi 28.marta 2016. godine apelantu na ime štete isplatio iznos od 885,00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tuženi dužan apelantu isplatiti razliku štete u iznosu od 446,62 KM, a koji iznos se dobije tako što se od ukupne štete koja iznosi 2.080,65 KM oduzme vrijednost spašenih dijelova i iznos koji je tuženi u vansudskom postupku isplatio apelantu. Kantonalni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrđen ukupan obim štete na apelantovom vozilu, te da apelant nije izveo druge dokaze kojima bi eventualno dokazivao da je šteta na vozilu veća nego je to utvrđeno vještačenjem (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da je apelant pretrpio totalnu štetu na svom vozilu, pa nije ni imao izdatke na ime popravke vozila, niti je tuženi imao saznanja za postojanje štete prije nego je apelant prijavio nastanak štetnog događaja. Zbog toga Kantonalni sud smatra da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćeni dio štete za period od 1. do 16. februara 2016. godine i od 28. marta do 4. aprila 2016. godine. Kantonalni sud je naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev za troškove postupka iznad iznosa od 956,61 KM, jer se radi o jednostavnom predmetu, tj. sporu male vrijednosti, te zbog toga što na području gdje je sjedište prvostepenog suda ima dosta advokata, pa troškovi putovanja apelantovog punomoćnika i odsustvo iz kancelarije nisu bili nužni troškovi za vođenje ove parnice.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je vještak oštetio apelanta prilikom obračuna naknade materijalne štete, da zakonska zatezna kamata na naknadu materijalne štete teče od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja nalaza i mišljenja vještaka, te da je sud morao dosuditi apelantu troškove odsustva iz ureda za vrijeme putovanja i prijevoza, jer su potrebni radi vođenja parnice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi (u odnosu na potraživanja naknade troškova postupka) već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 5003/14 od 11. januara 2017. godine, AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-6968/18 od 10. aprila 2019. godine i AP-2765/19 od 19. septembra 2019. godine, broj AP-7243/18 od 23. juna 2020. godine i broj AP-1863/20 od 2. jula 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3406/20 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio