Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/20 (Z. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 2. EK – pravo na život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2534/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2534/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zlatan Mizić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatan Mizić protiv Obavještenja Federalnoga tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004700 20 2 od 19. svibnja 2020.

godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatan Mizić protiv Obavještenja Federalnoga tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004700 20 2 od 19. svibnja 2020.

godine, Rješenja Kantonalnoga tužiteljstva Unsko-sanskoga kantona broj T01 0 KTP 0032271 20 2 od 19. ožujka 2020. godine i Naredbe Kantonalnoga tužiteljstva Unsko-sanskoga kantona broj T01 0 KTA 0032271 19 2 od 29. siječnja 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Mizić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 21. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Obavještenja Federalnoga tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Federalno tužiteljstvo) broj T11 0 KTA 0004700 20 2 od 19. svibnja 2020. godine.

2. Naredbom Kantonalnoga tužiteljstva Unsko-sanskoga kantona (u daljnjemu tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) broj T01 0 KTA 0032271 19 2 od 29. siječnja 2020. godine određeno je da se neće sprovoditi istraga povodom prijave apelanta, stručnoga suradnika za zaštitu i sigurnost na radu Elektrodistribucije Bihać, jer predmetni događaj nema obilježja kaznenoga djela.

3. Rješenjem Kantonalnoga tužiteljstva broj T01 0 KTP 0032271 20 2 od 19. ožujka 2020. godine pritužba apelanta izjavljena povodom naredbe Kantonalnoga tužiteljstva od 29. siječnja 2020. godine, odbijena je kao neutemeljena. U obrazloženju odluke Kantonalno tužiteljstvo je istaklo da je pravilan zaključak postupajućega tužitelja da iz prijave i pratećih spisa očigledno je da prijavljeno djelo nije kazneno djelo. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da je postupajući tužitelj dao obrazloženje svojega zaključka prvenstveno na izostanku konstitutivnoga elementa kaznenoga djela

– Nepoduzimanje mjera zaštite na radu iz čl. 285. st. 1. Kaznenoga zakona, u smislu izvršenja istoga. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da su u konkretnomu slučaju izostali dokazi da je radnik (Z.Š.), prilikom izvršavanja radnoga naloga de facto radio na poslovima i zadacima koji zahtijevaju posebne uvjete rada, odnosno poslove elektromontera. Kantonalno je tužiteljstvo istaklo da svi materijalni dokazi, izuzev radnoga naloga, u kojemu je Z.Š. naznačen kao član radne skupine, prilikom izvršavanja predmetnoga naloga, radio isključivo poslove svojega radnoga mjesta, tj. poslove tehničara pripreme.

4. Obavještenjem Federalnoga tužiteljstva od 19. svibnja 2020. godine, apelant je obaviješten da je temeljem propisanoga nadzora rada, a nakon uvida u pribavljeni spis utvrđeno da su osporene odluke ispravne i na zakonu utemeljene.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da „nesankcioniranje JP Elektroprivreda BiH za neprovođenje mjera zaštite na radu doprinosi daljnjoj praksi nesavjesnoga izvođenja opasnih radova, što je u prošlosti dovodilo do tragičnih nezgoda u kojima su radnici gubili živote“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjive garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovome slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv njega.

8. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv trećih osoba, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojemu bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, prevazišlo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv trećih osoba i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na život

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju, iako postoji nezadovoljstvo apelanta donesenim odlukama Kantonalnoga tužiteljstva i Federalnoga tužiteljstva, Ustavni sud smatra da osporene odluke tužiteljstava sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su tužiteljstva upravo ovako odlučila, a apelant nje ponudio argumente i dokaze da su osporene odluke proizvoljne, odnosno da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na život. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovome dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/20 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio