Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/20 (V. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2549/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2549/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vanja Milašinović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vanja Milašinović protiv Rješenja Republičkoga javnoga tužiteljstva Republike Srpske broj T12 1 KTP 0000950 20 od 19. svibnja 2020.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vanja Milašinović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Amila Mujčinović, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 22. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkoga javnoga tužiteljstva Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Republičko tužiteljstvo) broj T12 1 KTP 0000950 20 od 19. svibnja 2020. godine.
2. Naredbom o neprovođenju istrage Republičkog tužiteljstva od 17. ožujka 2020. godine određeno je da se neće provoditi istraga po kaznenoj prijavi apelanta protiv osobe M.D., zbog kaznenoga djela Zlouporaba službenoga položaja ili ovlaštenja iz čl. 347. st. 1. Kaznenoga zakonika, jer nema osnova sumnje da je prijavljena osoba učinila kazneno djelo.
3. Osporenim rješenjem Republičkoga tužiteljstva od 19. svibnja 2020. godine pritužba apelanta podnesena na naredbu o neprovođenju istrage odbijena je kao neutemeljena.
4. U obrazloženju osporene odluke Republičko je tužiteljstvo istaklo da je na temelju navoda podnesene pritužbe utvrđeno da apelant uz istu nije priložio ili ukazao na postojanje dokaza u prilog svojih tvrdnji, koji bi potkrijepili postojanje osnova sumnje da je prijavljeni učinio kazneno djelo za koje se tereti, pri čemu apelant uopće ne konkretizira navodne radnje izvršenja kaznenoga djela prijavljene osobe, koje bi predstavljale obilježje bića kaznenoga djela. Republičko je tužiteljstvo istaklo da je, na temelju ocjene dokaza, tužitelj donio naredbu o neprovođenju istrage nalazeći da nema osnova sumnje da je prijavljena osoba, u svojstvu službene osobe, odnosno notara, učinila kazneno djelo Zlouporaba službenoga položaja ili ovlasti, za koje se tereti prijavom ili neko drugo kazneno djelo.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog donošenja rješenja Republičkoga tužiteljstva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnome slučaju primjenjive garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovomu slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji priznaje pravo svakome pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega.
8. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "utemeljenost kaznene optužbe" protiv trećih osoba, u kojemu se apelant pojavljuje u ulozi podnositelja kaznene prijave. Ustavni sud smatra da u kaznenim postupcima članak 6. Europske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe. Naime, samo se takva osoba može smatrati «žrtvom» u smislu članka 6. Europske konvencije. Prema tomu, obrnuto tumačenje članka 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv druge osobe, nadmašilo bi jezičke okvire tumačenja članka 6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-19/02 od 17. ožujka 2004. godine i AP-2641/17 od 7. rujna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Iz navedenoga proistječe da pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenoga postupka protiv trećih osoba i da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u svezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnomu postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević