Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3155/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3155/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3155/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 166791 18 Pž 2 od 12. septembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 166791 18 Pž 2 od 12. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 166791 16 Ps 2 od 15. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor od 29. januara 2010. godine koji je Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona zaključilo sa drugotuženim (Udruženje sportskih ribolovaca RVI „Stara Spreča“ Dobošnica) o ustupanju ribolovne zone „Staro korito rijeke Spreče“ na korišćenje, davanjem ribolovnog prava koje obuhvata ribolovne vode pobliže označene predmetnim ugovorom. Obavezan je apelant da prvotuženom (Tuzlanski kanton, Vlada Tuzlanskog kantona, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona) naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. decembra 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 166791 18 Pž 2 od 12. septembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je članom 5. Zakona o slatkovodnom ribarstvu propisano da ribolovna područja, odnosno dijelove ribolovnih područja - ribolovne zone, određuje i ustupa na korišćenje fizičkoj i pravnoj osobi, odnosno udruzi ili organizaciji sportskih ribolovaca, kantonalno ministarstvo mjerodavno za poslove poljoprivrede, dok je članom 7. tog zakona propisano da kantonalno ministarstvo s korisnikom zaključuje ugovor o ustupanju ribolovnog područja, te je istim članom preciziran i sadržaj ugovora. Kantonalni sud je ukazao da, kako je predmetni ugovor zaključen shodno odredbama čl. 5. i 7. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, to osporeni ugovor nije protivan prinudnim propisima, pa samim tim nije ni ništav, u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je takođe ukazao da predmetni ugovor nije protivan ni Zakonu o koncesijama, jer iz sadržaja Ugovora o koncesiji od 17. februara 2006. godine zaključenog između apelanta i prvotuženog (i aneksa tog ugovora) proizlazi da je apelantu data koncesija površinske eksploatacije uglja (shodno odredbama člana 3. tačka 4) Zakona o koncesijama), a nije mu data i koncesija korišćenja vodotoka i drugih voda (u smislu odredaba člana 3. tačka 1) Zakona o koncesijama), odnosno nije mu data koncesija na korišćenje vodotoka „Staro korito rijeke Spreče“. Kantonalni sud je zaključio da stoga, sama činjenica što se „Staro korito rijeke Spreče" nalazi u okviru eksploatacionog polja površinskog kopa „Šikulje“ ne znači da je, suprotno tvrdnjama apelanta koje ponavlja i u žalbi, predmet spornog Ugovora o ustupanju ribolovne zone „Staro korito rijeke Spreče“ nedopušten, u smislu odredaba čl. 46. i 47. ZOO, pa da je u vezi s tim, a shodno odredbama člana 103. ZOO, taj ugovor ništav.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 12. septembra 2019. godine, Vrhovni sud Federacije BiH je predmetnu reviziju odbacio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Dakle, potrebno je odgovoriti na pitanje li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima ili obavezama apelanta. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantuje svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neko lice stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo o građanskim pravima apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već o „sporu“ apelanta i tuženih (Tuzlanskog kantona, Vlada Tuzlanskog kantona, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona kao prvotuženog i Udruženja sportskih ribolovaca RVI „Stara Spreča“ Dobošnica kao drugotuženog), a u vezi punovažnosti ugovora o ustupanju ribolovne zone na korišćenje davanjem ribolovnog prava (za koje je utvrđeno da je u isključivoj diskrecionoj nadležnosti prvotuženog), iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodnu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud ukazuje de se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, slijedom čega su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5843/18 od 11. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3155/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio