Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1086/19 (S. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Uporedive situacije
  • Porodični život
  • Proporcionalnost
  • Državljanstvo
  • Naknada
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1086/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1086/19, rješavajući apelaciju Selme Mušanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Selme Mušanović.

Utvrđuje se da je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Selme Mušanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026564 16 U od 25. februara 2019. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na rad, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selma Mušanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026564 16 U od 25. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 20. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. jula do 6. augusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Službe broj 08-35-3936/16 JĆ od 13. aprila 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za priznavanje prava na naknadu umjesto plaće ženi - majci za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta. U obrazloženju rješenja je utvrđeno da je apelantica zaposlena na neodređeno vrijeme neprekidno od 2010. godine (što je utvrđeno na osnovu obrasca Porezne uprave i Ugovora o radu), da je državljanka Republike Makedonije sa stalnim boravkom u Bosni i Hercegovini i da ne ispunjava uvjete za priznavanje traženog prava iz člana 6. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) zbog čega je odbijen njen zahtjev.

6. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Službe, koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj 13-03-35-801/16 od 16. maja 2016. godine.

7. U obrazloženju tog rješenja je konstatirano da u prvostepenom rješenju nije bilo nedostataka koji bi prvostepeno rješenje činili nezakonitim. S tim u vezi, Ministarstvo je ukazalo na odredbu člana 6. Zakona o socijalnoj zaštiti kojom je propisano da prava prema tom zakonu ne mogu ostvariti lica koja nisu državljani Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ministarstvo je naglasilo da Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite) daje osnove socijalne zaštite i zaštite porodice sa djecom za područje Federacije Bosne i Hercegovine sa kojim moraju biti usklađeni kantonalni zakoni, koji članom 7. stav 4. propisuje da prava utvrđena tim zakonom ne mogu ostvarivati lica koja nisu državljani Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis.

8. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 026564 16 U od 25. februara 2019. godine.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbe člana 6. Zakona o socijalnoj zaštiti i člana 7. stav 4. Zakona o osnovama socijalne zaštite i nespornu činjenicu da apelantica nije državljanka Bosne i Hercegovine, zaključio da su upravni organi u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin zahtjev kao neosnovan. Pri tome Kantonalni sud je naglasio da su citirane odredbe imperativnog karaktera koje su upravni organi i sud dužni primijeniti. Ocjena zakonitosti navedenih odredaba zakona i njihova usklađenost sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ne mogu se preispitivati u konkretnom postupku zbog čega je sud ocijenio da su prigovori tužbe istaknuti u tom pravcu bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad.

11. Apelantica navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem onemogućena da koristi svoje pravo na naknadu za porodiljsko odsustvo, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

12. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, apelantica, u suštini, tvrdi da je diskriminirana u odnosu na druge porodilje u vezi sa ostvarivanjem jednog od prava iz socijalne zaštite, i to samo zbog toga što nije državljanka BiH. Ističe da majke koje zakonito borave u Bosni i Hercegovini u Kantonu Sarajevo nisu ravnopravne u društvenim odnosima, odnosno da nemaju jednak pristup pravdi i pravu, jer kantonalni Zakon koji regulira ovu oblast nije uzeo u obzir međunarodne standarde propisane članom 14. Evropske konvencije.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi kojom, prema mišljenju tog suda, nisu povrijeđeni čl. 6. i 8. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, kao ni odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije.

14. Ministarstvo je navelo da je, rješavajući o apelanticinoj žalbi, primijenilo Zakon o socijalnoj zaštiti koji je u to vrijeme bio na snazi. S tim u vezi, Ministarstvo je ukazalo na odredbu člana

19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 28/18) u kojem se u članu 148. poslije stava 1. dodaje novi stav 2. koji glasi: „Izuzetno od člana 6. ovog zakona, pravo na naknadu umjesto plaće ženi – majci mogu ostvariti strane državljanke kojima je aktom nadležnog organa odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini, koje ispunjavaju uvjete u pogledu prebivališta u Kantonu Sarajevo i uvjete propisane članom 149. ovog zakona.“ Dakle, Ministarstvo je u konkretnom predmetu postupilo po izričitom opredjeljenju zakonodavca iskazanom u članu 6. navedenog zakona, koji u vrijeme rješavanja o žalbi nije propisivao izuzetak kada su u pitanju prava na naknadu umjesto plaće ženi – majci koja je u radnom odnosu.

15. Služba je navela da je apelantica državljanka Republike Makedonije, te da, shodno članu 6. Zakona o socijalnoj zaštiti, nije ispunila uvjete za priznavanje prava naknade umjesto plaće ženi

– majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta. Osim toga, Služba je ukazala i na odredbu člana 7. Zakona o osnovama socijalne zaštite kojom je propisano da prava utvrđena tim zakonom ne mogu ostvarivati lica koja nisu državljani Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Služba je istakla da je na osnovu navedenih propisa i donijela prvostepeno rješenje.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 38/14 - prečišćeni tekst, 38/16, 44/17 i 28/18) U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 38/14 - prečišćeni tekst, 38/16 i 44/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim novinama, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prava po ovom zakonu ne mogu ostvariti osobe koje nisu državljani Bosne i Hercegovine.

2. Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta Član 148.

Izuzetno od člana 7. ovog zakona pravo na naknadu umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (u daljem tekstu: naknada plaće ženi-majci) mogu ostvariti osobe koje imaju boravište u Kantonu Sarajevo i utvrđen status raseljene osobe.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 28/18 od 5. jula 2018. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U članu 6. iza riječi: "Hercegovine" dodaje se interpunkcijski znak: "zarez" i riječi: "ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano".

Član 19.

U članu 148. iza stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

"Izuzetno od člana 6. ovog zakona, pravo na naknadu umjesto plaće ženi - majci mogu ostvariti strane državljanke kojima je aktom nadležnog organa odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini, koje ispunjavaju uvjete u pogledu prebivališta u Kantonu Sarajevo i uvjete propisane članom 149. ovog zakona."

Prelazne i završne odredbe Član 32.

Postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna, a nisu okončani, okončaće se po odredbama ovog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Član 34.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Kantona Sarajevo".

18. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (4) Prava utvrđena ovim Zakonom ne mogu ostvarivati lica koja nisu državljani Bosne i Hercegovine.

19. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 5. tačka e) (Izuzeci od principa jednakog postupanja) Zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Sljedeće mjere neće se smatrati diskriminacijskim kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada:

[…]

e) su zasnovane na državljanstvu na način predviđen zakonom;

[…] Član 24. st. (1) i (2) (Usaglašavanje ostalih propisa s ovim zakonom) (1) U slučaju neusaglašenosti drugih zakona s ovim zakonom u postupcima po ovom zakonu, primjenjivat će se ovaj zakon.

(2) Svi zakoni i opći propisi bit će usaglašeni s odredbama ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost i prava na rad

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost i prava na rad Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

23. Ustavni sud ukazuje da postupak u kojem je donesena osporena presuda ne pokreće pitanje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije, te da su, stoga, ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da se osporena odluka ne može dovesti u vezu sa navedenim pravom, pa, stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede prava na rad, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelanticini navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost i prava na rad ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 026564 16 U od 25. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 25. februara 2019. godine, a da je apelantica predmetnu apelaciju podnijela 12. marta 2019. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da su osporenom odlukom povrijeđeno njena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica naročito ukazuje na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, ali da nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud smatra da apelantica navode o kršenju tog prava dovodi u vezu sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud podsjeća da apelantica, koja je državljanka Republike Makedonije, u tom kontekstu osporava odluke redovnog suda i organa uprave kojim je odbijen njen zahtjev za priznavanje prava na naknadu umjesto plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta, uz obrazloženje da je pozitivnim propisima (koji su važili u vrijeme donošenja osporenih odluka) određeno da lica koja nisu državljani BiH ne mogu ostvariti to pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj roditeljsko odsustvo, roditeljske naknade i porodični dodatak potpadaju pod opseg člana 8. Evropske konvencije u kontekstu prava na porodični život, te da je u takvim predmetima član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, između ostalih, Evropski sud, Petrović protiv Austrije, aplikacija broj156/1996/775/976, presuda od 27. marta 1998. godine, tačka 29, Weller protiv Mađarske, aplikacija broj 4439/05, presuda od 30. juna 2009. godine, tačka 29, Konstantin Markin protiv Rusije, aplikacija broj 30078/06, presuda od 22. marta 2012. godine, tačka 130, Dhabi protiv Italije, aplikacija broj 17120/09, presuda od 8. jula 2014. godine, tačka 41). Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelanticin zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta osporenim odlukama odbijen zbog toga što, prema tada važećim propisima, apelantica kao lice koje nije državljanin BiH nije mogla da ostvari to pravo. To, svakako, predstavlja različit tretman koji Ustavni sud treba ispitati zbog čega su član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati apelacione navode u svjetlu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na porodični život

29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

30. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33. Prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, razlika u postupanju bit će diskriminaciona ako za nju ne postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako se njome ne nastoji postići legitimni cilj, ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjene mjere i legitimnog cilja (vidjeti, npr. Evropski sud za ljudska prava, Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. aprila 2008. godine, tačka 60). Osim toga, diskriminacija može postojati i u situacijama u kojima ona nastaje kao posljedica istog postupanja prema licima koja su u različitim situacijama, odnosno „kada država bez objektivnog i opravdanog razloga ne osigura drugačije postupanje prema licima čije se situacije bitno razlikuju“ (vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Thlimmenos protiv Grčke, presuda od 6. aprila 2000. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je zabrana diskriminacije kvalitativna, a ne apsolutna i da države u tom smislu mogu imati značajno polje slobodne procjene. Da li će to polje slobodne procjene biti široko ili usko zavisi od: a) prirode predmetnog prava (šire je npr. kada su u pitanju socijalna i ekonomska prava, vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Stec protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. aprila 2006. godine, a vrlo usko kada su u pitanju osnovna prava), b) stepena miješanja (da li se određenom mjerom djelimično ili potpuno uskraćuje neko pravo, vidjeti, Evropski sud za ljudska prava, Aziz protiv Kipra, presuda od 22. aprila 2004. godine), i c) javnog interesa (npr. snažan interes javnosti u borbi protiv različitog postupanja prema licima koja se nalaze u specifičnom statusu kao što je porodiljsko odsustvo zahtijeva veći stepen opravdanja za različit tretman po tom osnovu).

34. Ustavni sud podsjeća da bi, prema praksi Evropskog suda, trebalo navesti vrlo krupne razloge prije nego što bi se moglo smatrati da je različito postupanje zasnovano isključivo na osnovu državljanstva spojivo sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Gaygusuz protiv Austrije, presuda od 16. septembra 1996. godine, tačka 42, Koua Poirrez protiv Francuske, aplikacija broj 40892/98, presuda od 30. decembra 2003. godine, tačka 46, Andrejeva protiv Latvije, aplikacija broj 55707/00, presuda od 18. februara 2009. godine, i Ponomaryovi protiv Bugarske, aplikacija broj 5335/05, presuda od 28. novembra 2009. godine). Dalje, Ustavni sud, mutatis mutandis, ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetima (Niedzwiecki protiv Njemačke, aplikacija broj 58453/00, presuda od 15. februara 2006. godine, Okpisz protiv Njemačke, aplikacija broj 59140/00, presuda od 15. februara 2006. godine, Weller protiv Mađarske, op. cit., Fawsie protiv Grčke, aplikacija broj 40080/07, presuda od 28. oktobra 2010. godine, i Saidoun protiv Grčke, aplikacija broj 40083/07, presuda od 28. oktobra 2010. godine) koji su se odnosili na davanje socijalne pomoći porodicama čiji članovi nisu državljani određene zemlje. Evropski sud je utvrdio kršenje člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije na osnovu toga što vlasti nisu pružile razumno opravdanje za praksu isključivanja onih koji nisu državljani i koji su zakonito nastanjeni u određenim zemljama iz prava na određena davanja isključivo na osnovu njihovog državljanstva.

35. U vezi sa tim, Ustavni sud, mutatis mutandis, ukazuje i na praksu Evropskog suda u predmetu Dhabi protiv Italije (op.cit., tačka 27. ove odluke) u kojem je Evropski sud, također, utvrdio kršenje člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije. U navedenom predmetu podnosilac aplikacije je bio državljanin Tunisa u relevantnom periodu, koji je ušao u Italiju na osnovu zakonite boravišne i radne dozvole, te koji je bio zaposlen u preciziranoj kompaniji i osiguran kod Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje (u daljnjem tekstu: NISO), a njegovu porodicu činili su njegova supruga i njihovo četvero maloljetne djece. U postupku pred nadležnim organima Italije je odbijen njegov zahtjev za isplatu porodičnog dodatka predviđenog „članom 65. Zakona broj 448 iz 1998. godine“ prema čijim uvjetima je NISO isplaćivao predmetni dodatak porodicama koje čine italijanski državljani koji žive u Italiji s najmanje troje maloljetne djece, te čiji je godišnji prihod bio ispod preciziranog iznosa. U navedenom predmetu Evropski sud je zaključio da je nesumnjivo da je aplikant imao različit tretman u odnosu na radnike koji su bili državljani Evropske unije i koji su, kao i on, imali velike porodice, te da je odbijanje njegovog zahtjeva bilo zasnovano isključivo na aplikantovom državljanstvu, koji u to vrijeme nije bio državljanin države članice Evropske unije. U navedenoj odluci Evropski sud je zaključio i da bi trebalo navesti vrlo krupne razloge prije nego što bi taj sud mogao smatrati da je različito postupanje koje je zasnovano isključivo na državljanstvu spojivo sa Evropskom konvencijom, te da u tim okolnostima, i bez obzira na veliku slobodu odlučivanja koju državni organi imaju u oblasti socijalne zaštite, argumenti koje je predočila vlada nisu dovoljni da zadovolje taj sud da je u tom predmetu postojao razuman odnos proporcionalnosti koji bi osporeno razlikovanje učinilo spojivim sa zahtjevima člana 14. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud smatra da bi se navedeni predmet morao uporediti sa situacijama u kojima podnosilac uspostavlja čvrstu vezu s državom u kojoj boravi svojim dugim boravkom u njoj, ili doprinosom državi plaćanjem poreza. Naime, u predmetu Gaygusuz protiv Austrije (aplikacija broj 17371/90, presuda od 16. septembra 1996. godine) Turčinu koji je radio u Austriji odbijena je pomoć za nezaposlene, jer nije imao austrijsko državljanstvo. Evropski sud je zaključio da se njegov slučaj može uporediti sa slučajevima austrijskih državljana, jer je imao stalni boravak i jer je putem poreza pridonosio sistemu socijalnog osiguranja. Evropski sud je, također, utvrdio da nepostojanje ugovora o uzajamnom socijalnom osiguranju između Austrije i Turske ne opravdava različito postupanje s obzirom na to da je slučaj podnosioca činjenično preblizak slučaju austrijskih državljana.

37. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je svrsishodno podsjetiti na to da, nastojeći da ostvare stvarnu jednakost u društvu, državni organi mogu preduzeti i određene mjere koje se neće smatrati diskriminacijom ako su usmjerene na ispravljanje već postojećih nejednakosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da Zakon o zabrani diskriminacije utvrđuje izuzetke od principa jednakog postupanja. Naime, članom 5. stav 1. tačka e) Zakona o zabrani diskriminacije je propisano da „zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti“. U tom smislu zakon je propisao da se mjere koje su zasnovane na državljanstvu na način predviđen zakonom neće smatrati diskriminacijskim kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati.

38. Dovodeći u vezu citirane odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, te navedenu praksu Evropskog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je osporenom odlukom odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na naknadu umjesto plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta isključivo zbog toga što, prema odredbama člana 6. tada važećeg Zakona o socijalnoj zaštiti i člana 7. stav 4. Zakona o osnovama socijalne zaštite, to pravo nisu mogla ostvariti lica koja nisu državljani BiH (apelantica je državljanka Republike Makedonije). Pri tome Ustavni sud zapaža da organi uprave i redovni sud ni u postupku u kojem su donesene osporene odluke, niti u odgovoru na apelaciju, izuzev pozivanja na propise koji su važili u vrijeme donošenja osporenih odluka, nisu dali nikakve druge razloge, ni argumente za različito postupanje prema apelantici u odnosu na državljanke BiH u kontekstu prava na naknadu plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta, u smislu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati. Ustavni sud u kontekstu toga zapaža da organi uprave i redovni sud nisu obrazložili u osporenim odlukama zašto apelantica koja ima stalni boravak u BiH, koja je neprekidno zaposlena od 2010. godine, koja je, dakle, putem poreza doprinosila sistemu socijalnog osiguranja pod istim uvjetima kao i državljani BiH, nema pravo na naknadu umjesto plaće kao i državljani BiH. Dakle, iz navedenog nesumnjivo proizlazi da jedini razlog zbog kojeg je odbijen apelanticin zahtjev osporenim odlukama jeste zakonska odredba koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, prema kojoj apelantica isključivo zbog svog državljanstva nema to pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud ponavlja da, bez obzira na veliku slobodu odlučivanja u oblasti socijalne zaštite, različito postupanje državnih organa u ovakvim predmetima koje je zasnovano isključivo na državljanstvu, prema već citiranoj praksi Evropskog suda, mora biti zasnovano na krupnim razlozima. Ovo pogotovo što naknada umjesto plaće nije samo pitanje socijalne politike nego pitanje ljudskih prava i njihove zaštite, i to ljudskih prava osjetljive kategorije stanovništva – porodilja. Međutim, Ustavni sud smatra da su takvi razlozi potpuno izostali u konkretnoj situaciji. U prilog tome govori i činjenica da je navedeno pitanje kao sporno prepoznao i zakonodavac, te da je nakon donošenja odluka upravnih organa, odnosno 2018. godine, donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 28/18) kojim je izmijenjen član 6. Zakona o socijalnoj zaštiti i dodat novi stav 2. u članu 148. istog zakona na koji način je omogućeno da pravo na naknadu umjesto plaće ženi – majci pod određenim uvjetima mogu ostvariti i strane državljanke. Pri tome Ustavni sud zapaža da je osporena presuda donesena (25. februara 2019. godine) nakon što je donesen (5. jula 2018. godine) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom o čemu se Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude nije očitovao iako je članom 32. tog zakona propisano da „postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovih izmjena i dopuna, a nisu okončani, okončat će se po odredbama ovog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom“. Osim toga, Ustavni sud smatra da je svrsishodno podsjetiti da je odredba člana 7. stav 4. Zakona o osnovama socijalne zaštite ostala na snazi. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 324/18 (vidjeti, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 324/18 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) prilikom odlučivanja o apelaciji podnesenoj protiv odluka organa uprave i redovnog suda donesenih u postupku ostvarivanja prava na naknadu umjesto plaće ženi - majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta usvojio apelanticinu apelaciju i utvrdio da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U toj odluci u tački 44. Ustavni sud je zaključio „[…] da u postupku povodom apelanticinog zahtjeva za isplatu naknade plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta organi uprave i redovni sud nisu ponudili razloge i argumente u prilog tome da je u apelanticinom predmetu postojao razuman odnos proporcionalnosti koji bi osporeno razlikovanje (isključivo po osnovu državljanstva) učinio spojivim sa zahtjevima člana 14. Evropske konvencije, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, čime je prekršena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju (apelanticin zahtjev odbijen isključivo zbog njenog državljanstva), dakle, u situaciji kada je apelantica imala stalni boravak u BiH, kada je neprekidno zaposlena od 2010. godine, kada je putem poreza doprinosila sistemu socijalnog osiguranja pod istim uvjetima kao i državljani BiH, ni organi uprave, ni redovni sud nisu ponudili razloge i argumente utemeljene na objektivnoj i razumnoj opravdanosti u prilog tome da je u apelanticinom predmetu postojao razuman odnos proporcionalnosti koji bi osporeno razlikovanje (po osnovu državljanstva) učinio spojivim sa zahtjevima člana 14. Evropske konvencije, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta.

39. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u postupku povodom apelanticinog zahtjeva za priznavanje prava na naknadu umjesto plaće za vrijeme dok odsustvuje s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta organi uprave i redovni sud nisu ponudili razloge i argumente u prilog tome da je u apelanticinom predmetu postojao razuman odnos proporcionalnosti koji bi osporeno razlikovanje (isključivo po osnovu državljanstva) učinio spojivim sa zahtjevima člana 14. Evropske konvencije, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, čime je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević