Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/20 (M. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2787/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2787/20, rješavajući apelaciju Marijana Barbarića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Barbarić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 148154 19 Rsž od 11. ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 148154 18 Rs od 25. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Barbarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Davor Bunoza odvjetnik iz Mostara, podnio je 3. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 148154 19 Rsž od 11. ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 148154 18 Rs od 25. rujna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te da se naloži tuženom (SPORT PLUS d.o.o. Novi Travnik) da uspostavi apelantu radno pravni status na radnom mjestu “organizator rada“, kao i da se utvrdi da je tuženi dužan apelantu isplatiti na ime naknade plaće za određeno razdoblje određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te izvršiti uplatu doprinosa fondu MIO.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje cijeneći izvedene dokaze slobodnom ocjenom u skladu s člankom 8. i 123. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant na osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2017. godine bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu “organizator rada“, te da je tuženi 2018. godine (zbog smanjenog opsega poslova) donio odluku o otkazu ugovora sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu kojom je apelantu prestao do tada važeći ugovor o radu. Kantonalni sud je naveo da je tuženi imao mogućnost da apelantu uz otkaz ugovora o radu istovremeno ponudi i zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, te je ukazao da je člankom 107. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da se o ponudi za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik mora izjasniti u roku koji odredi poslodavac, a koji ne može biti kraći od 8 dana. S tim u vezi istakao je da iz sporne odluke tuženog jasno proizlazi da je upozorio apelanta da ako ne prihvati izmijenjeni ugovor u roku od 8 dana prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 14 dana. Međutim, apelant nije prihvatio učinjenu ponudu od strane tuženog, nego se očitovao zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa, isključivo navodeći da smatra kako nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za otkaz ugovora o radu i ponudu ugovora o radu za novo radno mjesto. Budući da je tuženi odlučio da je takav apelantov zahtjev neosnovan, jer je došlo do smanjenog opsega posla, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kad je primjenom odredbe članka 107. stavak 2. i 3. ZOR odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je tuženi odluku donio, jer je došlo do zatvaranja tri poslovnice. Naime, Pravilnikom o radu tuženog, sistematizaciji radnih mjesta tuženog i odlukom o broju izvršitelja tuženog, apelant je bio raspoređen na radno mjesto, „organizator rada“, i zadužen za vođenje devet uplatno isplatnih mjesta, a koji broj predstavlja minimum uplatnih mjesta koje mora imati jedan „organizator rada“. Nakon zatvaranja tri poslovnice jasno je da se ugasila potreba za apelanotvim radnim mjestom, odnosno iz ekonomskih i organizacijskih uvjeta to radno prestalo postojati. Dakle, kako su se zatvorile tri poslovnice za koje je bio zadužen apelant, te je apelantu ponuđeno novo radno mjesto, a za koje su predviđeni istovjetni uvjeti kao i za radno mjesto „organizator rada“ (u pogledu stručne spreme i visine mjesečnih primanja), Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje s obzirom da nisu cijenili dokaze apelantove dokaze kojima je dokazivao da nije postojala potreba za prestankom rada apelanta kod tuženog.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio