Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/19 (J. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1983/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1983/19, rješavajući apelaciju Josipa Knezovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Knezovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055556 15 Rsž od 5. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055556 15 Rsž od 5. marta 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 055556 14 Rs od 13. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi J.P. Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime razlike dijela neisplaćenih plata za vremenski period od 1. maja 2009. godine pa do 30. novembra 2010. godine isplati iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 1), sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Također, odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi na ime razlike dijela neisplaćenih plata za vremenski period od 1. maja 2009. godine pa do 30. novembra 2010. godine isplati iznos bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: iznos 2), sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Isto tako, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je predmet spora potraživanje apelanta za isplatu dijela neisplaćenih plata za navedeni vremenski period, u mjesečnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, po bruto satnici od 5,88 KM, odnosno po bruto satnici od 6,20 KM, uz pozivanje na odredbe čl. 43. i 45. zaključenog Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Također, ukazano je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant u utuženom periodu, kao i dalje zaposlenik tuženog, ali je sporno da li tuženi isplaćuje apelantu platu shodno navedenim odredbama GKU, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

4. Nadalje, Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je nakon provedenog finansijskog vještačenja, te izvršenog uvida u dokaze u spisu, utvrdio da je tuženi nakon stupanja na snagu GKU, kao osnovicu za obračun plate uzimao neto platu odnosno satnicu na koju su se dodavali doprinosi iz plate, doprinosi na platu te porez, dok se bruto plata odnosno satnica nije uzimala kao osnovica za obračun. Nakon stupanja na snagu Zakona o porezu na dohodak, odnosno poslije 1. januara 2009. godine, navedeno je da je u pogledu načina obračuna plata i doprinosa došlo do promjene na način da je članom 49. tog zakona propisano da su svi poslodavci dužni mjesečne plate zaposlenicima obračunavati u bruto iznosima, a što se odnosi i na utuženo razdoblje. Isto tako, Općinski sud je istakao da je tuženi po stupanju na snagu tog zakona donio četiri odluke o visini bruto satnice za obračun plata za svaki mjesec ponaosob od januara do aprila 2009. godine kojima je navedeno da bruto satnica za navedene mjesece iznosi 5,88 KM, te još jednu odluku za maj pa nadalje kojom bruto satnica iznosi 5,60 KM. S obzirom da je utuženo razdoblje došlo poslije stupanja na snagu Zakona o porezu na dohodak, ukazano je da je tuženi neto satnicu iz GKU od 3,48 KM odnosno 3,67 KM pomnožio sa koeficijentom proračuna 1,52555 kojeg je zakonodavac propisao. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se množenjem neto satnice od 3,67 KM sa navedenim koeficijentom dobije bruto satnica u iznosu od 5,60 KM, pa primjenom navedene neto satnice iz GKU i Pravilnika o radu tuženog i njenim množenjem sa navedenim koeficijentom i Zakonom o porezu na dohodak vještačenjem je utvrđeno da nema razlike po osnovu isplaćenih plata apelantu.

5. Najzad, Općinski sud je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da ne postoji razlika između isplaćene plate i plate koja bi apelantu pripadala po GKU i Pravilniku o radu tuženog za utuženi vremenski period, a alternativni tužbeni zahtjev koji je apelant postavio prema bruto satnici od 5,88 KM, u toku postupka nije opredijelio. Naime, ukazano je da postavljeni alternativni tužbeni zahtjev u tužbi prema satnici od 5,88 KM u stvari ne predstavlja bruto satnicu prema članu 43. stav

2. GKU jer tim članom nije tačno definirana bruto satnica u navedenom iznosu, već je navedeno da bruto satnica sa doprinosima iz plate, doprinosima na platu i porezom na platu ne može biti manja od 5,88 KM. Budući da apelant tokom postupka nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, tj. nije dokazao da mu tuženi isplaćuje manju platu nego što mu to pripada po GKU i po Pravilniku o radu tuženog i Ugovoru o radu, Općinski sud je naveo da je valjalo odbiti kako tužbeni zahtjev, tako i alternativni tužbeni zahtjev apelanta.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 055556 15 Rsž od 5. marta 2019. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Također, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je odredbom člana 43. st. 1., 2. i 5. GKU propisano da je najniža neto plata osnovica za obračun osnovne plate radnika, da bruto satnica sa doprinosima iz plate, doprinosima na platu i porezom na platu ne može biti manja od 5,88 KM i da najniža neto satnica ne može biti manja od 3,48 KM za mjesečni prosjek od 174 sata. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 43. stav 3. GKU propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog privrednog razvoja najmanje jednom godišnje, u skladu sa članom 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), a u stavu 4. tog člana je propisano ako se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5 % vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice. Također, ukazano je da je odredbom člana 45. GKU propisano da kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovi zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5 % ili više, osnovna plata obavezno se povećava najmanje za isti iznos. Isto tako, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 9. OKU propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade F BiH na osnovi usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko-socijalnom vijeću za teritoriju F BiH, a tom odredbom je propisano i da ukoliko se troškovi života u posljednja tri mjeseca povećaju najmanje 5 %, vrši se obavezno usklađivanje najniže bruto satnice.

8. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da se bruto satnica iz člana 43. GKU ne može tretirati cijenom bruto satnice i da je neosnovana tvrdnja apelanta da najmanja bruto satnica prema odredbama GKU iznosi 5,88 KM. Isto tako, navedeno je da poslodavac nije dužan da vrši usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života, obzirom da je to u nadležnosti Vlade F BiH, kako proizilazi iz člana 9. OKU. Također, Kantonalni sud je istakao da se ne može primijeniti odredba člana 45. GKU, odnosno povećanje osnovne plaće zbog porasta troškova života, jer apelant nije dokazao da su se stekli uvjeti za njenu primjenu.

9. Najzad, Kantonalni sud je naveo da poništenje odluke tuženog od 2. juna 2009. godine o visini bruto satnice za obračun plata u iznosu od 5,60 KM ne dovodi do automatske primjene prethodnih odluka, kojima je određena bruto satnica za obračun plaća u iznosu od 5,88 KM, kako tvrdi apelant. Naime, ukazano je da takav zaključak proizlazi iz odluka tuženog od 26. februara, 2. aprila i 13. maja 2009. godine, iz kojih je vidljivo da se navedena visina bruto satnice utvrđuje za određeni mjesec u kojem se donosi odluka, a ne za budući period. Isto tako, istaknuto je da samo poništenje navedene odluke ne proizvodi nikakve posljedice u pogledu obračuna plata u periodu nakon poništenja te odluke, pa su neosnovani žalbeni navodi u tom pravcu.

10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da neutemeljeno, neosnovano i nezakonito poimanje odredaba Zakona o porezu na dohodak u odnosu na GKU redovnih sudova je u svemu paušalno, upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer isti već utvrđeni pravni osnov-nezakonita odluka tuženog, suštinski nalaze zakonitom i odbijaju tužbeni zahtjev. Također, apelant ukazuje da su redovni sudovi u osporenim presudama u apsolutnosti prihvatili mišljenje vještaka, kao i tumačenje svih zakonskih propisa postavljenih mu u zadanim okolnostima, a pri tome je notorna činjenica da u ingerenciji sudskog vještaka finansijske struke nije tumačenje propisa već finansijski obračun prema zadanim okolnostima.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP- 3454/19 od 30. oktobra 2019. godine, AP-3142/19 od 26. marta 2020. godine, AP-1319/20 od 23. juna 2020. godine i AP-2067/20 od 15. jula 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1983/19 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio