Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3377/20 (D.M. i D.M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Djelotvoran pravni lijek
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3377/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3377/20, rješavajući apelaciju D. M. i D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M. i D. M.
podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 024881 19 U od 13. jula 2020. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove u Banjaluci broj 21.05/474- 312/18 od 4. aprila 2019. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Laktaši broj 21.26/474-4/18 od 29. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. i D. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Emina Habota advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024881 19 U od 13. jula 2020. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 21.05/474-312/18 od 4. aprila 2019. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.26/474-4/18 od 29. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelantima nije priznato pravo svojine na uzurpiranom zemljištu, bliže označenom u dispozitivu osporenog rješenja prvostepenog organa, tako da su apelanti, kao uzurpanti dužni napustiti uzurpirano zemljište i predati ga u posjed Republike Srpske u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja prvostepenog organa, pri čemu će se po pravosnažnosti tog rješenja na predmetnom zemljištu izvršiti brisanje u B - teretom listu zabilježbe da je zemljište uzurpirano od strane apelanata, kao i zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja tog zemljišta, s tim da za nepriznato uzurpirano zemljište apelanti nemaju pravo na naknadu.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je rješenjem Komisije za izlaganje od 28. novembra 2017. godine utvrđeno pravo svojine u korist Republike Srpske na zemljištu koje su apelanti uzurpirali (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), s tim da se vrši zabilježba uzurpacije u korist apelanata, kao i zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja tog zemljišta. Budući da se radilo o uzurpaciji zemljišta u društvenoj svojini, Komisija za izlaganje je zaključkom prekinula postupak izlaganja i proslijedila spis nadležnom organu. Okružni sud je naveo da prvostepeni organ rješenjem od 29. oktobra 2018. godine apelantima, kao uzurpantima, nije priznao pravo svojine na predmetnom zemljištu, te je odlučio na gore navedeni način. Okružni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 4. aprila 2019. godine odbijena žalba apelanata izjavljena protiv navedenog rješenja prvostepenog organa. Okružni sud je naveo da je predmetno zemljište u naravi šuma i da se u zemljišno-knjižnoj evidenciji vodi kao „javno dobro". Okružni sud je naveo da je predmetno zemljište 1955. godine u katastarskom operatu bilo upisano kao posjed U.T. sa 1/1 dijela, da su apelanti predmetno zemljište naslijedili iza umrlog oca na osnovu rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 035669 08 O od 11. decembra 2008. godine, te da je predmetno zemljište upisano kao posjed apelanata sa po ½ dijela. S obzirom da predmetno zemljište ima status „javnog dobra", Okružni sud je naveo da apelanti ni pod kojim uslovima ne mogu steći pravo svojine na tom zemljištu po osnovu uzurpacije. Okružni sud je naveo da čak i da predmetno zemljište nema status „javnog dobra“ da apelanti ne ispunjavaju uslove za primjenu člana 4. stav 2. Zakona o uzurpaciji, jer su u provedenom postupku saslušani svjedoci S.M., Ž.M. i V.T. saglasno izjavili da im je iz priča starijih poznato da porodica apelanata predmetno zemljište obrađuje od 50-tih godina, a pri tome nisu precizirali tačnu godinu. Okružni sud je naveo da je nužno da budu ispunjeni zakonom propisani uslovi da bi se priznalo pravo svojine uzurpantu, koji se između ostalog odnose na to da je zemljište uzurpirano od strane fizičkog lica prije 8. jula 1955. godine, pri čemu momenat uzurpacije mora biti nedvosmisleno utvrđen (član 3. stav 1. i član 4. st. 1. i 2. Zakona o uzurpaciji). Okružni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 4. stav 2. Zakona o uzurpaciji, jer apelanti ničim nisu dokazali pravni slijed između upisanog uzurpanta U.T. i porodice apelanata. Osnovom navedenog, Okružni je naveo da je rješenje tuženog od 4. aprila 2019. godine pravilno i zakonito, zbog čega je odbio tužbu apelanata protiv rješenja tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te principa vladavine prava iz člana I/
2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti navode da „Okružni sud i drugostepeni upravni organ u svojim odlukama svjesno zanemaruju izjave saslušanih svjedoka S.M. i Ž.M. koji su saglasno izjavili da je uzurpacija izvršena prije 8. jula 1955.godine, da se porodica apelanata nalazi u posjedu tih nekretnina, te da je obrađivala predmetne nekretnine od 50-ih godina prošlog vijeka“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o uzurpaciji, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević