Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/20 (Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3241/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3241/20, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053712 20 Gž od 3. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 053712 20 Gž od 3. jula 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053712 18 I od 7. februara 2020.

godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 053712 18 I od 20. marta 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 31. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 053712 20 Gž od 3. jula 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 053712 18 I od 7. februara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 39 0 I 053712 18 I od 20. marta 2019. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 39 0 I 053712 18 I od 20. marta 2019. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja (A.Dž.), dozvoljeno je izvršenje na novčanim sredstvima apelanta radi naplate duga na osnovu sudske nagodbe od 11. decembra 2008. godine, kao izvršne isprave, kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime razlike plate i osnovne plate isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja prijedloga za izvršenje i troškovima izvršnog postupka preciziranim predmetnim rješenjem.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju od 20. marta 2019. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 39 0 I 053712 18 I od 7. februara 2020. godine predmetni prigovor djelimično usvojio i predmetno rješenje ukinuo u dijelu kojim su zakonske zatezne kamate određene od dana podnošenja prijedloga za izvršenje, te je u tom dijelu izvršenje obustavio, dok je u preostalom dijelu prigovor apelanta odbijen kao neosnovan i rješenje o izvršenju od 20. marta 2019. godine održano na snazi.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 7. februara 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 I 053712 20 Gž od 3. jula 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje od 7. februara 2020. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika o sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008. godine proizlazi da su potraživanja tražioca izvršenja, a koja se odnose na isplatu razlike plate i osnovne plate, već bila dospjela na dan zaključenja iste. Kantonalni sud je dalje naveo da je predmetno rješenje o izvršenju zasnivano na sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008. godine, a koja sudska nagodba je izvršna isprava, kao i da je obaveza koju apelant treba da izvrši određena u cijelosti prema sudskoj nagodbi. Kantonalni sud je ukazao da je na apelantu bila obaveza i odgovornost da, s obzirom na ovlašćenje za zaključenje navedene sudske nagodbe dato od strane Upravnog odbora, nakon zaključenja iste utvrdi da li je zaključena shodno datom ovlašćenju, te da se u izvršnom postupku sud ne može upuštati u raspravljanje, ni cijeniti pravilnost sudske nagodbe kojom je riješen spor među strankama. Kantonalni sud je ukazao da je sud dužan da u postupku izvršenja prinudno provede izvršenje sudske nagodbe, shodno relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da u parničnom postupku dokazuje da je predmetna sudska nagodba zaključena protivno datom ovlašćenju od strane Upravnog odbora. Kantonalni sud je takođe naveo da iz sadržaja zapisnika o sudskoj nagodbi od 11. decembra 2008. godine proizlazi da ispunjenje obaveze iz sudske nagodbe nije uslovljeno procesom privatizacije, kako to pogrešno tvrdi apelant, jer takvo nešto nije određeno u sudskoj nagodbi, pa se ne može zaključiti da je predmetno izvršenje vezano uslovom.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji su pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu sudske nagodbe. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu svode, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-352/20 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/20 (Javno preduzeće „RAD“ d.d. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio