Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4904/19 (V. A. i B. L.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4904/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-4904/19, rješavajući zahtjev Velibora Avdalovića i Branke Lučić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Velibora Avdalovića i Branke Lučić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Velibor Avdalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja kojeg zastupa Predrag Ivanković advokat iz Trebinja i Branka Lučić (u daljnjem tekstu: apelantica-zajedno: apelanti) iz Sarajeva koju zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnijeli su 20. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 OP 034506 19 Rev od 4. septembra 2019. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 034506 18 Gž 3 od 29. januara 2019. godine. Apelanti su 20. septembra 2020. godine dostavili i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženoj opštini Nevesinje (u daljnjem tekstu: tužena) ili eventualno bilo kome drugom da raspolaže sa nekretninom preciziranom u zahtjevu do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno je da je apelantica, kao prodavac i kao zemljišno knjižni vlasnik sa 1/1 dijela nekretnine precizirane u presudi, sa apelantom kao kupcem zaključila ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine 4. oktobra 1999. godine koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem preciziranim u presudi, koji ugovor predstavlja valjan pravni osnov za prenos prava svojine, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant po osnovu istog ugovora upiše u zemljišnim knjigama nadležnog suda i drugim javnim evidencijama kao nosilac svojinskih prava sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini, te se tužena obavezuje da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 13. jula 1960.godine koji ugovor predstavlja valjan pravni osnov za prenos prava svojine, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužena po osnovu istog ugovora upiše u zemljišnje knjige i druge javne evidencije kao nosilac svojinskog prava sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata te da se naloži brisanje apelantice kao vlasnika predmetne nekretnine iz zemljišnoknjižnih evidencija i drugih javnih evidenciju, kao i da se obavežu apelanti da tuženoj naknade troškove postupka.

3. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je predmetna nekretnina bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo apelanticine majke Jele Vuković sa l/l dijela, da je nakon njene smrti proveden ostavinski postupak i rješenjem Osnovnog suda u Nevesinju broj 0-93/90 od 5. marta 1997. godine predmetna nekretnina upisana kao apelanticino vlasništvo sa l/l dijela. Utvrđeno je da je ugovorom o kupoprodaji od 13. jula 1960. godine apelanticina majka prodala tuženoj predmetnu nekretninu za iznos preciziran u presudi a da ovaj ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama. Predmetnu nekretninu tužena je, kako je obrazloženo, kupila radi predaje na korištenje preduzeću "Zora" (pravnom predniku tuženog AD "Vazdušna banja” Nevesinje) koje je obavljalo ugostiteljsku djelatnost u predmetnoj nekretnini, a kasnije je istu djelatnost obavljao pravni sljednik ovog preduzeća tuženi AD "Vazdušna banja" Nevesinje (u odnosu na koga su apelanti kasnije povukli tužbu). Nadalje, utvrđeno je da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 4. oktobra 1999. godine apelantica prodala istu nekretninu pravnom predniku apelanta nakon čega je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj P-43/05 od 19. aprila 2007. godine, odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključen 13. jula 1960. godine između njene majke i tužene. Utvrđeno je i da je tužena apelantu odobrila obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnoj nekretnini što proizlazi iz rješenja tužene preciziranih u presudi te da je apelant bio u posjedu predmetne nekretnine mnogo ranije nego što je njegov prednik izvršio njenu kupoprodaju, a i u vrijeme kada je istu kupio 4. oktobra 1999. godine.

4. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata cijeneći da je apelantica sa apelantom zaključila kupoprodajni ugovor koji je u svemu saglasan sa zahtjevima stroge forme kod kupovine nekretnina i da isti predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S druge strane protivtužbeni zahtjev tužene taj sud je odbio nalazeći da tužena nije ni u kakvom ugovornom odnosu sa apelantima, te da je ugovor koji je tužena zaključila sa prednicom apelantice manjkav u pogledu površine predmetnog prostora. Pored toga, taj sud nalazi da ugovor nema mišljenje javnog pravobranioca, što je bilo obavezujuće u smislu čl. 29. i 34. Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji je tada bio na snazi a da, osim toga, tužena nije dokazala svoj posjed na predmetnoj nekretnini, bilo neposredan ili posredan. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je JP „Vazdušna banja" koja je pravni sljednik preduzeća „Zora", sve do prihvatanja povlačenja tužbe u odnosu na nju, isticala svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, koje nije utvrđivala u stečajnom postupku, a tokom ovog postupka tužena nikad nije tvrdila da radi u ime i za potrebe tužene JP „Vazdušna banja“, nego je čak omogućila posjed apelantu po rješenju kojim mu odobrava obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

5. Slijedom toga prvostepeni sud je zaključio da nije osnovan ni protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između apelanata iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), obzirom da ugovor udovoljava zahtjevima forme, predmeta i sposobnosti ugovornih strana za njegovo zaključenje i jer tužena nije dokazala da je taj ugovor ništav. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži brisanje apelantice kao vlasnika predmetne nekretnine iz zemljišnoknjižnih evidencija, Osnovni sud je naveo da i je taj zahtjev odbijen jer on proizilazi iz prethodna dva dijela protivtužbenog zahtjeva, kao i činjenice da apelantica, kao zamljišno - knjižni vlasnik predmetne nekretnine, nije bila u ugovornom odnosu sa tuženom, kao prodavač nekretnine, pa se apelantica po osnovu istaknutih protivtužbenih zahtjeva ne može ni brisati iz zemljišno-knjižnih evidencija.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine utvrđeno je da je tužba u odnosu na tuženog AD "Vazdušna banja” u stečaju Nevesinje, povučena a djelimično je usvojen zahtjev tog tuženog i obavezani su apelanti da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.

7. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 2 od 29. januara 2019. godine žalba tuženo je uvažena, preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata preciziran u prethodnim tačkama ove odluke a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene također preciziran u prethodnim tačkama ove odluke te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke, te je Okružni sud žalbu tužene uvažio na precizirani način.

8. Prema obrazloženju tog suda pravosnažnom presudom iz 2007. godine preciziranom u presudi, već je odlučeno da ugovor od 13. jula 1960. godine nije ništav, obzirom da je u ranijoj parnici po tužbi apelantice, odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između njene majke i tužene ništav. U odnosu na formu tog ugovora o kupoprodaji taj sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa zakonom jer je sačinjen u pismenoj formi, pa sve i da nije ovjeren, da je pravno valjan u pogledu forme shodno odredbama tada važećih propisa. Pored toga, Okružni sud je istakao da je mišljenja da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelanti „sa osnovom ukazuju" da ovaj ugovor nema mišljenje javnog pravobranioca, jer nedostatak takvog mišljenja tadašnji propisi nisu smatrali uzrokom ništavosti ugovora. Prema obrazloženju tog suda za odluku u ovom predmetu nije odlučna ni činjenica da ugovor od 13. jula 1960. godine nije proveden u zemljišnim knjigama i da stoga na osnovu njega tužena nije mogla steći pravo svojine. Ovo stoga jer ni ugovor o kupoprodaji čiji je predmet ista nepokretnost, koji je zaključen 4. oktobra 1999. godine između apelanata, kako je obrazloženo, također nije proveden u zemljišnim knjigama. Okružni sud je obrazložio i da, isto tako, nalazi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je od uticaja na punovažnost ugovora od 13. jula 1960. godine označenje u ugovoru da površina sporne nepokretnosti iznosi 69,50 m2, dok je površina prema stanju zemljišne knjige 122 m2, obzirom da među parničnim strankama nije sporo da se radi o istoj nekretnini.

9. Okružni sud je naveo i da je, prema njegovom mišljenju, tužena bila u tzv. posrednoj državini predmetne nekretnine jer ju je kupila da bi je dala na korišćenje ugostiteljskom preduzeću "Zora" za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a ovo preduzeće je tu djelatnost zaista i obavljalo u predmetnoj nekretnini. Kako je obrazložio Okružni sud, u situaciji kad su svi kupci savjesni a ni jednom od njih nije predata nepokretnost u državinu, niti je ishodio upis prava svojine u zemljišnu knjigu, odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji kupac. S tim u vezi je navedeno da kod činjenice da je predmetna nekretnina od zaključenja ugovora o kupoprodaji od 13. jula 1960. godine bila u posrednoj državini tužene te činjenice dugogodišnjeg korišćenja te nekretnine od strane ugostiteljskih preduzeća "Zora" i njenog pravnog sljednika "Vazdušne banje" koji su ranije bili u društvenom vlasništvu, po ocjeni tog suda može se govoriti o sticanju prava svojine na predmetnoj nepokretnost u korist društvene svojine i na osnovu čl. 268. stav 1. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ", broj 53/76). Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je ovom odredbom bilo propisano da, ako je nepokretnost postala društvena svojina bez pravnog osnova, njezino vraćanje se moglo zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina, što znači da bi sporna nekretnina mogla postati društvenom svojinom propuštanjem zemljišnoknjižnog vlasnika da u rokovima propisanim tom odredbom zahtijeva njeno vraćanje. Neaktivnost apelanata kao eventualnih titulara prava svojine, propuštanjem rokova iz čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu, koji se rokovi u konkretnom slučaju imaju računati od stupanja na snagu ovog zakona a to je 11. decembar 1976. godine, prema mišljenju tog suda, dovela bi do prelaska predmetne nekretnine u društvenu svojinu. Okružni sud je naveo da kod postojanja dva pravna osnova po kojima je tužena stekla pravo svojine na predmetnoj nekretnini, njoj kao sticaocu pripada pravo izbora pravnog osnova po kome će svoje pravo vlasništva realizovati u sudskom postupku, pa bez obzira što postojanje punovažnog kupoprodajnog ugovora nema značaj sticanja prava svojine, nego samo predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine, jer se na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče tek upisom u javnu knjigu, to ne isključuje sticanje prava svojine po drugom osnovu .

10. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 3 od 29. januara 2019. godine žalba tuženog AD "Vazdušna banja" u stečaju, djelimično je usvojena, preinačeno je rješenje Osnovnog suda od 16. maja 2018. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je rješenje u tom dijelu preinačeno tako što su apelanti obavezani da tom tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 9,715,15 KM, umjesto iznosa od 2.843,10 KM.

11. Vrhovni sud je presudom broj 95 OP 034506 19 Rev od 4. septembra 2019. godine revizije apelanata djelimično usvojio, presudu Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 2 od 29. januara 2019. godine djelimično preinačio tako što je žalbu tužene odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine. U preostalom dijelu revizije apelanata su odbijene dok je revizija apelantice izjavljena protiv rješenja Okružnog suda odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je u vrijeme kada je nekretnina iz ugovora zaključenog 13. jula 1960. godine prešla u društvenu svojinu, prema pravilima imovinskog prava iz paragrafa

431. Osnovnog građanskog zakonika, pravo svojine na nekretninama na osnovu pravnog posla se sticalo upisom u javne knjige, pa je, prema mišljenju tog suda, tužena zaključenjem ugovora o kupoprodaji imala osnov sticanja prava svojine i ovlaštenje na podnošenje zahtjeva za upis prava svojine u javne knjige, koji predstavlja način sticanja prava svojine kako je bilo predviđeno i paragrafom 431. istog zakonika u vrijeme zaključenja ugovora, a i kasnije odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. S obzirom da je ugovorom od 13. jula 1960. godine, koji je i po ocjeni tog suda pravno valjan iz naprijed navedenih razloga, tužena kupila predmetne nekretnine, to nije bilo smetnje da se utvrdi da je na osnovu tog ugovora stekla valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama, te da su apelanti dužni priznati i trpjeti upis tog prava u zemljišnim knjigama.

12. Kako tužena, prema obrazloženju tog suda, nije upisala pravo svojine iz zaključenog ugovora u zemljišne knjige, osnovano se revizijama apelanata prigovara da se nije moglo udovoljiti protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužena vlasnik predmetnih nekretnina iz kog razloga su revizije apelanata djelimično usvojene. Po ocjeni tog suda zaključeni ugovor od 4. oktobra 1999. godine između apelanata je ništav, bez obzira što je u vrijeme kada je taj ugovor zaključen apelantica bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina. Kako je obrazložio taj sud, apelantica je upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišne knjige 2007. godine na osnovu rješenja o nasljeđivanju pa obzirom na činjenicu da je njena majka već bila prodala predmetne nekretnine tuženoj, apelantica nije mogla naslijediti niti na zakonit i savjestan način steći nekretnine koje je njena majka za života otuđila valjanim ugovorom o prodaji trećem licu. Vrhovni sud je naveo da u vrijeme smrti apelanticine majke predmetne nekretnine nisu mogle spadati u njenu zaostavštinu, pa ih kao takve apelantica nije mogla prometovali na pravno valjan način ugovorom zaključenim 4. oktobra 1999. godine te iz tog razloga, prema mišljenju tog suda, nije bilo mjesta pozivanju Okružnog suda na pravila o jačem pravnom osnovu jer nema konkurencije dva pravno valjana ugovora obzirom da je ugovor o kupoprodaji od 4. oktobra 1999. godine ništav.

13. Apelanti navode da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je nesporno da je apelantica stekla predmetne nekretnine na način propisano Zakonom o osnovnim svojinsko pravnim odnosima odnosno na osnovu nasljeđa te da to rješenje tužena nikada nije osporavala. Smatraju da zbog navedenog nije bilo moguće oglasiti ništavim ugovor zaključen između apelanata i naložiti brisanje apelantice kao vlasnika iz javnih knjiga. Navode i da tužena nije u rokovima propisanim Zakonom o nasljeđivanju SFRJ koji je važio u vrijeme smrti apelanticine majke –tri mjeseca ili deset godina, a ni do danas nije tražila da se predmetne nekretnine izdvoje iz nasljeđa. Apelanti također navode i da su odluke donesena na osnovu posrednog dokaza-iskaza svjedoka koji nije bio neposrednim učesnikom u postupku te da je na taj način apelantima onemogućeno da saznaju sve detalje oko navodne kupoprodaje izvršenje 1960. godine. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da se tužena još uvijek nije isknjižila iz javnih knjiga po osnovu osporene presude Vrhovnog suda apelanti smatraju da postoji bojazan da bi tužena iste mogla otuđiti pa apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio tuženoj ili eventualno bilo kome drugom da raspolaže sa predmetnom nekretninom do donošenja odluke o apelaciji.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelanti svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnivaju, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te tvrde da postoji bojazan da bi tužena ili eventualno neko drugi mogao raspolagati predmetnim nekretninama. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu njihova bojazan, da bi tužena ili neko drugi mogao raspolagati predmetnim nekretninama, nije adekvatan argument, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4904/19 (V. A. i B. L.) | Sudska praksa | Aktio