Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/20 (S. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2608/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2608/20, rješavajući apelaciju Save Savanovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Savanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 216394 20 Rsž 2 od 11. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Savanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 27. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 216394 20 Rsž 2 od 11. svibnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova prijevoza dolaska na posao i povratka sa posla u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelant radnik tuženog (Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske) te da je u članku 2. ugovora o korištenju usluga prijevoza putnika zaključenog između tuženog i ovlaštenih prijevoznika ugovoreno da svi pripadnici tuženog, koji ostvaruju pravo na prijevoz mogu, bez ograničenja, koristiti autobuske linije (među kojima je i relacija od apelantovog mjesta prebivališta do mjesto rada). Dalje je naveo da su stranke su u smislu odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a odredbom čl. njegova 123. ZPP, je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Okružni sud je ukazao da je odredbom čl. 10 st. 1. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju prava po osnovu rada, opseg prava i način i postupak njihovog ostvarivanja. Takođe je ukazao da je odredbama Pravilnika o naknadi troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla i Pravilnika o izmjenama i dopunama navedenog pravilnika, propisano da ako poslodavac sa nekim prijevoznikom zaključi ugovor o prijevozu zaposlenih na posao i sa posla, tada zaposleni čija je relacija putovanja pokrivena ovakvim organiziranim prijevozom nemaju pravo na naknadu. Kako je ugovorom o korištenju usluga prijevoza putnika ugovoreno da svi pripadnici tuženog, koji ostvaruju pravo na prijevoz mogu, bez ograničenja, koristiti autobuske linije na relacijama, a imajući u vidu da apelant nije dokazao broj svojih dolazaka na posao u navedenom periodu, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer nije dokazao osnovanost niti visinu zahtjeva. Nadalje, Okružni je naveo da je neosnovan prigovor da nije cjenjena apelantova izjava u kojoj je potvrdio da postoji organiziran javni prijevoz, ali da ga zbog postojećeg rada u smjenama i reda vožnje ne može u razumno vrijeme koristiti, te da taj iskaz tužena nije osporila. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, te iako je na apelantu bio teret dokazivanja shodno čl. 123 st. 1 ZPP, izvedenim dokazima svoje tvrdnje iz tužbe nije dokazao, a samo iskaz apelanta nema takvu dokaznu snagu da se na istom može zasnovati zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Također, naveo je da je neosnovan žalbeni prigovor da se propust tužene u vođenju evidencije o prisustvu radnika na radu ne može stavljati na teret apelantu, imajući u vidu da je tužena obavijestila vještaka ekonomske struke da ne raspolaže s podacima koje apelant traži u vezi dolaska i odlaska sa posla i reda vožnje. U konkretnom slučaju drugostupanjsko rješenje kojom je ranije ukinuta prvostupanjska odluka sadržavalo je uputu da će se u takvoj situaciji omogućiti apelantu da na okolnosti evidencije o prisustvu predloži pribavljanje dokaza na drugi način u skladu sa zakonom, a što apelant nije učinio.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević
11. Predsjednik
12. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 13.
14. Zlatko M. Knežević