Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7356/18 (J. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7356/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7356/18, rješavajući apelaciju Jasmina Memčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jasmina Memčića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena tačka III izreke Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 16 K od 11. juna 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Memčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine u odnosu na ostale navode u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Memčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 11. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 K od 11. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 55. KZFBiH, u stjecaju s krivičnim djelom iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ZDK, a u vezi sa članom

54. KZFBiH, te mu je za krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, a za krivično djelo iz člana 52. stav i. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ZDK-a kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru. Apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka. Istom presudom apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja opojnih droga, bliže označenih u presudi, te mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, i to: pištolj marke CZ, 18 metaka, mobilnih telefona i paketa sa SIM karticama bliže označenih u presudi. Od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu označenom u presudi. U odnosu na ostale tačke optužnice, bliže označene u presudi, optužba je odbijena.

5. Apelant je tačkom I presude osuđen zato što je, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5, u vezi sa članom 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, kod sebe neovlašteno posjedovao jedan paketić biljnog materijala upakiran u PVC foliju s tragovima varenja, neto težine 0,99 grama, poznatiji kao opojna droga „marihuana“, koja droga je pod rednim brojem 13 i 26 Liste opojnih droga iz Tabele I „Zabranjene tvari i biljke“ proglašene takvom, svjestan da je posjedovanje ove supstance zabranjeno. Prilikom kontrole tu drogu je dobrovoljno predao policijskim službenicima MUPZDK Zenica, za što mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Tačkom II presude apelant je osuđen zato što je 15. juna 2016. godine u porodičnoj kući u kojoj živi, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5, u vezi sa članom 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, neovlašteno posjedovao biljni materijal neto težine 2,13 grama, za koji biljni materijal je vještačenjem utvrđeno da sadrži psihoaktivne komponente kanabinol (CBN) i tetrahidrokanabinol (THC), identično kao opojna droga „marihuana“, koja droga je pod rednim brojem 13 i 26 liste opojnih droga iz Tabele I „Zabranjene tvari i biljke“ proglašene takvom, svjestan da je posjedovanje te supstance zabranjeno, a koju drogu je prilikom pretresa kuće po Naredbi Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 17.8471 16 Kpp 20 od 13. juna 2016. godine njegov otac dobrovoljno predao policijskim službenicima MUPZDK Zenica, za što mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Tačkom III presude apelant je osuđen zato što je 18. februara 2016. godine na magistralnom putu M-17, na platou benzinske pumpe ,,Almy“, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5, u vezi sa članom 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, neovlašteno kod sebe, radi daljnje prodaje i stjecanja protivpravne imovinske koristi, držao opojnu drogu koju je prodavao tako što je prethodno sa svog telefonskog broja ostvario telefonski kontakt sa S. O. na njegov telefonski broj, na koji način su dogovorili primopredaju droge, pa je apelant na mjesto dogovora došao svojim, a S. O. svojim vozilom. S. O. je bio u društvu sa svojom suprugom V. K. i A. Š., gdje je apelant po prethodnom dogovoru predao S. O. jedan paketić NN materije, upakirane u PVC foliju, a njegovim otvaranjem uočena su tri paketića, od kojih je jedan upakiran u bijelu, a zatim u plavu pvc foliju, neto težine 0,11 g, a dva paketića su upakirana u bijele pvc folije, neto težine 1,96 g i 0,78 g, te jedan paketić upakiran u prozirnu pvc foliju, zatim dvije roze pvc folije zavarene na kraju i u celofan bruto težine 7,15 g (neto težina nije vagana jer je materija polijepljena po foliji), za koju materiju je vještačenjem utvrđeno da sadrži psihoaktivnu komponentu amfetaminsuifat, poznatiju kao opojna droga „speed“, koja droga se nalazi na popisu opojnih droga pod rednim brojem 1 Liste psihotropnih tvari iz Tabele II „Tvari i biljke pod strogom kontrolom“, iako je znao da su posjedovanje i prodaja ovih tvari zakonom zabranjeni, za koju drogu je S. O. isplatio apelantu na ruke iznos od 120,00 KM, nakon čega su u mjestu Nemila policijski službenici PS Nemila zaustavili i kontrolirali vozilo kojim je upravljao S. O. i tom prilikom S. O. je predmetnu drogu odbacio od sebe na zadnje sjedište vozila na kojem je sjedila V. K., koja je odbačenu drogu zadržala kod sebe u namjeri da je sakrije, što je i učinila, a koju je dobrovoljno predala policijskim službenicima PS Nemila, za što joj je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, na koji način je stekao protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 120,00 KM. Tačkom IV presude apelant je osuđen zato što je 18. februara 2016. godine na platou benzinske pumpe „Energopetrol“, koja se nalazi na magistralnom putu M-17, u putničkom vozilu, suprotno odredbama člana 4. stav 1, 2, 3. i 5, u vezi sa članom 19. i članom 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, neovlašteno, radi daljnje prodaje i stjecanja protivpravne imovinske koristi, držao opojnu drogu, biljni materijal, neto težine 1,45 grama, poznatiju kao opojna droga „marihuana“, koja se nalazi pod rednim brojem 13 i 26 Liste opojnih droga Tabele I „Zabranjene tvari i biljke“ i koja je proglašena takvom; zatim jedan paketić NN materije, upakiran u pvc foliju, bruto težine 2,45 grama (neto težina nije vagana, materija polijepljena po foliji) i jedan paketić NN materije, upakirane u pvc foliju, a zatim u pvc kesicu s patentom za zatvaranje, bruto težine 15,21 g (neto težina nije vagana, materija polijepljena po foliji), za koju materiju je vještačenjem utvrđeno da sadrži psihoaktivnu komponentu amfetaminsulfat, poznatiju kao opojna droga speed“, koja droga se nalazi na popisu opojnih droga pod rednim brojem 1 Liste psihotropnih tvari iz Tabele II „Tvari i biljke pod strogom kontrolom“, iako je znao da su posjedovanje i prodaja ovih tvari zakonom zabranjeni, koju drogu je dobrovoljno predao policijskim službenicima MUPZDK Zenica, za što mu je izdata i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Tačkom V presude apelant je osuđen zato što je 18. februara 2016. godine, oko 14.10 sati, u Zenici, na platou benzinske pumpe „Energopetrol“, u putničkom vozilu „Audi“, tip B-4, reg. broja BP367R, bez odobrenja nadležnog organa kod sebe držao pištolj marke „Crvena zastava“, kalibra 9 mm, model M-88, s tri pripadajuća metka, iako je znao da je za držanje i nabavku oružja i municije potrebno odobrenje nadležnog organa, koje oružje i municiju je dobrovoljno predao policijskim službenicima MUPZDK prilikom pregleda navedenog vozila, za što mu je izdata i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo 9. septembra 2016. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, koja je potvrđena 9. septembra 2016. godine, a činjenično i pravno uređena na glavnom pretresu. Sud je naveo da je, cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. Naime, sud je utvrdio nespornim da su u kritičnom periodu po prijedlozima Tužilaštva i naredbama Općinskog suda, bliže označenim u presudi, protiv više lica, između ostalih i A. T. i dr., provođene posebne istražne radnje iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKPFBiH za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Provođenjem navedenih posebnih istražnih radnji prikupljene su informacije i dokazi (član 134. ZKPFBiH – slučajni nalazi) koji su ukazivali da se neovlaštenim prometom opojnih droga bavi i apelant, pa su i protiv njega provođene posebne istražne iz člana 130. stav 2. tač. a) i d) ZKPFBiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima) za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH.

7. Sud je u pogledu radnje pod tačkom 14./a) optužnice, bliže opisana pod tačkom I/3. izreke presude, naveo da je iz sadržaja transkripata presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i S. O. utvrdio da je apelant 18. februara 2016. godine u kritično vrijeme ostvario kontakt sa S. O. koji mu je rekao da treba da mu isplati dug od 400.00KM za „ono“ odranije, što se, kako je zaključio sud, očigledno odnosilo na drogu koju mu je ranije prodao i da hoće da kupi još droge od njega. Sud je stava da da je to bio dug za neisporučene mobitele, kako je to u svojoj odbrani tvrdio apelant, sigurno bi prilikom razgovora rekao da je to dug za mobitele, a ne za „ono“ odranije. Ukazano je da se riječ „ono“ često koristi kao zamjena za opojne droge u međusobnoj telefonskoj komunikaciji između lica koja se bave neovlaštenim prometom opojnih droga, što je jasno vidljivo iz ranije sudske prakse. Dalje je navedeno da su se sreli isti dan, u Zenici, na magistralnom putu M-17, na platou benzinske pumpe „Almy“. Apelant je pozvao S. O., te su dogovorili da mu apelant na dogovorenom mjestu preda opojnu drogu „speed“, upakiranu u dva paketića, bruto težine 15,10 grama. Na dogovoreno mjesto S. O. je došao u svom vozilu, u društvu sa A. Š. i suprugom V. K. Dalje je navedeno da je za drogu S. O. apelantu na ruke isplatio iznos od 120,00 KM. Nakon toga su u mjestu Nemila policijski službenici PS Nemila zaustavili i kontrolirali vozilo kojim je upravljao S. O. Tom prilikom S. O. je drogu pokušao odbaciti od sebe na zadnje sjedište vozila na kojem je sjedila njegova supruga V. K., koja je odbačenu drogu zadržala kod sebe u namjeri da je sakrije, što je i učinila, da bi je poslije dobrovoljno predala policijskim službenicima. Navedeno je da su ove činjenice u svom priznanju krivice potvrdili optuženi S. O. i V. K., što je vidljivo iz pravomoćne Presude Općinskog suda za S. O. broj 43 0 K 135584 16 K2 od 4. novembra 2016. godine, kao i da su činjenični navodi iz te presude u cijelosti potkrijepljeni sadržajem materijalnih dokaza kao što su Zapisnik o lišenju slobode na ime S. O., Zapisnik o pretresu pmv marke ,,BMW“, vlasništvo S. O., Zapisnik o lišenju slobode na ime V. K. i drugih materijalnih dokaza detaljno označenih u presudi. Dalje je navedeno da je iz iskaza koji je S. O. dao u svojstvu svjedoka utvrđeno da je 18. februara 2016. godine imao dogovoren susret s apelantom kod benzinske pumpe „Almy“ radi kupovine opojne droge „speed“, da je drogu kupio od apelanta i da mu je za to platio novcem u iznosu od 120,00KM.

8. Sud je ukazao da se, ako se ima u vidu sve navedeno, može zaključiti da je proizvoljna tvrdnja odbrane da se optužba protiv apelanta zasniva na iskazu koji je S. O. dao u svojstvu svjedoka 4. novembra 2016. godine, i to isti dan kada je donesena navedena pravomoćna presuda protiv S. O. Ukazano je da je taj iskaz samo jedan iz mase dokaza koji ukazuju da je predmetnu radnju neovlaštene prodaje opojne droge ,,speed“ svjedoku S. O. izvršio upravo apelant. Sud je istakao da i bez iskaza navedenog svjedoka postoji dovoljno dokaza da se može zaključiti da je apelant počinio predmetnu radnju. Dalje je ukazano da je tačna tvrdnja odbrane da je predmetni iskaz S. O. dao nakon podizanja optužnice i s obzirom na to da je bio nedostupan, sud je analognom primjenom odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH dozvolio da se iskaz pročita na glavnom pretresu. Ukazao je da se u konkretnom slučaju radilo o popunjavanju pravnih praznina putem analogija budući da nijednom odredbom ZKPFBiH to nije zabranjeno, odnosno ono što nije zabranjeno je dopušteno, zbog čega je našao neosnovanom tvrdnju odbrane da se predmetni iskaz svjedoka S. O. nije mogao čitati na glavnom pretresu. Sud, također, drži da je neosnovana i tvrdnja odbrane da predmetni iskaz S. O. nije vjerodostojan jer je uzet prije pravomoćnosti presude protiv saoptuženog S. O. Odbrana se u tom dijelu pozvala na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine iz Odluke broj 04 0 K 0063356 15 KZ od 15. aprila 2015. godine. U vezi s tim Općinski sud je naveo da bi taj prigovor imao smisla i bio osnovan kada bi se optužba protiv apelanta za predmetnu tačku optužnice zasnivala isključivo na iskazu koji je S. O. dao u svojstvu svjedoka. Međutim, ukazano je da je sadržaj tog iskaza u cijelosti kompatibilan sa sadržajem dokaza i potvrđen njihovim sadržajem. Dalje je ukazano da iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 08-04/9-2- 28/16 od 18. februara 2016. godine proizlazi da je od apelanta, između ostalog, kritične prilike oduzet novac u iznosu od 501,60 KM. Sud drži da ta činjenica ukazuje na vjerodostojnost tvrdnje S. O. da je apelantu prilikom susreta kod benzinske pumpe ,,Almy“ vratio dug u iznosu od 400, 00 KM i platio mu za kupljenu opojnu drogu iznos od 120,00 KM, što ukupno iznosi 520,00 KM, a da je nedostajući iznos od 18,40 KM od ukupnog iznosa od 520,00 KM apelant potrošio prilikom susreta sa S. O. u ugostiteljskom objektu benzinske pumpe ,,Almy“ kod Zenice.

9. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa tačkom I/4. presude, navedeno je da je odbrana iznijela tvrdnju da predmetnu drogu apelant nije dobrovoljno predao policiji, nego je to uradio nakon što ga je policija pretresla, a za šta policija nije imala naredbu suda. Sud je, u vezi s tim, istakao da je iz iskaza svjedoka, policijskih službenika H. Č., A. M. i A. D. vidljivo da navedena tvrdnja odbrane nije osnovana zato što su sva tri svjedoka saglasno tvrdila da kada je apelant priveden u prostorije Policijske stanice, nad njim je izvršen kriminalistički pregled putem opipa, te kada su čuli da nešto šuška u predjelu apelantovog donjeg stomaka pitali su ga šta je u pitanju, a nakon toga je apelant sam izvadio pvc kesicu u kojoj su se nalazile opojne droge. Sud je naveo kako se u tom slučaju nije radilo o neovlaštenom pretresu od strane ovlaštenih policijskih lica jer da se doista radilo o pretresu, on se ne bi radio opipom – vanjskim pregledom, već bi s apelanta bila skinuta sva odjeća i obuća, pa bi nakon toga bio izvršen detaljan pregled odjeće i obuće. Istaknuto je da odbrana, kada je iznosila navedene tvrdnje, nije sudu ponudila objašnjenje kako to izgleda kriminalistički pregled lica koja se dovode u vezu s izvršenjem krivičnih djela od strane ovlaštenih lica policije, a da se u konkretnom slučaju radilo o rutinskoj kriminalističkoj radnji, tj. o kriminalističkom pregledu koji se može izvršiti opipom ili vizuelno.

10. Sud je dalje naveo da je Tužilaštvo izvedenim dokazima van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga u stjecaju s krivičnim djelom iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ZDK, a u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH, kao i da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio svjestan da čineći predmetne radnje postupa protivpravno jer ni po kojem osnovu nije bio ovlašten da se bavi prodajom opojne droge drugim licima, a također i da nije imao odobrenje od nadležnog organa za nošenje predmetnog pištolja. Dakle, bio je svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje, te je postupao s direktnim umišljajem.

11. Navedeno je da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, nakon čije ocjene je izrekao kaznu smatrajući da će se izrečenom bezuvjetnom osudom ostvariti opća i individualna svrha izricanja krivičnih sankcija.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva i potvrđena je prvostepena presuda Općinskog suda od 11. juna 2018. godine.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio iz svih žalbenih osnova s prijedlogom da se žalba uvaži i ukine osporena presuda. Istaknuto je da je apelant u žalbi priznao izvršenje krivičnog djela pod tač. 1. i 2. presude, tvrdeći da se u konkretnom slučaju radilo samo o posjedovanju droge, ali smatra da se ta dva djela ne mogu kvalificirati tako da čine dio konstrukcije produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. U pogledu tač. 3. i 4. presude apelant je u žalbi naveo da je i u tim slučajevima držao drogu samo za sebe, a ne da bi se bavio neovlaštenom prodajom droge. Nadalje, apelant je u žalbi naveo da smatra da se nije mogla čitati izjava svjedoka S. O. – Zapisnik o njegovom saslušanju broj T04 0 KTA 0028501 16 od 4. novembra 2016. godine jer je navedeni svjedok u to vrijeme bio saoptuženi, zbog čega apelant smatra da on nije mogao biti saslušan kao svjedok u Tužilaštvu, te njegov iskaz nije mogao biti korišten kao dokaz u postupku protiv apelanta. U odnosu na izrečenu krivičnopravnu sankciju, apelant smatra da je sud precijenio otežavajuće okolnosti jer smatra da vrijeme u kojem su počinjene inkriminirane radnje ne predstavlja relativno dug period i ne može se zbog toga tretirati ni kao izražena upornost u vršenju predmetnog krivičnog djela, te da je sud od olakšavajućih okolnosti trebao cijeniti i porodične prilike optuženog, da je oženjen i otac jednog djeteta.

14. Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti apelantov žalbeni prigovor da radnje krivičnog djela iz tač. 1. i 2. presude, koje apelant kvalificira kao krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZFBiH (posjedovanje), ne mogu ući u konstrukciju produženog krivičnog djela iz člana 238. stav

1. KZFBiH, jer se radnje iz tač. 3. i 4. presude odnose na neovlaštenu proizvodnju i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Kantonalni sud je ukazao da produženo krivično djelo predstavlja vrstu prividnog realnog stjecaja krivičnih djela; produženo krivično djelo postoji kada jedno te isto lice s više radnji izvrši više istih ili istovrsnih krivičnih djela u određenom vremenskom periodu tako da se nadovezuju jedno na drugo i čine jedno krivično djelo. To je pravna konstrukcija gdje se uzima da postoji jedno krivično djelo iako je realno učinjeno više samostalnih krivičnih djela. Za ocjenu da li se u svakom konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu potrebno je utvrditi da su ispunjeni, prije svega, obavezni objektivni i subjektivni elementi konstrukcije produženog krivičnog djela kao što su: istovjetnost učinioca krivičnog djela, identitet krivičnih djela, kontinuitet radnji izvršenja, da postoji jedinstvo umišljaja učinioca u odnosu na sva izvršena krivična djela, dakle, kontinuitet umišljaja. Bliže određeno traži se identitet krivičnih djela, to znači da sva krivična djela koja ulaze u sastav konstrukcije krivičnog djela moraju da budu iste vrste ili da se pojavljuju kao različiti oblici jednog istog krivičnog djela, treba da postoji identitet zakonskog bića krivičnog djela: sva izvršena krivična djela treba da su učinjena u određenom vremenskom intervalu (periodu); to znači da između izvršenih krivičnih djela treba da postoji izvjesna unutrašnja vremenska povezanost koja ukazuje da je u prirodnom i logičkom smislu u pitanju jedno jedinstveno krivično djelo. U vezi s tim ukazano je da se u konkretnom slučaju jasno vidi da sve apelantove radnje ispunjavaju kriterije konstrukcije produženog krivičnog djela, kontinuitet radnji i kontinuitet vremena izvršenja, kao i sve druge naprijed navedene elemente. U pogledu pravne kvalifikacije ukazano je da kada su u pitanju krivična djela iste vrste, da se pravna kvalifikacija djela postavlja prema najtežem djelu koje je izvršeno u konstrukciji produženog krivičnog djela. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je konstatirao da je prvostepeni sud sve apelantove radnje pravilno pravno kvalificirao kao jedno produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 55.

KZFBiH.

15. Kantonalni sud je dalje naveo da je u pogledu krivičnih djela, opisanih u tač. 1, 2. i 5. prvostepene presude, apelant u žalbi priznao krivicu za počinjenje tih krivičnih djela, pa se žalba suštinski cijeni na žalbene prigovore u odnosu na tač. 3. i 4. izreke prvostepene presude. U vezi s tim Kantonalni sud je u pogledu radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH ukazao da je nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka našao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, na osnovu kojih, i prema ocjeni drugostepenog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio i radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, opisane u tač. 3. i 4. prvostepene presude, na način i u vrijeme kako je to opisano u prvostepenoj presudi budući da za to postoje nesporni dokazi.

16. U pogledu iskaza S. O., za kojeg apelant tvrdi da je saoptuženi u istoj krivičnoj stvari, Kantonalni sud je stava da nisu postojale nikakve procesne smetnje da se iskaz koji je S. O. dao u svojstvu svjedoka koristi u krivičnoj stvari protiv apelanta jer se radi o istom krivičnom događaju. Naime, drugostepeni sud je stava da ako neki optuženi može svjedočiti u svojoj krivičnoj stvari (član 274. stav 2. ZKPFBiH), može u istoj krivičnoj stvari svjedočiti protiv drugog optuženog protiv kojeg se vodi odvojen postupak, odnosno takvo svjedočenje je zapravo sadržajem jedan te isti dokaz jer je krivični događaj isti, pa se svjedočenje u vlastitoj stvari reflektira i na drugog optuženog. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je ocijenio da nije bilo nikakvih procesnih smetnji da se iskaz S. O. koristi kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta.

17. Osim toga, Kantonalni sud je bio stava da nema ništa sporno u utvrđenju prvostepenog suda da su apelanta 18. februara 2016. godine (nakon što je prodao drogu S. O.) kontrolirali policijski službenici MUPZDK i da su tom prilikom kod njega pronađena tri paketića droge koju je dobrovoljno predao policiji. Kantonalni sud je zaključio da, dakle, nema ničega spornog ni u vezi dokaza za radnju iz tačke 4. prvostepene presude budući da se iz svega navedenog vidi se da je apelant u istom danu u jednoj radnji izvršenja djela prodao tri paketića droge S. O. i da su odmah nakon toga kod njega pronađena još tri paketića droge. Drugostepeni sud smatra da je vidljivo da držanje predmetne droge, rasparčane i upakirane u više paketića različite težine, te nošene u autu, ukazuje da je apelant imao očiglednu namjeru da tako upakiranu drogu neovlašteno stavlja dalje u promet budući da sud smatra da drogu u takvoj količini i u toliko paketića nije držao samo za sebe, kako je to apelant tvrdio u žalbi.

18. U pogledu dijela apelantove žalbe koji se odnosio na izrečenu krivičnopravnu sankciju navedeno je da je drugostepeni sud izvršio uvid u prvostepenu presudu i dokaze o činjenicama (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti) koje je utvrdio prvostepeni sud, koje su od utjecaja na odmjeravanje krivičnopravne sankcije. Sud je našao da su kazne zatvora, koje je prvostepeni sud utvrdio apelantu za produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga u vezi sa članom 55. KZFBiH i za krivično djelo iz člana 52. stav 1. tačka b) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ZDK, kao i jedinstvena kazna zatvora, adekvatne stepenu društvene opasnosti počinjenih predmetnih krivičnih djela i apelantove krivične odgovornosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. Tvrdi da su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se u smislu zakonskih odredbi ne mogu zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, uslijed čega je povrijeđeno i načelo in dubio pro reo. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je sud, odlučujući za radnje navedene pod tačkom 3. presude Općinskog suda, odluku donio na osnovu bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH jer je tokom glavnog pretresa i prilikom donošenja presude nepravilno primijenio odredbe ZKPFBiH (član 288. stav 2), što je utjecalo na to da apelanta proglasi krivim za tu tačku presude, sve iz razloga što je prvostepeni sud na glavnom pretresu čitao iskaz svjedoka S. O., koji je saslušan u drugom predmetu pod drugim brojem T04 0 KTA 0028501.

21. Apelant je ukazao da je Tužilaštvo kao novi dokaz predložilo saslušanje S. O. kao svjedoka, da se odbrana tome protivila, a kako je svjedok bio nedostupan, Tužilaštvo je predložilo čitanje Zapisnika o njegovom saslušanju broj T04 0 KTA 0028501 16 od 4. novembra 2016. godine. Odbrana se protivila čitanju tog iskaza sa zapisnika jer se radilo o zapisniku koji se vodi pod drugim brojem, odnosno iz drugog predmeta. Međutim, sud je, bez obzira na protivljenje odbrane, prihvatio prijedlog Tužilaštva, te je u smislu odredbi člana 288. stav 2. ZKPFBiH pročitao iskaz ovog svjedoka. Apelant tvrdi da, bez obzira na to pod kojim brojem i u kojem predmetu je S. O. bio saslušan kao svjedok, njegov iskaz se nije mogao pročitati i na njegovo svjedočenje se nisu mogle primijeniti odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH jer je S. O. 4. novembra 2016. godine imao status saoptuženog, a ne svjedoka. Ukazao je da je svoje protivljenje odbrana obrazlagala sudskom praksom, posebno Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 04 0 K 006356 15 Kž od 15. aprila 2015. godine, međutim njihovim prigovorima nije bilo udovoljeno. Dakle, apelant tvrdi, budući da je sud pogrešno primijenio odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH jer je čitao iskaz svjedoka koji je saslušan u drugom predmetu i pod drugim brojem, pri čemu je svjedok u to vrijeme bio saoptuženi i svojstvo saoptuženog mu je prestalo tek 23. novembra 2016. godine, da je za tačku 3. presude uslijed nedostatka dokaza trebao biti oslobođen optužbe jer nijedan od pobrojanih dokaza, ako se zanemari iskaz svjedoka S. O., ne potvrđuje da je apelant lice koje je navedenom svjedoku prodalo drogu.

22. Dalje, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je sud, odlučujući za radnje iz tačke 4. presude, prihvatio nezakonite dokaze kao zakonite, te je prihvatio dokaze koji su izvedeni iz nezakonitih dokaza, te se na njima ne može zasnivati osuđujuća presuda. Apelant je mišljenja da ga sud nije mogao proglasiti krivim za neutvrđenu količinu droge, bez obzira na objašnjenje Tužilaštva iz kojih razloga nije bilo moguće utvrditi neto količinu droge. Smatra da se ne može prihvatiti obrazloženje suda za tačku 4. presude, gdje je navedena bruto količina od 2,45 grama i 15,21 gram, a neto težina nije vagana jer je materija polijepljena po foliji. Ovo objašnjenje nije prihvatljivo i adekvatno jer se nije utvrdila težina folije. Osim toga, tvrdi da je sud u obrazloženju presude pogrešno naveo da je apelant prilikom pretresa policijskim službenicima dobrovoljno predao oružje, municiju i opojne droge. Naveo je da je dobrovoljno predao samo oružje, tj. pištolj, a da nije dobrovoljno predao nikakvu opojnu drogu, nego je tvrdio da kod sebe nema nikakve opojne droge. Tvrdi da je pretres apelanta vršen bez naredbe, apelant je bio lišen slobode, te mu je naređeno, nakon što je droga opipana i pronađena, da je izvadi. Navodi da je, nakon što je dobrovoljno predao pištolj, tvrdio da nema više ništa za predati. Smatra da je dokaz (pronađena droga) nezakonit jer nije bilo naredbe nadležnog suda za pretres apelanta, i bez obzira što je apelant potpisao potvrdu o navodnoj dobrovoljnoj predaji droge, jer naknadno sačinjena potvrda ne može pokriti nezakonitu radnju, pretres apelanta bez naredbe, i sve ostale radnje koje su izvedene iz nezakonitog dokaza su nezakonite.

23. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome kako je sud kvalificirao radnje iz tačke 1. i tačke 2. presude, kao što je to učinio. Radnje iz ovih tačaka presude ne mogu se kvalificirati i činiti konstrukciju produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH budući da se prema činjeničnom opisu krivičnih djela radi o krivičnim djelima koja odgovaraju pravnoj kvalifikaciji člana 239. stav 3. KZFBiH budući da je u samom činjeničnom opisu navedeno da je apelant neovlašteno posjedovao jedan paketić marihuane od 0,99 grama. Tvrdi da se, s obzirom na to da se radi o posjedovanju, obrazloženje suda koje se odnosi na tač. 1. i 2. presude, ne može prihvatiti (da se u radnjama stječu bitna obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH) jer je obrazloženje presude u suprotnosti s izrekom presude, u čemu se ogleda i bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, a samim tim je došlo i do povrede pravičnosti postupka u cjelini. Apelant tvrdi da je drogu držao za svoje potrebe i nije bio dužan svoju tvrdnju da je ovisnik dokazivati medicinskom dokumentacijom ili nekim drugim dokazom.

24. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je sud prilikom donošenja odluke o krivičnoj sankciji precijenio otežavajuće okolnosti, koje se nisu mogle cijeniti kao takve. Također smatra da osporene presude nisu adekvatno obrazložene, niti su zasnovane na činjenicama iznesenim tokom trajanja krivičnog postupka.

b)Odgovori na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je uputio na obrazloženje drugostepene presude, istakavši da je u navedenom obrazloženju detaljno odgovoreno na apelantove navode.

26. Općinski sud smatra da su apelantovi navodi proizvoljni, bez utemeljenja u stvarnom stanju predmeta, što je vidljivo iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana zato što su redovni sudovi, donoseći osporene presude, postupali zakonito, poštujući apelantovu osobnost, pri čemu je proveden pravičan postupak, nakon čega su donese odluke u skladu sa ZKPFBiH, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 238.

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja kaznenog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3) Ko neovlašćeno izrađuje, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu za koje zna da su namijenjene proizvodnji opojnih droga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se.

Član 239.

Posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga (1) Ko navodi drugog na uživanje opojne droge ili mu daje opojnu drogu da je uživa on ili druga osoba ili stavi na raspolaganje prostorije radi uživanja opojne droge ili na drugi način drugom omogućuje uživanje opojne droge, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu, maloljetniku ili prema više osoba, ili ako su prouzrokovane naročito teške posljedice, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ko neovlašteno posjeduje opojnu drogu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(4) Opojne droge oduzet će se.

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 153. stav 1.

Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode.

Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

Član 274. stav 2.

Pouke optuženom (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dâ takav iskaz bit će podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 277. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 100. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se u vezi sa tim svojim pravom optuženi prethodno konsultuje sa braniteljem, a ukoliko nema branitelja sud će pažljivo ispitati da li mu je branitelj nužan.

Član 276.stav (1) Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.

Član 288.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

(3) Ako se tokom glavne rasprave optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se, prema odluci sudije odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi i priložiti kao dokazni materijal samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 92. stav (2) tačka c) ovog Zakona.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud će u nastavku ispitati isključivo apelantove navode koji se odnose na tač. I/3. i I/4. izreke presude Općinskog suda budući da je apelant u žalbi drugostepenom sudu, dakle tokom postupka pred redovnim sudovima, priznao počinjenje krivičnih djela iz tač. I/1, I/2. i I/5. izreke prvostepene presude.

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

36. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je tačkom I/3. prvostepene presude osuđen na osnovu iskaza pročitanog na pretresu, koji je svjedok S. O. dao u drugom predmetu (iskaz je pročitan budući da svjedok nije bio dostupan sudu), dakle predmetu koji se vodi pod drugim brojem, kao i da je taj iskaz korišten prije pravomoćnosti presude kojom je taj svjedok osuđen.

39. U vezi s navedenim Ustavni sud navodi da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci o meritumu i dopustivosti broj AP 2238/05 od 17. novembra 2006. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedeno odluci Ustavni sud je istakao sljedeće: „Imajući u vidu apelantove navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu nije omogućeno da direktno ispituje svjedoka optužbe, Ustavni sud naglašava da, prema svojoj ustaljenoj praksi, kao i praksi Evropskog suda za ljudska prava, standardi člana 6. Evropske konvencije zahtijevaju da svi dokazi treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog, te korištenje izjava koje su date u fazi prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. Evropske konvencije sve dok se dâ pravo optuženom da pokuša osporiti navode optužbe. Osim toga, član 333. stav 1. Zakona o krivičnom postupku davao je mogućnost da se na glavnom pretresu pročita iskaz dat u istrazi jer je bilo nemoguće dovesti svjedoka na glavni pretres zbog toga što mu je nepoznato boravište. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava Ustavni sud, optuženom se mora omogućiti da bar u jednoj fazi postupka direktno ispituje svjedoka, a ukoliko to nije moguće, presuda se ne smije zasnivati samo na takvom iskazu. To je vidljivo iz predmeta Doorson protiv Holandije (vidi presudu od 20. februara 1996. godine) u kojem se sud koristio iskazom „anonimnog svjedoka“ kome je branilac optuženog mogao postavljati pitanja koja ne bi ugrozila njegov identitet, a sud nije ni zasnovao presudu isključivo na iskazu tog svjedoka, te Evropski sud za ljudska prava nije našao da se krši pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. S druge strane, u predmetu Kostovski protiv Holandije (vidi presudu od 20. novembra 1989. godine) sud je iskaze dva „anonimna svjedoka“ pročitao tokom suđenja na kojem je optuženi osuđen za oružanu pljačku banke. Evropski sud je naglasio da prava koja daje član 6. Evropske konvencije zahtijevaju, u pravilu, mogućnost da optuženi pokuša osporiti navode protiv sebe, kao i da ispituje svjedoke u nekoj od faza tokom suđenja. U ovom slučaju optuženi nije imao priliku da ispituje svjedoke ni u jednoj fazi postupka, te je Evropski sud za ljudska prava našao da je član 6. Evropske konvencije prekršen.

Kada se navedena praksa Evropskog suda primijeni na konkretan slučaj, nedvosmisleno se dolazi do zaključka da je prekršen član 6. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant ni u jednoj fazi krivičnog postupka nije mogao postavljati direktno pitanja oštećenoj N. M., a osporene presude, kojim se apelant osuđuje na kaznu zatvora od sedam mjeseci zbog izvršenog krivičnog djela trgovine ljudima radi vršenja prostitucije, zasnivaju se isključivo na iskazu oštećene N. M. koju, kao što je već rečeno, apelant nije mogao ispitivati ni u jednoj fazi postupka. […]“

40. Ustavni sud smatra da su stavovi iz citirane odluke Ustavnog suda, odnosno presuda Evropskog suda u predmetima Doorson protiv Holandije i Kostovski protiv Holandije primjenjivi i na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud zapaža, iako se u presudi Općinskog suda navodi drugačije, da je sud saznanja o radnjama opisanim u tački III izreke presude dobio isključivo iz iskaza svjedoka S. O. Taj svjedok je izjavio da se s apelantom kod benzinske pumpe našao da bi kupio opojne droge, koju količinu i koju vrstu opojne droge, kao i da je apelantu za tu drogu platio određeni iznos novca. Jedini drugi dokaz o ovom susretu je presretnuta telefonska komunikacija između apelanta i svjedoka iz koje je vidljivo samo to da oni dogovaraju susret. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, tumačeći transkripte presretnutih razgovora između apelanta i S. O., utvrdio da je apelant ostvario kontakt sa S. O. koji mu je rekao da treba da mu isplati dug za „ono“ odranije, što se, smatrao je sud, očigledno odnosilo na drogu koju mu je ranije prodao i da hoće da kupi još droge od njega. Općinski sud je istakao da je iz sudske prakse vidljivo se riječ „ono“ često koristi kao zamjena za opojne droge u međusobnoj telefonskoj komunikaciji između lica koja se bave neovlaštenim prometom opojnih droga. U vezi s tim Ustavni sud, ne osporavajući način na koji sud tumači žargon iz presretnutog razgovora, zapaža da sadržaj tog razgovora samo ukazuje da oni dogovaraju kupovinu droge, a ne da je to toga stvarno i došlo budući da je sud saznanja, kao i sve potrebne detalje o navodnoj prodaji droge dobio isključivo iz izjave svjedoka S. O. Dakle, osim izjave svjedoka S. O. da je od apelanta kupio opojnu drogu, o tome nema niti jednog drugog dokaza, odnosno nema niti jednog drugog dokaza da je svjedoku S. O. apelant prodao drogu koja je prilikom pretresa od strane policijskih službenika PS Nemila pronađena kod navedenog svjedoka, odnosno njegove supruge. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud koristio iskaze svjedoka S. O. i njegove supruge V. K (uz napomenu da se osporena presuda u relevantnom dijelu ne zasniva na iskazu V. K.). Te su izjave navedeni svjedoci dali u drugom postupku koji se vodi pod drugim brojem, pri čemu je samo iskaz svjedoka S. O. pročitan tokom postupka pred Općinskom sudom budući da svjedok nije dostupan. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, utvrđujući apelantovu krivicu za tačku III presude, ukazao i na potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta iz koje je vidljivo da je od apelanta, između ostalog, kritične prilike oduzet novac u iznosu od 501,60 KM. Sud je na osnovu te potvrde zaključio da je vjerodostojna tvrdnja S. O. da je apelantu prilikom susreta kod benzinske pumpe vratio dug u iznosu od 400, 00 KM i platio mu za kupljenu opojnu drogu iznos od 120,00 KM, što ukupno iznosi 520,00 KM. Ustavni sud zapaža da i ovaj zaključak nema utemeljenje u bilo kojem drugom dokazu, osim u izjavi koju je S. O. dao u svojstvu svjedoka. Iz navedenog proizlazi da apelant, ni u jednoj fazi postupka nije bio u prilici da direktno ispituje ovog svjedoka, a sud je, kako je već rečeno, ovaj dio osude protiv apelanta, odnosno tačku III presude, zasnovao na tom iskazu jer je isključivo na osnovu tog iskaza formirao zaključke o događajima kod benzinske pumpe „Almy“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, onemogućavanjem apelanta da direktno ispita svjedoka i eventualno ospori iskaz na kojem je zasnovana tačka III presude Općinskog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o tome da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je sud, odlučujući za radnje iz tačke IV presude Općinskog suda, prihvatio nezakonite dokaze kao zakonite, te je prihvatio dokaze koji su izvedeni iz nezakonitih dokaza i na kojima se ne može zasnivati osuđujuća presuda. Naime, apelant je tvrdio da je sud u obrazloženju presude pogrešno naveo da je apelant prilikom pretresa policijskim službenicima dobrovoljno predao oružje, municiju i opojne droge. Naveo je da je dobrovoljno predao samo oružje, tj. pištolj, a da nije dobrovoljno predao nikakvu opojnu drogu, nego je tvrdio da kod sebe nema nikakve opojne droge. Tvrdi da je pretres apelanta vršen bez naredbe, apelant je bio lišen slobode, te mu je naređeno, nakon što je droga opipana i pronađena, da je izvadi. Smatra da je dokaz (pronađena droga) nezakonit jer nije bilo naredbe nadležnog suda za pretres apelanta, i bez obzira što je apelant potpisao potvrdu o navodnoj dobrovoljnoj predaji droge, jer naknadno sačinjena potvrda ne može pokriti nezakonitu radnju, pretres apelanta bez naredbe, i sve ostale radnje koje su izvedene iz nezakonitog dokaza su nezakonite. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud istakao da je iz iskaza svjedoka, policijskih službenika H. Č., A. M. i A. D., vidljivo da navedeno nije osnovano zato što su sva tri svjedoka saglasno tvrdila da kada je apelant priveden u prostorije Policijske stanice nad njim je izvršen kriminalistički pregled putem opipa, te kada su čuli da nešto šuška u predjelu apelantovog donjeg stomaka – iznad spolnog organa, pitali su ga šta je u pitanju, a nakon toga je apelant sam izvadio pvc kesicu u kojoj su se nalazile opojne droge. Sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radilo o rutinskoj kriminalističkoj radnji, tj. o kriminalističkom pregledu koji se može izvršiti opipom ili vizuelno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant potpisao potvrdu o dobrovoljnoj predaji predmeta (imao je mogućnost odbiti potpisati navedenu potvrdu), pa se čini kako ovim navodima pokušava činjenično stanje prezentirani onako kako njemu najviše odgovara i na taj način izbjeći odgovornost za počinjeno krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što se prvostepena presuda, kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora, u tački III izreke zasniva isključivo na iskazu svjedoka S. O. kojeg apelant nije mogao ispitati ni u jednoj fazi postupka.

43. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na tačku IV izreke prvostepene presude budući da apelant nije dokazao svoje navode da je nezakonito pretresen i da se presuda u tom dijelu zasniva na nezakonito prikupljenim dokazima.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7356/18 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio