Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3434/20 (F. I.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3434/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3434/20, rješavajući apelaciju Faruka Isovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Isovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291957 17 Rsž od 1. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291957 16 Rs od 28. jula 2017.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Faruk Isović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Gordan Isabegović advokat iz Advokatske kancelarije "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnio je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291957 19 Rev od 21. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291957 17 Rsž od 1. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291957 16 Rs od 28. jula 2017.godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2149/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 1. februara 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 21. aprila 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da apelantu za period od 1. decembra 2014. do 31. marta 2017.godine isplati razlike plaća u iznosu od 25.404,19 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Također, odbijen je apelantov i eventualni tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu za isti period isplati razlike plaća u iznosu od 14.086,83 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelant zaposlen kao kantonalni veterinarski inspektor u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove tuženog. Prvostepeni sud je naveo da je u utuženom periodu apelantu plaća isplaćivana kao umnožak satnice od 380,25 i koeficijenta od 2,63 te fonda radnih sati, uz dodatak na plaću po osnovu posebnih uslova rada od 30% do 20. augusta 2016. godine od kada mu se plaća po ovom osnovu uvećava za 20%, a u skladu sa Rješenjem o izmjeni Rješenja o plaći državnog službenika od 6. septembra 2016. godine. Prvostepeni sud je naveo da je 30. jula 2010. godine stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o plaćama) kojim su uređene, između ostalih, plaće i naknade državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), visina osnovice za izračunavanje osnovne plaće (najniža neto satnica dogovorena sa sindikatom koja se množi sa fondom radnih sati) te utvrđen koeficijent za inspektore od 4,30. Prvostepeni sud je naveo da je Zakonom o izmjenama zakona o plaćama propisano da će Vlada kantona odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u dogovoru sa sindikatom utvrditi osnovicu za obračun plaća u skladu sa Zakonom o plaćama koja ne može biti veća od osnovice utvrđene na federalnoj razini, te je određeno da vlade kantona odnosno općinski načelnici i gradonačelnici u svojim propisima kojima regulišu isplatu plaća državnim službenicima za radno mjesto inspektora trebaju propisati koeficijent od 4,30. Prvostepeni sud je naveo da tuženi svoje propise o plaćama i naknadama državnih službenika i namještenika nije uskladio sa Zakonom o plaćama ni do današnjeg dana, iako je na to bio dužan, da je satnica za sve budžetske korisnike odnosno državne službenike i namještenike u utuženom periodu iznosila 380,25 i da je utvrđena bez saglasnosti sindikata tuženog. Prvostepeni sud je naveo da je tuženi na osnovu Uredbe Vlade tuženog i Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće državnih službenika u organima državne službe tuženog, te odluka o utvrđivanju satnice vršio obračun i isplatu plaća apelantu u utuženom periodu, a što je u skladu sa navedenim propisima. Prvostepeni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta da je tuženi u utuženom periodu morao isplatu plaća apelantu vršiti kao umnožak osnovice Vlade tuženog i koeficijenta od 4,30, jer je osnovica utvrđena odlukom Vlade tuženog, bez dogovora sa sindikatom tuženog, i veća od osnovice utvrđene na federalnom nivou, a što je nedopustivo. Prvostepeni sud je naveo da se obračun plaće ne može vršiti kombinacijom različitih parametara, kako je to učinjeno u varijanti I nalaza vještaka, zbog čega je odbio kao neosnovan apelantov osnovni tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud je naveo da je neosnovan i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta, s obzirom da osnovica od 315,00 KM, koja je utvrđena za područje FBiH nije podoban parametar za određivanje plaće apelantu u utuženom periodu, jer se ne može primijeniti na tuženog. Prvostepeni sud je naveo da iz Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-30/11 od 28. februara 2012. godine proizlazi da FBiH Zakonom o plaćama može postaviti samo okvire za donošenje kantonalnih odnosno općinskih propisa ali da nije htjela da se miješa u budžete kantona, općina i gradova odnosno da utvrđuje istu osnovicu za sve kantone, gradove i općine za državne službenike i namještenike već je upravo ostavila prostor da to učine kantoni, gradovi i općine u skladu sa mogućnostima budžeta tog kantona, uz suglasnost sindikata tog kantona i to prije donošenja budžeta za narednu godinu. Prvostepeni sud je ukazao da je članom 2. Zakona o izmjenama Zakona o plaćama izmijenjen član 60. Zakona o plaćama, a iz čije sadržine slijedi da se koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona utvrđuje Zakonom o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona, a koji zakon nije donesen u spornom periodu kao provedbeni propis Zakona o plaćama. Prvostepeni sud je naveo da, sve dok u dogovoru sa Sindikatom, Vlada tuženog ne utvrdi osnovicu za obračun plaće u skladu sa članom 5. Zakona o plaćama i zatim dok se zakonom o plaćama i naknadama zaposlenih u organima vlasti kantona ne utvrde koeficijenti i platni razredi zaposlenih u organima vlasti kantona, a u smislu izmijenjenog člana 59. Zakona o plaćama, direktna primjena parametara za obračun plaće neće biti moguća. Prvostepeni sud je naveo da propust tuženog da usaglasi svoje propise sa Zakonom o plaćama ne bi mogao voditi uspostavljanju prava zaposlenika na isplatu plaće direktnom primjenom Zakona o plaćama, posebno imajući u vidu da Zakon o plaćama u svojim odredbama, propisujući rok za donošenje propisa o plaćama i naknadama (član 63. Zakona o plaćama) ne predviđa i direktnu primjenu čl. 5. i 21. u situaciji nedonošenja usaglašenih propisa od strane Vlade kantona iz oblasti plaća i naknada sa Zakonom o plaćama.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantove tužbene zahtjeve zbog važećih materijalnih propisa, odnosno da u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni čl. 5. i 21. Zakona o plaćama, jer tuženi u utuženom periodu nije uskladio svoje akte sa Zakona o plaćama, pri čemu izostaje i postojanje osnova za dosuđenje postavljenih tužbenih zahtjeva na način određen u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Kantonalni sud je naveo da to što tuženi nije uskladio svoje propise u pogledu isplate plaća državnih službenika i namještenika sa Zakonom o plaćama ne predstavlja valjan osnov za usvajanje postavljenih tužbenih zahtjeva. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2.1c. Ustava Federacije BiH. Apelant navodi da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona o plaćama jer tuženi nije donio zakon u skladu sa Zakonom o plaćama kojim će za radno mjesto kantonalnog inspektora propisati koeficijent 4,30. Apelant navodi da je Općinski sud u Tuzli donio presude br. 32 0 Rs 292065 16 Rs, 32 0 Rs 291886 16 Rs i 32 0 Rs 291919 16 Rs od 4. septembra 2017. godine; 32 0 Rs 291921 16 Rs i 32 0 Rs 291877 16 Rs od 05.07.2017.; 32 0 Rs 291927 16 Rs od 6. septembra 2017. godine; 32 0 Rs 291818 16 Rs od 25. septembra 2017.godine; 32 0 Rs 291820 16 Rs od 28.09.2017.; 32 0 Rs 291908 16 Rs od 13. decembra 2018. godine; 32 0 Rs 291819 16 Rs, 32 0 Rs 291868 16 Rs od 31. maja 2018.godine, kojima je u predmetima sa identičnom činjeničnom i pravnom situacijom djelimično usvojio tužbene zahtjeve kantonalnih inspektora primjenom člana 8. Zakona o inspekcijama tuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U pogledu navoda apelanta da je Općinski sud u Tuzli u predmetima sa identičnom činjeničnom i pravnom situacijom djelimično usvojio tužbene zahtjeve kantonalnih inspektora primjenom člana 8. Zakona o inspekcijama tuženog, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević