Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2814/20 (Z. Č.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2814/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2814/20, rješavajući apelaciju Zdenka Čilića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Čilić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022637 20 Gž 3 od 2. lipnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022637 15 P 2 od 12. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojega zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 3. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 022637 20 Gž 3 od 2. lipnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022637 15 P 2 od 12. studenog 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant (kao tužitelj) pristojbeni obveznik, te da nije platio dužne pristojbe na tužbu, na presudu, na žalbu i na reviziju u određenim novčanim iznosima. Dalje mu je naloženo da pristojbe plati u roku od 8 dana od prijema rješenja, te je određeno da ako ne plati dužne pristojbe, po pravomoćnosti rješenja, rješenje će biti dostavljeno Županijskom pravobraniteljstvu ZZH, radi pokretanja ovršnog postupka.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je čl. 2. Zakona o sudskim pristojbama ZHK, propisano da pristojbe plaća osoba po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se poduzimaju radnje u postupku (pristojbeni obveznik). Dalje je ukazao da je u st. 3. tog članka propisano da je za odluku prvostupanjskog suda pristojbu dužan platiti tužitelj, odnosno predlagatelj, dok je u st. 4. istog članka, propisano da za odluku drugostupanjskog suda i za odluku po izvanrednom pravnom lijeku, pristojbu je dužan platiti podnositelj žalbe, odnosno osoba u čijem interesu je pokrenut postupak po izvanrednom pravnom lijeku. Također, ukazao je da je čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama ZHK propisano, da su naplaćene pristojbe prihod Proračuna Kantona. Imajući u vidu zakonske odredbe i činjenicu da je apelant izjavio reviziju kao izvanredni pravni lijek, te da ni žalba ne čini prijepornim da nisu plaćene dužne pristojbe, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 31. Zakona o sudskim pristojbama ZHK, donio pravilnu odluku. Konačno, istakao je da činjenica da je Zakonom o sudskim pristojbama u postupku pred Vrhovnim sudom F BiH propisana sudska pristojba na reviziju, ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, s obzirom da apelant nije predočio dokaz da je pristojbu na reviziju platio Vrhovnom sudu F BiH, a u kojem slučaju bi ostvario pravo na povrat uplaćene pristojbe, sukladno čl.32. Zakona o sudskim pristojbama ZHK.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi ističe da obveza plaćanja pristojbe na reviziju nije mogla nastati, jer Vrhovni sud F BiH nije sud u ZHK. Dalje ističe da apelant nije bio dužan prvostupanjskom sudu predočiti potvrdu o plaćanju pristojbe Vrhovnom sudu F BiH. Osim toga, naveo je da u situaciji kad je Zakonom sudskim taksama u postupku pred Vrhovnim sudom F BiH propisana obveza plaćanja sudske pristojbe na reviziju, apelant će pristojbu platiti dva puta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević