Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3299/20 (M. i N. J.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3299/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3299/20, rješavajući apelaciju Mejre Jusić i Nedžada Jusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mejra Jusić i Nedžad Jusić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 047044 19 Gž 2 od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 047044 18 P od 11. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mejra Jusić i Nedžad Jusić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnijeli su 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 047044 19 Gž 2 od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 047044 18 P od 11. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan primarni zahtjev tužitelja (Dž. J.) kojim se tražilo utvrđenje sticanja prava vlasništva i posjeda na objektu pobliže označenom izrekom prvostepene presude, kao i pravo posjeda na zemljištu pod objektom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, i da se slijedom navedenog tužitelj upiše u nadležnom katastarskom operatu kao posjednik sa dijelom 1/1, te da navedene nekretnine ne predstavljaju zaostavštinu iza umrlog M.J., i imaju se izdvojiti iz ostavinske mase u ostavinskom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Živinicama pod brojem 33 0 O 028202 11 0 2. Djelimično je usvojen eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, pa je naloženo apelantima da tužitelju po osnovu protuvrijednosti nekretnina pobliže navedenih u izreci prvostepene presude, solidarno isplate novčani iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je tužitelj odbijen preko dosuđenog iznosa a do ukupno potraživanog, kao neosnovanim. Naloženo je apelantima da tužitelju na ime troškova postupka isplate novčani iznos, te je tužitelj sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa na ime troškova postupka odbijen kao neosnovanim.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud, u ponovljenom postupku, utvrdio da su parnične stranke u krvnom srodstvu, jer se radi o majci i braći, te da je preminuli ostavitelj M.J. suprug i otac stranaka. Prvostepeni sud je naveo da je rješenjem u ostavinskom postupku koji se vodi kod tog suda pod brojem 33 0 O 028202 11 02 prekinut postupak raspravljanja zaostavštine iza umrlog M.J., te je tužitelj u tom postupku upućen na parnicu radi dokazivanja prava vlasništva i posjeda na spornim nekretninama. Prvostepeni sud je naveo da se radi o nekretninama pobliže označenim izrekom presude, označenim kao porodična stambena kuća u fazi izgradnje, gdje su izgrađeni temelji, zidovi prizemlja i ploča iznad prizemlja sa stropnim stepenicama. Prvostepeni sud je naveo da, s obzirom da se u konkretnom ne može govoriti o izgrađenom građevinskom objektu, u smislu članova 23., 24. i 27 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to je primarni tužbeni zahtjev cijenjen kao neosnovan. Prvostepeni sud je naveo da je eventualnim tužbenim zahtjevom tužitelj potraživao protuvrijednost objekta pobliže označenog izrekom presude, u slučaju da sud odbije primarni zahtjev. Prvostepeni sud je naveo da potraživani iznos ukupne protuvrijednosti u sebi sublimira trenutnu vrijednost neizgrađenog objekta (u skladu sa nalazom vještaka građevinske struke, troškova koje je tužitelj imao prilikom plaćanja radne snage i troškova za rad pomoćne radne snage). Prvostepeni sud je naveo da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na činjenicama da je lično svojim finansijskim sredstvima i za potrebe svoje porodice počeo sa izgradnjom objekta, a koju gradnju je obustavio zbog porodičnog spora. Prvostepeni sud je naveo da je primarni zahtjev cijenio kao neosnovan, ali je nasuprot tome dokazano da je tužitelj započeo s gradnjom predmetnog objekta radi potreba svoje porodice i čija je gradnja finansirana isključivo njegovim sredstvima (što proizilazi iz provedenih dokaza), pa je sud našao da je sekundarni zahtjev djelomično osnovan. Prvostepeni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata (koje nisu dokazali materijalnim dokazima), tužitelj lično angažovao radnike na izgradnji, da je iste finansirao, da je plaćao račune i da je novčana sredstva za izgradnju obezbijedio pozajmicom i djelomično ušteđevinom. Prvostepeni sud je naveo da tužitelj osnovano potražuje isplatu protuvrijednosti neizgrađenog građevinskog objekta u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima, kao vid štete koju trpi usljed činjenice da će predmetna građevina trajno spojena sa zemljištem činiti ostavinsku masu i predmet nasljeđivanja. Kako su jedini zakonski nasljednici iza umrlog M.J. tužitelj i apelanti, to će se zaostavština dijeliti na tri jednaka dijela, pa mu je u predmetnom postupku dosuđen navedeni iznos. Prvostepeni sud je naveo i da je na dosuđeni iznos glavnog potraživanja sud tužitelju dosudio i zateznu kamatu u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je kao pravilna i potpuna prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Kantonalni sud je naveo da je članom 126. Zakona o nasljeđivanju propisano da se smrću lica otvara njegovo naslijeđe, dok je odredbom člana

42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da nasljednik stiče pravo vlasništva na stvar u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini ostavitelja, ako zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih zakonskih odredbi proističe da su tužitelj i apelanti postali suvlasnici spornih nekretnina momentom smrti ostavioca M.J., zbog čega tužitelj ima pravo da shodno suvlasničkim dijelovima apelanata traži povrat uloženog iznosa u spornu nekretninu (shodno članu 210. Zakona o obligacionim odnosima, a ne po članu 154. istog Zakona koju je nepravilno naveo prvostepeni sud). Kantonalni sud je ukazao da, kada se primijeni neodgovarajuća zakonska odredba, ali se donese pravilna i zakonita odluka, primjena neodgovarajuće odredbe se ne može smatrati nepravilnom primjenom materijalnog prava, suprotno navodima apelanata. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanata da je izreka pobijane presude nerazumljiva. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud mogao, iako je odbio kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev, da se u odluci o eventualnom tužbenom zahtjevu pozove na oznake nekretnina iz primarnog tužbenog zahtjeva i postupajući na navedeni način izreka presude nije postala nerazumljiva. Kantonalni sud je naveo da, u odnosu na navode apelanata kojima se prigovara na odluku o zakonskim zateznim kamatama, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio o zakonskoj zateznoj kamati kada je istu dosudio računajući od dana koji je opredijelio tužitelj na glavnoj raspravi, iako se kod materijalne štete kamata dosuđuje od njenog nastanka, kako to propisuje odredba člana 186. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je naveo da žalba apelanata neosnovano tvrdi da je u vrijednost objekta uračunata i vrijednost zemljišta, koje je suvlasništvo stranaka, jer je ta tvrdnja u suprotnosti sa nalazom vještaka građevinske struke, iz koje to ne proističe. Kantonalni sud je naveo i da je pravilna odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka kada apelantima nije dosudio troškove za sastav žalbe, jer se iz troškovnika apelanta vidi da taj trošak nije ni tražen, a takođe je pravilno postupio kada apelantima nije priznao naknadu za odsustvo iz kancelarije jer se ova naknada može dosuditi u slučaju kada pripremno ročište ili ročište, za glavnu raspravu nije održano, već je odloženo na prijedlog jedne od stranaka, a u konkretnom predmetu to nije slučaj. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na obrazloženu odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti navode da apsurdno njima stavljati u obavezu isplatu novčanog iznosa, a da se ta obaveza temelji na zahtjevu koji se od strane suda istom presudom odbija kao neosnovan. Apelanti navode i da odluke sudova ne sadrže razloge zbog kojih smatraju da trebaju tužitelju platiti zakonsku kamatu na dosuđeni iznos, kao i da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je utvrđenje činjenica i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje je su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto isti ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3299/20 (M. i N. J.) | Sudska praksa | Aktio