Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2861/20 (P. S.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2861/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2861/20, rješavajući apelaciju Perice Simićevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Perice Simićevića podnesena protiv rješenjā Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 005992 20 Kv od 29. jula 2020. godine i 13 0 K 005992 20 Kpp od 26. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Perica Simićević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Šamca, podnio je 5. avgusta 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 005992 20 Kv od 29. jula 2020. godine i 13 0 K 005992 20 Kpp od 26. jula 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. avgusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 3. i 9. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 13 0 K 005992 20 Kpp od 26. jula 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća Okružnog suda, apelantu je određen pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Apelantu je pritvor određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 4 KZRS. Mjera pritvora je određena na period od mjesec dana, od 25. jula do 25. avgusta 2020. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 26. jula 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio naprijed navedena krivična djela, te da su uz prijedlog dostavljeni dokazi (pobrojani na str. 1 i 2 obrazloženja rješenja) u prilog opravdanosti mjere pritvora. Na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora apelantova odbrana nije osporila osnovanu sumnju da je apelant kritične prilike lišio života oštećenog M. R., ali je osporena pravna kvalifikacija krivičnog djela i posebni uslovi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Nakon što je razmotren prijedlog za određivanje pritvora i dokazi priloženi uz prijedlog, Okružni sud je ocijenio da je prijedlog osnovan, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U vezi s tim su prije svega analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi, između ostalih, službene zabilješke policijskih službenika, izvještaj PU Doboj – PS Modriča nakon uviđaja s lica mjesta, segment video nadzora s nadzornih kamera unutrašnjosti objekta iz kojih je vidljiv cjelokupni događaj i vrijeme izvršenja, izvještaj o izuzetom vatrenom oružju i zapisnik mrtvozornika. Osim toga, u obrazloženju je naveden sadržaj iskaza saslušanih svjedoka (sedam svjedoka) neposrednih očevidaca događaja, koji u sveukupnosti s naprijed navedenim materijalnim dokazima, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, ukazuju na postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS. Apelant je, kako je zaključeno, krivična djela za koja se sumnjiči počinio na način činjenično opisan u naredbi za sprovođenje istrage kojom prilikom je smrtno stradao oštećeni M. R. koji je podlegao na licu mjesta od povreda zadobijenih pucanjem od strane apelanta iz vatrenog oružja (pištolja).
7. U pogledu opravdanosti mjere pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni sud je, prije svega, ukazao na objektivni uslov koji se tiče zaprijećene kazne. U vezi s tim je navedeno da je zaprijećena kazna za krivično djelo ubistva iz člana 124 stav 1 KZRS od pet do 20 godina, što ukazuje da navedena kazna ulazi u okvir propisane kazne za mjeru pritvora (10 godina ili teža kazna). Zatim su istaknute okolnosti koje se tiču težine krivičnog djela i načina izvršenja, i to da je djelo počinjeno u ugostiteljskom objektu u kome je bilo prisutno više lica za vrijeme kada su na snazi bile određene epidemiološke mjere izazvane pandemijom koronavirusa u 02.50 časova, da apelant nije imao dozvolu za nošenje oružja koje je imao kod sebe i kojim je lišio života oštećenog, da iz službenih zabilješki službenika policije proizlazi da su obavljali razgovore sa stanarima zgrade koja se nalazi u blizini ugostiteljskog objekta u kojem je izvršeno krivično djelo i da su pri tome dobili saznanja da su građani zabrinuti za bezbjednost i da strahuju da bi se sličan događaj mogao ponoviti, da su u razgovorima s građanima došli do zaključka da građani strahuju zbog nepoštovanja preporučenih mjera izazvanih pandemijom i da sve navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. U tom kontekstu je zaključeno da se radi o vanrednoj situaciji jer je ocijenjeno da postoji veliko nezadovoljstvo i zabrinutost građana, prije svega, zbog nepoštovanja epidemioloških mjera kako od strane vlasnika ugostiteljskih objekata tako i mlađe populacije s obzirom na to da se inkriminisani događaj desio u 02.50 časova, dakle u vrijeme kada je zabrana okupljanja građana bila na snazi te da građani strahuju da bi se zbog kršenja mjera zabrane događaj mogao ponoviti. Sve te okolnosti, prema ocjeni suda, u svojoj sveukupnosti ukazuju na mogućnost remećenja javnog reda i mira povodom inkriminisanog događaja ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Okružni sud je zaključio da je pritvor jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka.
8. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 13 0 K 005992 20 Kv od 29. jula 2020. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja sudije za prethodni postupak. Nakon ispitivanja prvostepenog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, vijeće Okružnog suda je zaključilo da je ona neosnovana, navodeći u nastavku razloge za takav stav. U vezi s tim je istaknuto da je žalbom ukazano na bitne povrede postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
9. U vezi s neosnovanošću žalbenih prigovora, vijeće Okružnog suda je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje te za zaključke dao valjane i prihvatljive razloge koji žalbom nisu dovedeni u pitanje. U tom kontekstu je napomenuto da je iz prikupljenih dokaza, suprotno žalbenim tvrdnjama o nedostatku dokaza da je apelant htio oštećenog lišiti života i da se eventualno može raditi samo o nehatnom lišenju života, upravo potvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva. Iskazi svjedoka očevidaca i materijalni dokazi pronađeni na licu mjesta koji su u prvostepenom rješenju detaljno analizirani i ocijenjeni potvrđuju da je apelant kritične prilike pucao u oštećenog i da ga je lišio života. Navedeno je, prema mišljenju vijeća Okružnog suda, dovoljno za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnog djela ubistva i da iz činjeničnog opisa naredbe o sprovođenju istrage proizlazi da je apelant tom prilikom postupao umišljajno jer je bio svjestan da povlačenjem okidača na pištolju, koji je prethodno repetiran, može drugo lice lišiti života, na šta je i pristao. U tom kontekstu Okružni sud je napomenuo da je u daljnjem toku postupka neizvjesno da li će isti stepen sumnje opstati u vezi s pravnom kvalifikacijom prilikom eventualnog podizanja optužnice, što nije suštinsko pitanje u konkretnoj fazi postupka.
10. Prigovori žalbe kojim se osporava postojanje posebnog uslova za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS su, prema ocjeni vijeća Okružnog suda, takođe neosnovani jer obrazloženje pobijanog rješenja sadrži argumente koji u potpunosti opravdavaju određivanje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu. U tom pravcu su ponovljeni razlozi iz prvostepenog rješenja, prije svega da je djelo počinjeno u 02.50 časova kada su na snazi bile posebne epidemiološke mjere zabrane rada ugostiteljskih objekata. Prema podacima u spisu, navedeni događaj je izazvao uznemirenje većeg broja mještana opštine Modriča (a ne samo stanara susjedne zgrade), pa je to, imajući u vidu način izvršenja i okolnosti u kojima je djelo počinjeno, a koje ga čine posebno teškim, dovoljno za zaključak da postoji realna opasnost da bi u slučaju apelantovog puštanja na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ističe da u obrazloženju osporenih rješenja nedostaje utvrđenje i ocjena njegovog psihičkog odnosa prema krivičnom djelu ubistva, od čega, kako smatra, zavisi ne samo postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči već i postojanje krivičnog djela uopšte. Smatra da krivično djelo predstavlja jedinstvo objektivnih i subjektivnih elemenata te da je ocjena subjektivnih elemenata u konkretnom slučaju potpuno izostala. U tom kontekstu naglašava da je ocjena dokaza potpuno pogrešna jer u postupku određivanja pritvora nije uzeto u obzir njegovo psihičko stanje, pri čemu je izveden potpuno pogrešan zaključak da je krivično djelo počinio umišljajno. Smatra da su osporena rješenja rezultat pogrešne ocjene dokaza, što navedena rješenja čini nezakonitim, naročito u dijelu pravne kvalifikacije djela za koje se sumnjiči. Apelant, osim postojanja osnovane sumnje, osporava postojanje posebnog razloga za pritvor smatrajući da razlozi kojima se sud rukovodio ni kvantitativno ni kvalitativno ne predstavljaju ozbiljne razloge koji bi doveli do narušavanja javnog reda u slučaju puštanja na slobodu. Osim zabrinutosti građana, u osporenim rješenjima, prema apelantovom mišljenju, nije navedena niti jedna druga okolnost koja bi pokazala da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda.
b) Odgovori na apelaciju
13. Okružni sud je apelacione navode ocijenio neosnovanim i predložio da se apelacija odbije jer u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. U tom kontekstu je pojašnjeno da su u apelaciji ponovljeni prigovori koje je apelant iznosio u žalbi, koji su bili predmet razmatranja i odlučivanja, uz jasno obrazloženje pri kojem sud u cjelini ostaje.
14. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, prije svega jer ne navodi razloge zbog kojih bi lišenje slobode bilo nezakonito, a zatim zbog ponavljanja žalbenih razloga koji su bili predmet ocjene Okružnog suda, povodom čega je doneseno rješenje koje sadrži jasne i argumentovane razloge kojima se sud rukovodio pri njegovom donošenju.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
16. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) relevantne odredbe glase:
Ubistvo Član 124.
1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina. Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 361.
[...] (4) Ko neovlašteno na javnom mjestu nosi vatreno oružje čije je nabavljanje građanima dozvoljeno, a za koje nema oružni list, odnosno dozvolu za držanje oružja, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 005992 20 Kv od 29. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
24. Apelant ukazuje da su u pobijanim rješenjima izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju opšteg i posebnog razloga za određivanje pritvora jer ne sadrže konkretne razloge u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati u kontekstu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičene ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
26. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 st. 1 i 3 Evropske konvencije zahtijevaju, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavne principe koji potpadaju pod obim zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC) broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72–81).
Postojanje osnovane sumnje
27. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore, prije svega, usmjerio na nedostatak osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora.
28. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je cijenjen dokazni materijal koji je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora. U tom pravcu su u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeni materijalni dokazi, između ostalog službene zabilješke PU Doboj – PS Modriča nakon uviđaja s lica mjesta, segment video nadzora sa nadzornih kamera, izvještaj o izuzetom vatrenom oružju i zapisnik mrtvozornika. Osim toga, u obrazloženju prvostepenog rješenja je naveden sadržaj iskaza saslušanih svjedoka neposrednih očevidaca događaja, koji u sveukupnosti s naprijed navedenim materijalnim dokazima, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, ukazuju na postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora. Vijeće Okružnog suda je u cijelosti prihvatilo argumentaciju sudije za prethodni postupak, kao i zaključak o postojanju osnovane sumnje, koji potvrđuju da je apelant kritične prilike pucao u oštećenog i da ga je lišio života, pri čemu nije imao dozvolu za nošenje vatrenog oružja. Osim toga, navedeno je, prema ocjeni vijeća Okružnog suda, dovoljno za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinilac krivičnopravnih radnji koje su detaljno opisane u naredbi o sprovođenju istrage, pri čemu je apelant tom prilikom postupao umišljajno. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda kojima je ukazano na nepostojanje umišljaja, odnosno postojanje nehata, Okružni sud je naglasio da oblik vinosti nije ključni element u konkretnoj fazi postupka i da je u daljnjem toku postupka neizvjesno da li će isti stepen sumnje opstati u vezi s pravnom kvalifikacijom krivičnog djela prilikom eventualnog podizanja optužnice, te da je stoga, suprotno žalbenim navodima, osnovana sumnja dovoljno i jasno konkretizovana. Imajući u vidu naprijed navedeno, te okolnost da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja koje je u cijelosti prihvatilo vijeće Okružnog suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno da se radi o paušalnim razlozima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja je osumnjičen (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Poseban pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g)
29. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke g) stav 1 člana 197 ZKPRS Ustavni sud podsjeća da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
30. Ustavni sud dalje podsjeća da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu da li je odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud napominje da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud dalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Osim toga, Ustavni sud napominje da Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13).
31. Iz apelantovih navoda i osporenih rješenja proizlazi da je apelantu mjera pritvora određena na period od mjesec dana, od 25. jula do 25. avgusta 2020. godine, iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu zasnovan na sljedećim okolnostima: da je riječ o krivičnom djelu ubistva iz člana 124 stav 1 KZRS za koje je zaprijećena kazna zatvora od pet godina (do 20 godina), što zadovoljava propisani objektivni uslov; da je u pogledu načina izvršenja djelo počinjeno u ugostiteljskom objektu u kojem je bilo prisutno više lica za vrijeme kada su na snazi bile određene epidemiološke mjere izazvane pandemijom koronavirusa u 02.50 časova; da apelant nije imao dozvolu za nošenje oružja koje je imao kod sebe i kojim je oštećenog lišio života; da iz službenih zabilješki službenika policije proizlazi da su oni obavljali razgovore sa stanarima zgrade i građanima koji su iskazali zabrinutost za bezbjednost i strah da bi se sličan događaj mogao ponoviti; da su građani zabrinuti zbog nepoštovanja preporučenih mjera izazvanih pandemijom i da sve navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Redovni sudovi su zaključili da sve naprijed navedene okolnosti, koje pokazuju direktno nezadovoljstvo građana zbog nepoštovanja mjera izazvanih pandemijom i njihova zabrinutost zbog događaja koji se desio iza ponoći, kad su propisane mjere bile na snazi, predstavljaju vanrednu situaciju i u svojoj sveukupnosti ukazuju na mogućnost remećenja javnog reda i mira povodom inkriminisanog događaja ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja inkriminisanog događaja, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da u konkretnom slučaju kod stanovnika jedne manje sredine, budući da je predmetno krivično djelo izvršeno na mjestu (ugostiteljski objekat) i u vrijeme (u 02.50 časova) kada je zabranjeno okupljanje građana, koje je rezultiralo smrtnom posljedicom, pri čemu građani izražavaju strah i zabrinutost za svoju bezbjednost, postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira.
32. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.
33. Iz svih navedenih razloga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i vanrednih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević