Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-787/19 (A. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ništavost
- Izvršni postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Mjenica
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-787/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 787/19, rješavajući apelaciju Aide Dedeić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Dedeić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 I 059684 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 I 059684 15 P od 29. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Dedeić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnijela je 20. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 I 059684 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 I 059684 15 P od 29. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog suda u Tuzli i UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. juna 2020, 16. jula 2020. i 24. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. jula 2020. do 4. septembra 2020. godine.
4. Općinski sud u Tuzli nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Zagrebačka banka BH d.d. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužioca) je 30. decembra 2005. godine podnijela Općinskom sudu u Tuzli prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice protiv A. H. (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), apelantice, N. D. i E. H, koji je sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 18. januara 2006. godine.
7. Protiv navedenog rješenja o izvršenju prigovor su u zakonom propisanom roku izjavili apelantica, N. D. i E. H.
8. Predmetni sudski spis je 28. decembra 2012. godine dostavljen na postupanje novoformiranom Općinskom sudu, koji je rješenjem od 28. aprila 2015. godine obustavio izvršni postupak protiv korisnika kredita i odredio da će se prigovori protiv rješenja o izvršenju smatrati tužbom, te da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka i da se u odnosu na apelanticu, N. D. i E. H određeno izvršenje odgađa i da će se nastaviti po prijedlogu tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda ukoliko tražilac izvršenja uspije sa tužbom.
9. Tužilac je podneskom od 17. marta 2016. godine uredio prijedlog za izvršenje u formi tužbe.
10. Presudom Općinskog suda broj 126 0 I 059684 15 P od 29. decembra 2017. godine obavezani su apelantica, N. D. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i E. H. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da solidarno isplate tužiocu na ime duga iznos od 18.960,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice, drugotuženog i trećetuženog kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 5. juna 2002. godine, zaključen između pravnog prednika tužioca i korisnika kredita, da je ništava mjenica serijskog broja AF 0209395, izdata u Tuzli 5. juna 2002. godine, sa dospijećem 20. septembra 2005. godine u korist pravnog prednika tužioca, koju su potpisali korisnik kredita i apelantica, drugotuženi i trećetuženi kao jemci i da je ništavo mjenično ovlaštenje korisnika kredita uručeno pravnom predniku tužioca 19. juna 2002. godine.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je pravni prednik tužioca 5. juna 2002. godine zaključio sa korisnikom kredita ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu na iznos od 10.225,84 eura, koji su kao jemci potpisali apelantica, drugotuženi i trećetuženi. Također je utvrdio da su korisnik kredita i jemci vlastoručno potpisali obrazac sa podacima o dužniku, sudužniku i jemcima za predmetni kredit, kao i mjenicu serije AF0209395, izdatu u Tuzli 5. juna 2002. godine. S obzirom na to da korisnik kredita nije uredno otplaćivao predmetni kredit i da je pravni prednik tužioca raskinuo ugovor o nenamjenskom kreditu, Općinski sud je zaključio da su tuženi kao jemci po ugovoru o kreditu i mjenici obavezni izmiriti potraživanja prema tužiocu, shodno odredbi čl. 997, 998. i 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je istakao da iz odredaba ugovora o kreditu proizlazi solidarna odgovornost tuženih, u smislu odredbe člana 414. ZOO. Općinski sud je naveo da su predmetnu mjenicu potpisali korisnik kredita i tuženi kao jemci i da je mjenica izdata u Tuzli 5. juna 2002. godine sa dospijećem 20. septembra 2005. godine na iznos od 20.977,02 KM. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o mjenično-pravnom sporu po protestiranoj mjenici na koji se imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis. Ukazao je da, shodno odredbi člana 48. Zakona o mjenici, svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, tako da imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno ili protiv svih zajedno, te da pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. S obzirom na to da je tužilac uskladio tužbeni zahtjev u pogledu glavnog duga i zateznih kamata sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka ekonomske struke, Općinski sud je usvojio tako postavljen tužbeni zahtjev, smatrajući da je tužilac dokazao i osnov i visinu, zbog kog razloga je zaključio i da je protivtužbeni zahtjev neosnovan.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 I 059684 18 Gž od 11. decembra 2018. godine odbijene su apelanticina i žalba drugotuženog i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi apelantice i drugotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o mjenično-pravnom sporu pokrenutom na osnovu trasirane mjenice koja sadrži sve elemente propisane odredbom člana 3. Zakona o mjenici, a ne o sporu nastalom iz ugovora o kreditu kao osnovnog pravnog posla. S tim u vezi je istakao da je, shodno odredbama Zakona o mjenici, mjenična obaveza apstraktna i potpuno odvojena od osnovnog posla, te da žalitelji kao mjenični dužnici nisu ovlašteni na podnošenje prigovora vezanih za osnovni pravni posao zasnovanih na odredbama ZOO. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1), a da imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih njih, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2). S tim u vezi je istakao da tužilac, kao povjerilac, ima pravo sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, pa i od tuženih koji su, kao mjenični jemci (avalisti), potpisali predmetnu mjenicu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obavezao tužene da tužiocu nadoknade utuženi novčani iznos po osnovu mjeničnog duga uz zakonsku zateznu kamatu po mjenici, shodno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je ukazao da su odredbom člana 1066. ZOO propisane forma i sadržina ugovora, odnosno da ugovor o kreditu mora biti zaključen u pismenoj formi i da se njime utvrđuju iznos, uvjeti davanja, korištenja i vraćanje kredita. S tim u vezi je istakao da predmetni ugovor o kreditu, koji su tuženi potpisali kao jemci, sadrži sve zakonom propisane elemente i da, stoga, nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Pri tome je naglasio da je činjenica da tužilac prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije provjeravao kreditnu sposobnost korisnika kredita, za kojeg je naknadno utvrđeno da je podnio falsificiran zahtjev za odobrenje kredita, predstavljala nesigurnost u poslovanju tužioca i da ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o kreditu i mjenice. Također je naveo da je predmet obaveze po ugovoru o kreditu i mjenici moguć, dopušten i određen, te da se, stoga, nisu ispunili uvjeti ništavosti propisani odredbom člana 47. ZOO. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni prigovori da službenik tužioca nije provjeravao kreditnu sposobnost korisnika kredita, da se tužilac nije uključio u krivični postupak koji se vodio protiv korisnika kredita u kojem je mogao postaviti imovinskopravni zahtjev, a ne „svaliti" teret tuđeg kredita na žalioce, da prvostepeni sud nije uložio nikakve napore da svojim autoritetom pribavi potrebnu dokumentaciju od tužioca radi utvrđivanja identiteta zaposlenika tužioca koji je obrađivao kredit i da je nalaz vještaka ekonomske struke u tom dijelu nepotpun ne utječu na pravilnost i zakonitost ožalbene presude. Kantonalni sud je u konačnici ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor da je predmetni ugovor o kreditu ništav, jer ne ispunjava uvjete propisane članom 1070. ZOO, te je istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o kreditu na osnovu zaloga, hartija od vrijednosti i vrijednosnih papira, već o kreditu koji je osiguran bjanko-mjenicom. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom i parničnom postupku, da tužilac nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju vještaku ekonomske struke (kao što su administrativne zabrane za korisnika kredita i jemce), te da je korisnik kredita osuđen u vezi sa podnošenjem zahtjeva za odobrenje predmetnog kredita iz čega proizlazi da je predmetna mjenica proizašla iz pravnog posla zasnovanog na temelju izvršenog krivičnog djela. Nadalje, navodi da prvostepeni sud nije iznio ocjenu izvedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, da nije pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno da sudovi nisu istrajali „na rasvjetljavanju svih spornih činjenica“, te da je stavio stranke u neravnopravan položaj. Navodi da je sud donio odluku isključivo na osnovu mjenice uprkos svim istaknutim prigovorima, dajući na taj način mjenici svojstvo „svemoći“. Također, navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog neažurnosti suda i dugogodišnjeg trajanja postupka (od 2006. godine), ističući da je predmetni izvršni postupak trajao 10 godina, dok je postupak pred prvostepenim sudom trajao sedam, a drugostepeni postupak devet mjeseci.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je iznio hronologiju postupanja navedenu u činjeničnom dijelu ove odluke (vidi, supra, tač. 6-9), naveo je da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu neosnovani, te da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u osporenoj odluci.
16. Općinski sud je naveo da je apelantica hronološki navela sve radnje preduzete u toku postupka.
17. Tužilac je naveo da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje koji nisu proizvoljni, te da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali da je došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala zbog čega je apelacija prima facie neosnovana. Naveo je da je apelanticina obaveza proizašla iz mjenice koju je svojevoljno potpisala sa ostatkom kreditne dokumentacije na koji način je svjesno pristala da jemči za obavezu korisnika kredita, da je u postupku pred redovnim sudovima mogla isticati samo mjenične prigovore, te da za valjanost apelanticine obaveze nije bitna činjenica da li korisnik kredita ostvaruje primanja koja je naveo u zahtjevu za odobrenje kredita ili ne. Naveo je da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da je Kantonalni sud proizvoljno ili diskriminacijski primijenio materijalno pravo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Trasirana mjenica sadrži:
1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) označenje dospjelosti, 5) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mjesta izdavanja mjenice, 8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).
Član 48.
(1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.
(2) Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pritom nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.
[…] Član 49.
(1) Imalac mjenice može zahtijevati od onoga protiv kojeg ostvaruje regres:
1) iznos za koji mjenica nije akceptirana ili isplaćena kao i kamate ako su bile u mjenici određene, 2) zateznu kamatu obračunatu u skladu s propisom kojim se uređuje visina stope zatezne kamate, 3) troškove protesta, poslanih izvještaja, kao i ostale troškove.
[…]
19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
UGOVOR O KREDITU
Forma i sadržina Član 1066.
Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.
Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.
UGOVOR O KREDITU NA OSNOVU ZALOGE HARTIJA OD VREDNOSTI
Forma i sadržina Član 1070.
Ugovor o kreditu na osnovu zaloge hartija od vrednosti mora biti zaključen u pismenoj formi i sadržati naznačenje hartija od vrednosti koje se zalažu, naziv, odnosno firmu i sedište, odnosno prebivalište imaoca hartija, iznos i uslove odobrenog kredita, kao i iznos i vrednost hartija koja je uzeta u obzir za odobrenje kredita.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija, između ostalog, odnosi na dužinu izvršnog postupka u kojem apelantica ima procesni položaj izvršenika, te da se, stoga, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno stranka protiv koje se provodi izvršenje, ukoliko se izvršenje provodi na osnovu sudske odluke, kao izvršnog naslova. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica u predmetnoj apelaciji prigovara dužini izvršnog postupka u kojem je njena obaveza utvrđena na osnovu vjerodostojne isprave. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, u predmetu u kojem je aplikant, također, osporavao dužinu trajanja izvršnog postupka u kojem je imao procesni položaj izvršenika, a koji je pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave u kojoj se navodi da, budući da postoji spor koji se odnosi na način ostvarivanja građanskih prava i obaveza podnosioca aplikacije, te s obzirom na to da rezultat tog spora ima posljedice po aplikantova imovinska prava, Evropski sud smatra da se garancije člana
6. Evropske konvencije odnose na konkretni postupak (vidi, Evropski sud, Jedamski protiv Poljske, presuda od 29. juna 2000. godine, aplikacija broj 29691/96). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.
23. Nadalje, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 126 0 I 059684 18 Gž od 11. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. aU odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, kao i da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da je apelantica sa drugotuženim i trećetuženim u obavezi da tužiocu isplati utuženi novčani iznos. Naime, redovni sudovi su ukazali da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnopravnom sporu pokrenutom na osnovu protestirane trasirane mjenice koju je apelantica potpisala kao avalista, odnosno mjenični jemac, te da tužilac kao imalac mjenice, shodno odredbi člana 48. Zakona o mjenici, ima pravo sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kog potpisnika mjenice, uključujući i apelanticu. Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. U vezi sa apelanticinim navodima da je na njenu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“ zbog toga što redovni sudovi nisu istrajali „na rasvjetljavanju svih spornih činjenica“, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku imala priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud pri tome ukazuje da je ZPP usvojio raspravno načelo prema kojem sudovi donose odluke na osnovu dokazne građe koju mu prezentiraju parnične stranke (član. 7. stav 2) iz čega proizlazi da obaveza „rasvjetljavanja“ spornih činjenica u parničnom postupku leži na parničnim strankama, a ne na sudu. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja principa ravnopravnosti stranaka na apelanticinu štetu.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
32. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak u odnosu na apelanticu započeo donošenjem rješenja o izvršenju od 18. januara 2006. godine i da je odgođen donošenjem rješenja od 28. aprila 2015. godine kojim je tužilac upućen na parnicu, te da je parnični postupak u kojem su donesene osporene presude okončan presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2018. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period razmatrati 12 godina i 10 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
34. U konkretnom slučaju radi se o naplati duga po osnovu mjenice izdate kao sredstvo osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu, te s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenijem sudskom postupku (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3607/18 od 4. juna 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela prigovor protiv rješenja o izvršenju, nakon čega je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka, te da je u predmetnom parničnom postupku, nakon što je koristila i pravo žalbe protiv prvostepene presude, obavezana apelantica sa drugotuženim i trećetuženim da solidarno isplate tužiocu utuženi novčani iznos. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda, korištenje raspoloživih procesnih mehanizama od stranaka u postupku, uključujući i većinu ili sve pravne lijekove, predstavlja objektivne okolnosti koje utječu na dužinu trajanja određenog postupka koje se, kao takve, ne mogu staviti na teret državi (vidi, Evropski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 82, Cesarini protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, st. 19-20, O'Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. juna 2016. godine, stav 92). Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, u konačnici, utvrđeno da je apelanticina obaveza prema tužiocu osnovana i da apelantica u toku postupka nije nudila argumente koji bi doveli u pitanje njenu obavezu koja proizlazi iz predmetne mjenice, kao apstraktnog pravnog posla koji je u potpunosti odvojen od osnovnog pravnog posla radi čijeg osiguranja je izdata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri prouzrokovana činjenicom da je apelantica bezuspješno koristila sve raspoložive pravne lijekove, te da, u konačnici, apelantica nije žrtva kršenja ustavnih prava, niti je usljed dužine trajanja predmetnog postupka pretrpjela bilo kakvu štetu.
36. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, pod specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije došlo do kršenja apelanticinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da je apelantica, kao mjenični jemac-avalista, dužna isplatiti tužiocu utuženi novčani iznos, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka, kojoj je u odlučujućoj mjeri doprinijela činjenica da je apelantica bezuspješno koristila sve raspoložive pravne lijekove, zadovoljava standard prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević