Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2881/20 (M.H.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2881/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2881/20, rješavajući apelaciju M. H., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. H.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 067564 18 Rev od 20. travnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 O P 067564 17 Gž od 13. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 067564 15 P od 14. srpnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jasmin Abdagić odvjetnik iz Cazina, podnio je 8. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 067564 18 Rev od 20. travnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 O P 067564 17 Gž od 13. lipnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 067564 15 P od 14. srpnja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (USK, Ministarstvo za pitanje boraca i ratnih vojnih invalida USK-a) da apelantu na ime regresnog duga nastalog na ime troškova liječenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke drugostupanjski sud je naveo da je prvostupanjski sud dao pravilne razloge vezano za prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog s obzirom da je utvrđeno da je apelant ranjen za vrijeme službe u OS R BiH i ranjavanje je direktno posljedica vršenja te službe, nakon čega je Viša vojna komisija nalazom zaključila da je indicirano liječenje apelanta izvan Okruga Bihać u aranžmanu 5. Korpusa o trošku R BiH. Dalje je istako da je pravni sljednik R BiH država BiH, a 5. Korpus je sada u sastavu „Armije BiH“ i u nadležnosti je bio prvo Ministarstva FBIH, a od 2006.godine Ministarstva odbrane BiH. Dakle, ne postoji odnos između tuženog i apelanta u pogledu ostvarivanja njegovih prava, jer tuženi nije pravni slijednik R BiH i 5. Korpusa, pa samim time, nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, zbog čega je usvojen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, ukazao je da je člankom 72.st.2. Zakona o odbrani BiH propisano da osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stavka 1.ovog članka odobrenog u skladu s člankom 73.ovog zakona entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih stupanja na snagu ovog zakona 2006. godine. Nadalje, naveo je da se apelant pozvao na akt premijera tuženog koji je izveden kao dokaz u prvostupanjskom postupku za koji akt apelant tvrdi da je pismeno priznanje duga. Međutim, prema mišljenju drugostupanjskog suda ovaj akt premijera Vlade tuženog se ne može smatrati takvim aktom s obzirom da sve i da je bio i ovlašten da prizna potraživanja, priznanje nije od značaja u konkretnom slučaju, jer bi premijer priznao tuđi dug koje priznanje ne obavezuje tog dužnika. Dakle, istakao je da premijer tuženog nije mogao priznati apelantu njegovo potraživanje, jer dug nije tuženikov.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilni razlozi drugostupanjskog suda vezano za osnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije, ali je istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan ni povodom prigovora zastarjelosti, s obzirom da je prigovor zastare najlikvidniji prigovor. Dakle, ukazao je da je člankom 360. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, dok je stavom 2. istog članka propisano da zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Dalje je ukazao da je člankom 371. ZOO propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. S obzirom da je apelantovo novčano potraživanje zastarjelo istekom petogodišnjeg roka, Vrhovni sud je istakao da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga (nastao do 1997. godine).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je odluka sudova pogrešna jer iz akta premijera kantona koji je zakonski zastupnik tuženika proizlazi priznanje duga u smislu odredbi 387. ZOO. Pri tome je istakao da nije obrazloženo niti jednim materijalnim propisom da premijer kantona nije ovlašten priznati dug.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević