Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/19 (S. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1370/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1370/19, rješavajući apelaciju Saše Potežice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Potežice podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192465 18 Gž 2 od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 192465 17 P 2 od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Potežica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnio je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192465 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192465 18 Gž 2 od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192465 17 P 2 od 7. decembra 2017. godine. Apelant je, podnescima od 15. maja i 10. jula 2019. godine obavještavao Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje se postavlja i u svojoj apelaciji.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4272/18 od 11. oktobra 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 192465 18 Gž 2 od 26. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 192465 17 P 2 od 7. decembra 2017. godine, stavom 1 izreke, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev slijedom čega je obavezana je tužena „Addiko bank“ a.d. Banjaluka (pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank a.d. Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora [Londonska međubankarska stopa], utvrđenom u određenom vremenskom periodu i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Presudom je dalje, stavom 2 izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period i određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Stavom 3 izreke presude odbijeni su zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova postupka, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

4. Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključio apelant kao korisnik kredita i tužena u svojstvu davaoca kredita, kojim ugovorom je tužena odobrila apelantu kredit u određenom novčanom iznosu na rok vraćanja od 10 godina u 120 anuiteta. Zatim je naveo da je predmetnim ugovorom apelant u obavezi da, prema anuitetnom planu, tuženoj plaća mjesečni iznos od 389,68 CHF tako što će uplatu vršiti u KM valuti prema srednjem kursu na dan uplate kredita. Također, apelant je obavezan kao ugovorna strana na plaćanje kamate koja će se obračunati tako što će se ista vezati za vrijednost Libora koji je fiksiran na dan 31. decembar i zaokružen na sljedeću veću četvrtinu za cijeli dvanaestomjesečni period, a uvećan za 4,5 % kamatne marže godišnje. Dalje je utvrđeno da je tužena ispunila svoju ugovornu obavezu tako što je apelantu stavila na raspolaganje odobreni iznos kredita, kao i da je apelant ispunjavao svoje ugovorne obaveze i otplaćivao mjesečne rate po otplatnom planu tužene. Osnovni sud je utvrdio (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka) da tužena u utuženom periodu nije pravilno vršila obračun zakonske zatezne kamate, kako je to ugovoreno, tako da nije pratila kretanje vrijednosti kamatne stope Libora, koja se prema vještaku u utuženom periodu smanjivala, te je u svoju korist vršila povećavanje kamatne marže, tako da je apelant tuženoj više uplato novčanih sredstava nego što je bio u obavezi po osnovu zaključenog ugovora o kreditu. Dalje je naveo da tužena nije mogla bez saglasnosti apelanta da sama mijenja pojedine odredbe ugovora koje se odnose na kamatnu maržu i takvo postupanje je u suprotnosti sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bez obzira na odredbu člana 11. predmetnog ugovora. Osnovni sud navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je ova razlika posljedica postupanja tužene s obzirom da nije postupala u skladu sa zaključenim ugovorom i nije usklađivala kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno tako da je imovina apelanta prešla u imovinu tužene u većom obimu nego što je to obaveza apelanta. Zatim je naveo da je tužena bila u obavezi da shodno načelu savjesnosti i poštenja te odredbama člana 1065. ZOO-a s obzirom da je pomenutom odredbom propisano da je korisnik kredita u obavezi da banci vrati dobijeni iznos novca u vrijeme i na način kako je to ugovoreno i da za to plaća ugovorenu kamatu, postupa u skladu sa zaključenim ugovorom s obzirom na postignutu saglasnost volja oko bitnih elemenata ugovora, a to su i iznos glavnice i iznos odnosno način određivanja visine kamate. Dakle, tužena se očigledno nije ponašala u skladu sa odredbama ZOO-a, te je suprotno onom što je ugovoreno od apelanta naplatila više novčanih sredstava , a na ime ugovorene kamate, a što je u svom nalazu i potvrdio vještak. Osnovni sud je naveo da kako je imovina apelanta prešla u imovinu tužene bez pravnog osnova u većem obimu nego što je to bila obaveza apelanta to se tužena u smislu člana 210. ZOO-a neosnovano obogatila za taj iznos. Stoga je Osnovni sud odlučio kao u stavu 1 izreke ove presude. Osim toga, Osnovni sud je na ovaj iznos apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu u smislu člana 214. ZOO-a.

5. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev apelanta u pogledu kursne razlike (stava 2 izreke ove presude) jer je našao da je ugovaranje plaćanja duga o kreditu tako što će se obračun duga vršiti primjenom tzv. valutne klauzule dozvoljeno i u skladu je sa odredbom člana

395. ZOO-a i da ovakvo ugovaranje nije u suprotnosti sa načelima savjesnosti i poštenja, jednakosti ugovornih davanja, kao ni sa odredbama Zakona o deviznom poslovanju. Naime, način plaćanja odnosno vraćanja dobijenog iznosa kredita gdje će se mjesečni anuitet usklađivati prema vrijednosti kursa odnosno KM-a prema CHF-u na dan plaćanja je sa aspekata člana 395 ZOO-a moguće, pa stoga apelantu ne pripada pravo da traži isplatu određenog iznosa i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos zbog postojanja kursnih razlika na dan plasmana kredita tj. isplate kreditnih sredstava od strane tužene apelantu i te razlike na dan uplate.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 192465 18 Gž 2 od 26. juna 2018. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu glavnog zahtjeva i troškova postupka (st. 2 i 3 izreke prvostepene presude). Presudom je također i žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu glavnog zahtjeva i troškova postupka (st. 1 i 3 izreke prvostepene presude). Presudom su dalje odbijeni zahtjevi apelanta i tužene za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeno da je tržišna vrijednost Libora u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 2.50%, te da je apelant uplatio više kreditnih sredstava i da ta razlika predstavlja posljedicu neusklađivanja vrijednosti visine kamate iz ugovora o kreditu sa referentnom kamatnom stopom koju predstavlja Libor, tako da je u periodu pada vrijednosti Libora tužena neosnovano povećavala fiksni iznos kamatne marže. Zatim je ukazao na član 210. ZOO-a, te naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tužena nije usklađivala kamatnu stopu u sklopu sa tržišnom vrijednošću Libora kao što se on kretao tokom spornog perioda. Okružni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu u kojem su stranke, odredbom člana 11. u vezi sa članom 3. predmetnog ugovora, saglasno načelu autonomije volje, ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, vezanu za godišnji Libor + 4,50% kamatne marže godišnje, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,00% godišnje, na iznos kredita i vraćanje kreditnog iznosa u mjesečnim ratama izraženim u CHF, a ispunjenje u domaćem novcu (KM), prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Okružni sud je naveo da je takva ugovorna odredba utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe člana 395. ZOO prema kojoj, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Dakle, kod činjenice da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, da je predmetnim ugovorom predviđena promjenjiva kamatna stopa (u skladu sa kretanjima i dinamikom promjene Libora na tržištu kapitala), proizilazi da je tužena, nakon što je došlo do promjene Libora, imala pravo da izmijeni obračun kamate dok je apelant imao obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u KM prema srednjem kursu na dan uplate. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u pogledu kursne razlike pravilno odbio u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 192465 18 Rev od 24. januara 2019. godine revizija apelanta je odbačena.

9. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena shodno odredbi člana 247. stav 4. ZPP a u vezi sa članom 237. st. 2. i 4. navedenog zakona. U vezi s tim je ukazao da je da je odredbom člana

237. ZPP propisano, da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Dakle, kako novčani dio pobijanog odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva apelanta ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, to saglasno citiranoj odredbi ZPP revizija u okolnostima predmetnog slučaja nije dozvoljena.

Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike. U vezi s tim apelant je ukazao da je tužbeni zahtjev zasnovao „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Apelant je naveo da sudovi " nisu obratili pažnju, niti su razmotrili, pa čak ni spomenuli pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje je apelant isticao tokom cjelokupnog postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača BiH i drugi zakoni i propisi koji regulišu rad banaka nikako ne postoje, niti važe u pravnom sistemu BiH i RS." Također je naveo da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se radi plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Dalje, apelant navodi da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njegovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti u postupanju i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U dopunama apelacije, apelant je obavještavao Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje suprotno navodima apelanta, da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom, pa Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na primjeni odredbe člana 395. ZOO, kojima je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.

15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelanta u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.

16. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja apelacija koje pokreću gotovo identična pitanja (vidi odluku u predmetu AP 3249/18 od 26. marta 2020. godine), Ustavni sud smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta dali jasno i razložno obrazloženje, zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelanta dijelu kojim je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovanim.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/19 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio