Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2644/20 (A&S Gifiks d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2644/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2644/20, rješavajući apelaciju koju je podnio A&S Gifiks d.o.o. Tomislavgrad, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A&S Gifiks d.o.o. Tomislavgrad protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu broj 10 0 Dn 004564 18 Pž od 7. srpnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 068- 2-Dn-18-000541 od 20. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A&S Gifiks d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Denis Alić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 Dn 004564 18 Pž od 7. srpnja 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 068-2-Dn-18-000541 od 20. rujna 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, a na temelju zaključka o zabilježbi rješenja o ovrsi Općinskoga suda od 20. lipnja 2018. godine, odobren je upis zabilježbe rješenja u koloni Upisi C lista na nekretnini, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, koja je u vlasništvu apelanta, radi naplate osigurane novčane tražbine u korist tražitelja ovrhe (NLB Banka d.d. Tuzla).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je u predmetnome slučaju na temelju sudske odluke u zemljišnim knjigama izvršen upis navedene zabilježbe, sukladno odredbama čl. 72. st. 1. Zakona o ovršnom postupku (kojom je propisano da, čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe) i čl. 41. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama (kojom je propisano da odobrenje, iz stavka 1. ovoga članka (kojim je propisano da je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz suglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva ili nekoga drugoga stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše), može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem). Kantonalni je sud istakao da su ovršenici Gifiks d.o.o. Tomislavgrad i apelant, kao treća osoba, izjavili prigovor protiv navedenoga rješenja o ovrsi, te da ako sud po prigovoru ili prizivu stranke ukine rješenje o ovrsi, naložiti će se po službenoj dužnosti brisanje zabilježbe ovrhe na predmetnoj nekretnini. Kantonalni je sud istakao da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrđeno da podaci o predmetnoj nekretnini odgovaraju podacima iz navedenoga zaključka, te da je stoga prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je na temelju čl. 43. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama odobrio upis zabilježbe rješenja o ovrsi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, te smatra „da prije razmatranja uvjeta za uknjižbu i upis nisu sagledane okolnosti i nije utvrđeno tko je vlasnik predmetne nekretnine“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskoga i Ustavnoga suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2644/20 (A&S Gifiks d.o.o. Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio