Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3230/20 (A. T.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3230/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3230/20, rješavajući apelaciju Armina Tucakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Armin Tucaković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Pr 065829 20 Pžp 3 od 1. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Pr 065829 18 Pr od 5. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Armin Tucaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, podnio je 29. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Pr 065829 20 Pžp 3 od 1. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Pr 065829 18 Pr od 5. marta 2020. godine.
2. Osporenim rješenjem Općinskog suda apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 44. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, kao i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 30 dana, s tim što se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini prekršaj za koji se može izreći ista zabrana i određena su mu dva kaznena boda. Obavezan je apelant da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda od 5. marta 2020. godine, Kantonalni sud je osporenim rješenjem žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo iz stanja cijelog spisa proizlazi da apelant nije sporio da se kritične prilike vozilom kretao brzinom od 74 km/h te da je ovlaštena službena osoba kritične prilike radarom utvrdila brzinu kretanja vozila kojim je upravljao apelant. Kantonalni sud je naveo da je za prekršaj koji je počinio apelant propisana novčana kazna u iznosu koji je manji od 3.000,00 KM, pa je stoga relativni rok zastare za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka dvije godine od dana kada je prekršaj počinjen (u konkretnom slučaju dvije godine od dana 16. jula 2017. godine), a ovo u skladu sa odredbom člana 50. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije BiH. Kantonalni sud je naveo da je zastara prekidana procesnim radnjama kako ovlaštenog organa, tako i suda, a kako je odredbom člana 52. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH propisano da svakim prekidom zastara počinje ponovo teći, ali da bez obzira na prekide, zastara u svakom slučaju nastaje kada prođe dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u članu 50. navedenog zakona, to je jasno da od dana počinjenja prekršaja pa do donošenja osporene odluke nije prošlo četiri godine, koliki je rok apsolutne zastare u konkretnom slučaju, pa su stoga navodi apelanta da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara za vođenje ovog postupka odbijeni kao neosnovani.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, te da je Kantonalni sud donosio dijametralno različite odluke u sličnim slučajevima, tj. suprotno od konkretnog slučaja, utvrđivao je da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o prekršajima Federacije BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanta da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke tj. da su utvrđivali da je u predmetnim postupcima nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević