Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/20 (D. Š. Z. i Z. Š.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2897/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2897/20, rješavajući apelaciju D. Š. Z. i Z. Š., na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele D. Š.

Z. i Z. Š. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 048032 20 Gž 2 od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 048032 18 P 2 od 13. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Š. Z. i Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirko Šavija odvjetnik iz Gradiške, podnijele su 8. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 048032 20 Gž 2 od 8. lipnja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 048032 18 P 2 od 13. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je pravo tužiteljice (N.D.) na nužni nasljedni dio od ¼ dijela sredstava koja su se nalazila na štednoj knjižici, te je obavezana prvoapelantica da tužiteljici isplati iznos od 1.615,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva isplatu novčanog iznosa preko dosuđenog iznosa i dosuđenih kamata, odbijen. Dalje je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi da je djelomično ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen između poklonodavca B.Š. i poklonoprimca M.Š. u dijelu u kojem je povrijeđeno pravo tužiteljice na nužni nasljedni dio u dijelu od ¼ ostavine; da se u ostavinsku masu B.Š. vrati dio poklona kojim je povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljice; da se utvrdi pravo tužiteljice na nužni nasljedni dio na ¼ dijela određenih nekretnina; da se utvrdi da je tužiteljica na osnovu nasljeđa postala suvlasnik određenih nekretnina; da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nekretnina zaključen između prvoapelantice kao prodavača i drugotuženog (N.K.) kao kupca što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše kao suvlasnik i suposjednik sa ¼ dijela na nekretninama. Također, određeno da svaka strana snosi svoje troškove .

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je sud djelomično usvojio zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem prava suvlasništva nasljeđem na novčanim sredstvima u ¼ zbog čega je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da su poklonodavac B.Š. (djed prvoapelantice) i poklonoprimac M.Š. (otac prvoapelantice i muž drugoapelantice) zaključili ugovor o poklonu određenih nekretnina. Dalje je naveo da su iza M.Š. kao nasljednice proglašene apelantice, a naknadno, nakon smrti ostavitelja B.Š., te smrti njegove supruge, za nasljednika po pravu predstavljanja proglašena je prvoapelantica (ostavinu iza B.Š. predstavljalo je potraživanje na deviznoj štednoj knjižici). Nakon toga, je prvoapelantica s drugotuženim N.K. kao kupcem, zaključila ugovor kojim mu je prodala nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu između B.Š. i M.Š.. Nadalje, naveo je da nije sporno da su iza B.Š., zakonski nasljednici prvog nasljednog reda bili njegova supruga, njegove kćeri (M.D. i tužiteljica) koje nisu sudjelovale u ostavinskom postupku, te prvoapelantica kao unuka (po pravu predstavljanja). Kako je nesporno da je u ostavinskom postupku iza B.Š. utvrđena ostavina koja se sastojala samo od novčanih sredstava na deviznoj štednoj knjižici u iznosu od 6.460,69 eura, kao i da tužiteljica nije sudjelovala u ostavinskom postupku iza svog oca, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici pripalo pravo na ¼ dijela navedene ostavine ostavitelja. Naime, ukazao je da sukladno odredbi čl. 15. Zakona o nasljeđivanju, ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. U smislu navedene zakonske odredbe, Okružni sud je istakao da nasljednik ulazi neposredno (i prije donošenja rješenja o nasljeđivanju i upisa naslijeđenih prava u odgovarajuće evidencije) u prava ostavitelja i po sili zakona dobije sva ona ovlaštenja što ih je ostavitelj imao. Imajući u vidu karakter pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, koje vezuje stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku i u osnovi deklaratoran karakter svake odluke ostavinskog suda, prema mišljenju Okružnog suda moguće je, poslije završenog ostavinskog postupka, koristiti parnični postupak u cilju korigiranja stanja konstatiranog u odluci ostavinskog suda. Dakle, postoji mogućnost da osobe koje nisu sudjelovale u ostavinskom postupku i poslije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u parničnom postupku ostvaruju svoja prava koja im pripadaju, a koja nisu utvrđena u ostavinskom postupku. Stoga su neosnovani žalbeni prigovori apelantica da tužiteljici pripada 1/8 dijela od navedenog novčanog iznosa, jer tužiteljici kao zakonskom nasljedniku pripada pravo na ¼ dijela ostavine ostavitelja. Također, naveo je da su neosnovani prigovori apelantica da su se na dan smrti iza B.Š. na deviznoj štednoj knjižici nalazila 4,77 eura, s obzirom da je u ostavinskom postupku utvrđeno da ostavinu ostavitelja čine potraživanja na deviznoj štednoj knjižici u iznosu od 6.460,69 eura. Nadalje, naveo je da je zastario zahtjev tužiteljice za vraćanjem (redukcijom poklona) do namirenja nužnog nasljednog dijela, pri čemu se drugotuženi ima smatrati savjesnim stjecateljem spornih nekretnina putem navedenog ugovora o kupoprodaji. S obzirom na to utvrđenje prvostupanjski sud je odlučio pozivom na odredbe čl. 9., 30., 31., 32. i 46. Zakona o nasljeđivanju, čl. 17. Zakona o stvarnim pravima. U pogledu takvog odlučenja prvostupanjskog suda, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud valjano primijenio odredbe materijalnog prava, te da je valjano interpretirao sve dokaze. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelantica u pogledu troškova postupka. Naime, cijeneći sve okolnosti ove parnice, s obzirom na djelomičan uspjeh tužiteljice u kvalitativnom i kvanitativnom smislu, Okružni sud je istakao da su ispunjeni uvjeti, sukladno članku 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, da svaka stranka podmiri svoje troškove. Apelacioni navodi

5. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantice smatraju da sudovi nisu obrazložili odluku o troškovima, odnosno nisu dali jasne razloge za donesenu odluku. Naime, kako je sud postavio vrijednost spora na 31.000,00 KM, apelantice ističu da je sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka trebao imati u vidu postotak s kojim su apelantice uspjele u sporu, kao i postotak s kojim je tužiteljica uspjela u sporu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovi sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/20 (D. Š. Z. i Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio